Čovjek kojeg i mrtvog prate klevete i zablude

Čovjek kojeg i mrtvog prate klevete i zablude

Alija Izetbegović je platio golemu cijenu svojih političkih ubjeđenja. Ležao je u zatvoru u dva navrata više od osam godina. Kada su ga tjerali na obaveze kao i ostale zatvorenike, odbio je. Osuđen na samicu, počeo je štrajk glađu, jer je osuđen u političkom procesu. Na kraju je režim popustio i prihvatio njegove uslove.

Nije nevažno što ga i godinama nakon smrti napadaju srpski i hrvatski režimski mediji. Totalno drugačije od tretmana Miloševića i Tuđmana o njemu su govorili i pisali američki predsjendik Bil Clinton, Margaret Tacher, Muhamed Mahatir…

Sadašnji predsjednik SAD Joe Biden je javno rekao da mu je bila čast poznavati Aliju Izetbegovića.

I danas prave falsifikate dokumenata sa njegovim potpisima i to dijele novinarima širom svijeta. Koji, naravno, nasjedaju, a nikoga nema sa ove strane da to negira na pravi način.

Pokojni Richard Holbrooke je za njega rekao: Da nije bilo Izetbegovića ne bi bilo ni države BiH. Kao i Holbrooke, Bernard Henrry Levy je u najdužim opisima uvijek imao stav da je prvi čovjek BiH svojom mudrošću sačuvao BiH.

David Owen u memoarima Balkanska odiseja iznosi detalje iz ženevskih pregovora. On je zapazio da su Tuđman i Milošević u pregovorima uvijek zajedno, jedan uz drugog i uvijek preko puta Izetbegovića. I uvijek imaju jedinstven stav protiv Izetbegovića.

Premda ga nije volio, Owen se potiho čudio šta sve od ove dvojice podnosi stoički smireno „stari bosanski predsjednik“, kako ga je najčešće nazivao u svojim memoarima. Jednom prilikom su Tuđman i Milošević zakasnili na sjednicu. Kad su se konačno pojavili nisu htjeli ni da sjednu. Odmah su zatražili od Owena da Izetbegović mora pristati na njihov jedinstven prijedlog ili će napustiti Konferenciju o bivšoj Jugoslaviji. Nakon što su izdeklamovali prijedlog, „sjednite“, zamolio ih je Owen, ali oni su nastavili stajati. Onda se, iznenada, dogodilo čudo. Tihi i tvrdokorni Izetbegović je odmah pristao na njihov prijedlog. Oven je  primijetio da su Tuđman i Milošević sa tupim izrazima lica jedno vrijeme ukočeno stajali, a onda se počeli sašaptavati. Naglo su zatražili pauzu od pola sata.

Oven je ostao u prostoriji sa Izetbegovićem i upitao ga šta se događa? Izetbegović je napravio podužu pauzu i promrsio nešto kao: „Sad će se vidjeti s kakvim osobama ja imam posla“. Milošević i Tuđman su javili kako će produžiti pauzu na dva, a pojavili su se nakon gotovo četiri sata. Bili su bijesni i opet optužili Izetbegovića da ih je želio prevariti. Oven ih je napomenuo da se radilo o njihovom prijedlogu. Milošević se okrenuo prema Owenu i rekao: „Ne znate vi kakav je ovo lukavac“.

Owen je jedan od ključnih tvoraca Republike Srpske. Iz Ženeve je, zahvaljujući njemu, u Dejton  donesena Republika Srpska kao gotov proizvod sa procentima 51/49.

Valjda niti jednog čovjeka iz BiH nisu pratile klevete i zablude kao Aliju Izetbegovića.

Oni koji mu prigovaraju da se krio u sefu Narodne banke, trebali bi pročitati zapise Larryja Hollingwortha, šefa Visokog komesarijata UN-a za izbjeglice, kojeg je potpuno zbunila hladnokrvnost starog Izetbegovića nakon što je granata  razorila zid u njegovom kabinetu u Predsjedništvu, gdje su razgovarali. Hollingworth se bacio na pod, a kad se ogromna prašina stišala, ugledao je pred sobom cipele i iznad Izetbegovića, na kojem je bila gomila prašine. Svuda okolo bile su rasute gomile cigli. Izetbegović je okretao glavu da Larryju ne bude nezgodno i pitao ga brižno: “Jeste li dobro?”

Desetine stranaca koji su se uvjerili u njegovu hrabrost, stavljali su to u njegovu snagu vjere. Njegovi tjelohranitelji su se žalili da su nervne slomove dobijali kuda je sve rizikovao dok su morali za njim, češće tražeći od njih da ga ne prate.

Naravno da je imao grešaka, ali nikako ovih koje mu se ne prestaju poturati. Imati predsjednika kukavicu a ne hrabrog čovjeka, zna se ko je to i zašto želio podmetati.

Jeda od češćih zabluda je i ona za skupštinskom govornicom: “Za rat je potrebno dvoje”. Nevjerovatno je da niko nikada o tome nije progovorio sa ove strane. To je u memoarima objavljenim u beogradskom NIN-u,u nekoliko nastavaka donekle opisao Aleksandar Vasiljević, oficir KOS-a (Kontraobavještajne službe JNA), ključni obvještajac Druge vojne oblasti u Sarajevu.

Kako je rat bio sve bliži, u zimu 1992. se bošnjački lideri odlučuju sastati i vidjeti šta im je raditi. Za sastanak su izabrali omanju prostoriju u staroj zgradi DPO-a blizu Predsjedništva. Sve je prije toga pregledano od stručnjaka i sve bilo čisto. Na sastanku je bilo 12 tada politički najznačajnijih Bošnjaka u BiH. Dogovoreno je da se svo policijskio oružje na ovoj strani objedini i krene u organizaciju odbrane.

Ni sat nakon ovog skupa Vasiljević je zvao Izetbegovića u zgradu Druge vojne oblasti na Bistriku. Tokom susreta, iz ladice vadi kasetu manju od kutije cigara i stavlja je u video. Na videu se vidi Izetbegović i svi prisutni kako razgovaraju. Kasnije će se saznati da je sve snimljeno mini kamerama veličine par milimetara, koje se mogu držati na sakou. Sve je snimljeno iz dva ugla da se zaštite snimatelji.

Vasiljević piše da je Izetbegović ostao miran, a onda se ustao i rekao: “Nećete od mene napraviti Martina Špegelja (afera nakon snimljenog videa uoči rata u Hrvatskoj) i onda otišao. Ubrzo se, na hitno zakazanoj sjednici Skupštine BiH, pojavio za govornicom i rekao tu rečenicu: “Za rat je potrebno dvoje”.

Vasiljević je u memoarima zapisao: “Znao sam da će Milošević i Tuđman teško izaći na kraj sa tim čovjekom.

Nikada se nije istražilo niti saznalo koja su dva čovjeka iz bošnjačke elite koja su  snimila ove razgovore za KOS JNA.

Za života je Izetbegović dobio svjetske nagrade kao ličnost pa i državnik: Ličnost godine u anketi španskog lista „El Mundo”. Diploma počasnog doktora nauka Univerziteta u Tuzli, 1997., titula počasnog doktora pravnih nauka Marmara univerziteta u Istanbulu, počasni doktorat Univerziteta u Rijadu. Nagrada „Mislilac godine” Fonacije iz Medine, Državni orden Republike Turske, Međunarodno priznanje Centra za demokratiju u Sjedinjenim Državama. „Orden nezavisnosti”, odlikovanje države Katar. Priznanje Foruma Crans Montana za razvoj demokratije, Islamska ličnost godine, nagrada Ujedinjenih Arapskih Emirata. Postuhumno Nagradu mira Kadesh itd. Ulice u 31. gradu u BiH, zatim 22 ulice, trgovi, parkovi i škole u Turskoj nose njegovo ime. U deset zemalja je njegovo ime je na nazivima ulica, trgova, škola i parkova…

Zna se da se najbolje osjećao dok je bio među borcima. Narod koji je desetkovan u genocidima u prošlih 150 godina, ubijan poput hajki na životinje, prvi put je pod njegovim vođstvom stao u svoju odbranu i stvorio moćnu Armiju RBiH.

Umro je na dan olujnih kiša, 19.oktobra 2003. ispraćen na mezare na Kovače od nekoliko stotina hiljada građana.