Sudska odluka često je izraz mišljenja većine koja je za nju glasala, a glasanje svih članova sudskog vijeća uglavnom je ostajalo nepoznato javnosti, pa čak, i strankama u postupku.
U državama, u kojima se pravni sistem temelji na anglosaksonskom pravu radi očuvanja sudačke neovisnosti sucima se daje pravo i mogućnost javne objave instituta “izdvojenog mišljenja”. To pravo je danas aktivno širom svijeta i izvan zemalja anglosaksonskog prava SAD, Velike Britanije i čitavog Komonvelta. Gotovo svi ustavni sudovi država daju mogućnost izdvojenog mišljenja, kao i svi međunarodni sudovi. I naš Ustav u presudama dopušta mogućnost “izdvojenog mišljenja”, ali samo kao izjavu o neslaganju.
Jesmo li mi u BiH stigli do nekog berlinskog pravosudnog zida koji treba rušiti?
Jedan od važnih elemenata britanske i američke pravne tradicije mogućnost je izražavanja pojedinačnih mišljenja sudaca u postupku. Tamo se zna nakon svake presude i ko je i kako glasao u presudama i ako se ne slaže može vlastito mišljenje o tom slučaju i toj presudi objaviti u javnosti.
Hans Kelsen, austrijsko-američki pravnik pisao je da tumačenje nekog zakona ne mora neizbježno voditi jednoj odluci kao jedinoj ispravnoj nego možda i većem broju odluka, koje su sve jednako vrijedne, iako samo jedna od njih u aktu sudske presude postaje pozitivnim pravom.
Prema anglosaksonskom pravu svaki zakon je na neki način neodređen pa to sucima daje slobodu interpretacije.
Prema austrijskom pravniku dr. Maksu Adleru na sudske odluke djeluju intelektualne sposobnosti sudija, stručna znanja, praktične vještine i životna iskustva, ljudske prirode, predrasude i interesi. Kako u presudi nema mišljenja suca koje se razlikuje od većinske odluke, pitanje je šta je s njegovim pravom da izrazi i javno iznese svoje pravno mišljenje? Je li time ugrožena njegova sudska neovisnost?
Sudac se ne slaže s većinskim mišljenjem (engl. majority opinion) i svoje glasanje protiv odluke obrazlaže u posebnom pisanom mišljenju u kojem navodi razloge protiv donošenja odluke koju je utvrdilo sudsko tijelo.
Izdvojeno mišljenje, po mnogim teoretičarima prava, jača sudsku neovisnost.
Dr. Teodor Antić, zagrebački pravnik piše da stotinama godina mnogi sudovi evropskih država imaju u praksi izdvojena mišljenja: “Pravo na iskazivanje neslaganja sudskim presudama u Španjolskoj datira još iz 15. stoljeća kada su uredbom iz Medine dopuštena izdvojena mišljenja (nazvana voto reservado) koja su se upisivala u nejavnu knjigu i nisu se objavljivala. Bilo je to uoči rekonkviste (progona Maora i Jevreja). Na području današnje Njemačke izdvojena mišljenja bila su objavljivana sve do sredine 19. stoljeća u državi Baden, a u državi Württemberg sve do Drugog svjetskog rata glasanje je bilo javno.” Ono što je bilo sudska praksa prije nekoliko stoljeća, kod nas je čudo neviđeno.
Od 27 država članica Evropske unije, samo sedam nije dopuštalo objavu izdvojenih mišljenja, dok je u preostalih 20 država to uobičajeno. Sve više država u pravosuđe uvodi institut izdvojenog mišljenja.
Biti protiv, a ne obrazložiti zbog čega, nego razloge zadržati samo za sebe, s aspekta sudačke dužnosti jednostavno izgleda kao nedovršen posao, a opravdano može pobuditi i sumnju u pristranost.
Argument koji se također često navodi kao razlog za uvođenje izdvojenog mišljenja jest potreba za osiguranjem transparentnosti rada pravosuđa.
Najčešći argument protiv javnog iskazivanja izdvojenog mišljenja je da bi to moglo dovesti u sumnju autoritet pravosuđa.
U državi u kojoj se pravosuđe ne prestaje u medijima optuživati za korupciju, gdje je javna tajna da je politika dijelom kadrovirala tužioce i sudije, gdje i danas zato ima uticaja na rad, nešto se hitno mora mijenjati. Omogućiti sudijama slobodu i neovisnost je prvi korak da se odvoje politički instalirani od sposobnih i profesionalnih sudija i tužilaca. Sudski čekić se danas pokazuje više kao sredstvo kojom se u drvo ukucava proces i tako nestaje i biva nevidljivo sve osim onoga što je glava – presuda. U državi u kojoj javnost optužuje strane diplomate da vrše ključni uticaj na sudije u donošenju presuda, u kojoj se advokati i sudije tuže i sude za korupciju, u kojoj sudske presude tradicionalno budu ključni dijelovi zloupotrebe izbornog procesa, neophodno je mijenjati i sve učiniti transparentnim.
Ovo što je uradio Branko Perić, a mediji iskoristili, samo je dobra prilika. Objavljeno izdvojeno mišljenje može razotkriti slabosti u pravnom sistemu i tako uticati na njegove promjene. U SAD-u to se naziva „proročanskom“ odnosno „prosvjetnom“ ulogom. U ovom slučaju to je uloga sudije Branka Perića.
Na redu su parlamenti kao zakonodavni organi ove države. Kad budu glasali da li su za sudsku slobodu javnog iskazivanja izdvojenog mišljenja, mi ćemo znati ko je od njih glasao za, a ko je bio protiv. Kao što znamo za svaki njihov potez.
