“Nazad ne mogu, a naprijed moram”

U 71. godini života, jutros u četiri sata preminuo je advokat Jasmin Odobašić iz Prnjavora.
Njegova lična tragedija je krenula nakon Referenduma za nezavisnost BiH. Opisao je to Stjepan Kljuić, sjećajući se njegove uloge u ovom poslu:

“U Prnjavoru je velike zasluge u tom smislu imao Jasmin Odobašić. Neprijatelji BiH predvođeni Srpskom demokratskom strankom (SDS) tada su oduzimali dokumente, izborne papire i na druge načine opstruirali referendumski proces”. Jasmin je radio po savjesti. Taj svoj veliki posao na uspjehu refrenduma ubrzo je platio teškim premlaćivanjima i dugim mučenjima u logoru.

Radeći u Institutu za nestale bio je vrsni saradnik i svjedok Tribunala u Hagu.
Autor je knjige “Hiljadu grobnica u Bosanskoj krajini 1992–1995”. Odobašić je radio godinama na traženju, pronalasku i identificiranju žrtava sa područja Krajine.
Jedno vrijeme smo se sastajali i razgovarali. Sjećam se kad me je upitao: “Misliš da je lahko sa mrtvim dušama?” Gledao sam ga skamenjen i čuo: “Nazad ne mogu, a naprijed moram.”

Krajiških grobnica je 1.132, od čega je 128 masovnih, 116 zajedničkih i 886 pojedinačnih, zabilježio je svaku. Temeljito, sa imenima žrtava i dokumentovano fotografijama, bilježio je užase koji su snašli njegove Krajišnike.

Među tim ekshumiranim bilo je i devet žrtava sa istim prezimenom Matanović. Ova tijela pronađena su u prijedorskom naselju Stara Rijeka i ova dva zločina nisu imala nikakve veze, osim što su pokazivala kakav je genocidni napad izvršen na porodicu Matanović – zabilježio je Odobašić.

Bio je uvjeren: Rješenje nekog slučaja počesto zavisi od čistih motiva zbog kojih radiš, a njegov motiv da pronađe Tomislava i njegove roditelje je bio čist. Jedan iznenadni poziv je promijenio sve.

– Trećeg septembra 2001. moja saradnica J.K. iz Bišćana javila mi je da su ljudi otkrili tijelo u jednom bunaru u Rizvanovićima. Do tada sam već tri puta bio na tom području i vadio ubijene bačene u te otvore… Izvlačenje tijela iz bunara je vrlo opasno zbog mogućih gasova, odrona zidova, zbog postavljenih mina… I prva provjera ovog mjesta je potvrdila strepnje: bunar je bio dubok 18 metara. Voda je dosezala do 12 metra. Na njenu površinu izronilo je saponificirano tijelo.

Rizvanovići su udaljeni pet kilometara od grada. U ratu su Srbi totalno uništili naselje, pobili i bacili u logore sve preživjele.

Petog septembra 2001., kad je Odobašićev tim počeo istragu, ljudi iz okolnih mjesta su došli pred ovaj bunar. Svi su oni tražili nestale članove svojih porodica. Bunar je ispražnjen i pronađena su još dva tijela. Izvlačenje žrtava je zbog nevremena prekidano. Proces nalaženja predmeta i uzimanja izjava bio je završen tek 5. novembra. Sva tri tijela imala su rupu u lobanji, jer im je pucano u potiljak. Nakon ubistva su dovučeni u razorene, spaljene i potpuno puste Rizvanoviće i bačeni u bunar.

Uz pomoć jedne lične karte otkriveno je da se radi o svećeniku Tomislavu Matanoviću i njegovim roditeljima. Na licu mjesta pronađeno je jedno deformisano zrno metka. Dva ručna sata marke „Darvil“. Pronađene su i metalne policijske lisice „Allyion Spein“, zatim policijske lisice sa brojem 17271, što znači da je bilo moguće saznati ko je te lisice posljednji zadužio u stanici.

Ali, nakon identificiranja počinje nova tragedija, ovaj put mrtvih Matanovića. Njihova tijela su prebačena u halu Šejkovača koja se nalazi u Sanskom Mostu, gdje se inače smještaju brojni posmrtni ostaci stalno pronalaženih žrtava u tom dijelu Bosanske krajine. Tri dana nakon prebacivanja u Sanski Most,  8. novembra tijela je preuzeo pukovnik IPTF-a Robert Bob Grant i prebacio ih u Banju Luku. Premda je sve govorilo da je ubistvo Matanovića rukopis državnog terorizma, tijela su vraćena službenicima istog režima.

Odobašić je stupio u rasprave sa ljudima koji su krili dokaze o ubistvu.

Odobašić je pribilježio: „Grant je zatražio i da se predmet sa suda u Bihaću ustupi sudu u Banjoj Luci. U dopisu koji je 5. decembra 2001. godine istražni sudija Kantonalnog suda u Bihaću uputio Kantonalnom MUP-u i Policijskoj upravi Sanski Most stoji da ove institucije mogu raspoloživu dokumentaciju vezanu za slučaj Matanović predati Robertu Grantu i Okružnom sudu u Banja Luci.“

U Policijskoj upravi Sanski Most postoji potvrda (broj 05-10/03-98/2001. od 8. novembra 2001.) iz koje je vidljivo da je svih 18 predmeta pronađenih kao dokazi uz umorene Matanoviće, predati krim-tehničaru Mirku Popoviću iz Centra službi bezbjednosti Banja Luka. Predmete je predao Besim Dervišević, inspektor Kantonalnog MUP-a u Bihaću, svjedočio je Odobašić.

Predaju predmeta ‘potpisao je i odobrio’ Robert Grant potpukovnik IPTF-a, međunarodne policije. Odobašić je smatrao da su time sve pravne procedure ove države prekršene.
Grant je tri zlatna lančića pronađena uz umorene predao dr. Vjekoslavu Gotvaldu, prijedorskom pedijatru, bliskom rođaku i komšiji Matanovića.

Nakon pronalaska Matanovića, jedan od portparola UN-a je dopunio laž koja je kružila i oko mrtvih Matanovića: „Nakon šest mjeseci istrage IPTF i policija RS riješili su slučaj nestanka porodice Matanović“, objavio je u javnosti, bez drugih detalja.  Odobašić je uložio protest zbog ovoga. Strani službenici su korumpiranost pokazivali lažući i o mrtvima.

Javna laž je koračala uporedo sa tragedijom Matanovića. Na suđenju jedanaestorici srpskih policajaca, koji su bili stražari u vrijeme kućnog pritvora Matanovića, svi svjedoci nesrbi su izbjegavali direktne odgovore i u njihovim svjedočenjima se osjećao strah.

Suđenje za ratni zločin u Republici Srpskoj nije donijelo pravdu za obitelj Matanović.

Sudsko vijeće je osnovalo oslobađajuću presudu u nedostatku dokaza, što više ukazuje na manjkavu istragu, kao i pasivnu ulogu Tužilaštva i Sudskog vijeća u pribavljanju dokaza.
Predanosti i upornost Jasmina Odobašića rješavala brojne nedaće u traganju za ostacima. Dok sam ga slušao svaka njegova riječ mi se urezivala u pamćenje. Vidjelo se kako tegobno proživljava sve to o čemu svjedoči.

I evo. Otišao je čovjek koji je uradio ono što je malo ko uradio za najtragičniji dio historije Bosne i Hercegovine. Samo jednom mi je u nekom razgovoru priznao da teško živi i da nekako sastavlja kraj s krajem.

I tako. Ostajemo dužni onim najboljim među nama. Jasminu Odobašiću nismo vratili ni djelić onoga što je dao.