Dana 24. septembra 2007. godine umro je istaknuti bosanskohercegovački esejist, pisac, prevodilac sa francuskog, profesor dr. Nikola Kovač u svojoj 71. godini života. Bio je vrhunski evropski intelektualac. Predavao je na katedri za romanistiku na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i Univerzitetu u Mostaru. Davne 1974. godine dobio je Šestoaprilsku nagradu Sarajeva, nagradu izdavača “Svjetlost” za roman godine, te najveća odlikovanja Republike Italije i Republike Francuske.
Ostao je u okupiranom Sarajevu sve do trenutka kada je od Predsjedništva BiH imenovan za ambasadora BiH u Parizu.
Svojevremeno je govorio svojim prijateljima da je ponosan sa svojim sunarodnjacima koji nisu željeli rat nego miran zajednički život sa svojim komšijama. Znao je reći da su najveći srpski intelektualci ostali u opkoljenom Sarajevu, a onda nabrajao desetine vrhunskih akademika i intelektualaca Srba koji su ostali u Sarajevu, pod granatama čuvajući vlastiti dignitet.
Već devetog aprila 1992. u Sarajevu je formirano Srpsko konsultaciono vijeće. Predsjednik je bio akademik prof. dr. Ljubomir Berberović, zamjenici prof. dr. Nikola Kovač i advokat Žarko Bulić, te sekretari Rajko Živković i Milan Stević.
Sve vrijeme on je svojim djelovanjem branio interes BiH pa i svog naroda u njoj. Prema ambasadoru BiH u UN-u Muhamedu Šaćirbeju, francuski predsjednik Francois Mitterand (Fransoa Miteran), pristrasan u odnosu prema bosanskoj tragediji, napravio je nepojmljiv skandal protiv prof. dr. Nikole Kovača. Više međunarodnih medijatora za bivšu Jugoslaviju je pisalo o Mitaranu kao o prosrpski nastrojenom francuskom predsjedniku. Šaćirbej se sjećao s gorčinom jednog trenutka iz pregovora vođenih u Parizu: „Miteran je našeg tadašnjeg ambasadora u Francuskoj, prefinjenog i moralnog Nikolu Kovača nazvao „izdajnikom Srba“.
Šaćirbej se sjećao kako su svi prisutni bili potreseni, dok je profesor Kovač ostao potpuno miran, gledajući jasnim pogledom u Miterana. Gledali su se ne vjerujući svojim ušima da se predsjednik moćne Francuske može toliko bijedno predstaviti.
Bermnard – Henry Levi je Miterana u svojim memoarima nazvao: „Starim pokvrenjakom na kraju snaga“. I njemu je, u jednom intervjuu priznao da nikad neće govoriti protiv Srba. Plašio se Beograda koji se u Titovom vremenu dokopao mnogih dosjea tadašnjih evropskih lidera. Nešto kasnije će se otkriti da je Miteran bio pripadnik Hitlerovih nacističkih jedinica. Kao što je svojevremeno Savezna služba DB-a Jugoslavije otkrila nacističku prošlost generalnog sekretara UN-a Kurta Valdhajma. To je vjerovatno i bio glavni razlog Miteranovog srbovanja.
Prof. dr. Nikola Kovač je bio poseban. Njegova disertacija o Kamijevom „Strancu“, i problemu ljudske alijenacije, svojim blistavim zapažanjima donijela mu je slavu i u „strogoj“ Francuskoj.
Kovač nikada nije pristao na podjele ljudskih bića unutar multinacionalne BiH. Na početku mira je zabilježio: „U višenacionalnoj zajednici Bosne i Hercegovine koncept separatizma, nastao i ojačan ratnim nasiljem i progonom stanovništva, apsurdan je i neodrživ. Apsurdan, jer se protivi činjenicama vjekovnog koegzistiranja i međusobnog uvažavanja različitih vjera i tradicija; neodrživ, jer savremena Evropa nalaže suradnju i razmjenu među državama i narodima bez obzira na njihovo porijeklo i uvjerenja. Pitanje je kako će se separatisti dogovarati i sporazumijevati sa strancima ako to nisu u stanju sa sunarodnicima istog porijekla i jezika.“
Kad je nastupio mir, odmah se zaputio u svoje Trebinje i svoj porodični dom. Bio je beskrajno zaljubljen u taj svoj grad.
Sahranjen je u Sarajevu, tog čas sunčanog, čas kišnog septembra 2007., uz sve počasti i prisustvo brojnih diplomata i njegovih najbrojnijih sarajevskih prijatelja.
