RS je stvorena na zločinu

RS, u punom nazivu Republika Srpska, je stvorena na krvi i kostima prvo Bošnjaka, a onda i drugih koji su joj stajali na putu. Oni koji su je stvarali su na najvišem Svjetskom sudu pravde osuđeni po najmanje 8 tačaka optužnice, uključujući i genocid i udruženi zločinački poduhvat. Sud ih je proglasio ratnim zločincima. Kada nešto stvori ratni zločinac onda se i to naziva zločinačka tvorevina.

U mom rodnom gradu Bosanskoj Dubici, preimenovanoj u procesu stvaranju RS u Kozarsku Dubicu, nije bilo ratnih sukoba. Bila je samo jedna vojska. Srpska. I mnogo paravojski. Isto srpskih. Sa planom i programom. Suda nije bilo za njih. Morala i ljudstva nije bilo pogotovo. Oni su pljačkali, ubijali, mučili i zatvarali civile. Bez uniforme i puške. Tako je bilo u mnogim gradovima BiH. Republika Srpska je stvorena tako. Srpski do zuba naoružan vojnik protiv djece, staraca, žena. Svojih dojučerašnjih komšija, poznanika, rođaka, radnih kolega… Zločinac je odlično poznavao žrtvu. Bio mu blizu u životu koji mu je kasnije uzeo. Tu nije mogao biti otpor.

Deveti januar je zvanični datum stvaranja ove monstruozne tvorevina. Danas ga žele ponovo slaviti. Ponosno!? Nema tu nikakvog ponosa i časti. Nema tu uzdignute glave i neke historijske važnosti. To je datum koji je obilježio najsramniji period srpskog narod u njegovom postojanju. Datum od kojeg počinju stotine hiljada haških stranica optužnice protiv onih koji su ovaj datum stvorili.

Rat u Bosanskoj Dubici je počeo još 1991. godine, ratom u susjednoj Hrvatskoj. A ubistva muslimana 1989., kada je usred dana u centru gradu ubijen Sulejman Nezirović Suljo, omiljeni čovjek u našeg grada. Možda i prva žrtva stvaranja Republike Srpske u Bosni i Hercegovini.

U Bosanskoj Dubici je 19. augusta 1992. godina ubijena bibliotekarka sa svojom kompletnom familijom… O tom ubistvu u ”Historiji Bosanske Dubice“, autora Zijad Bećirevića, na str. 260 se navodi sljedeće: “Među najstravičnija ubistva tog perioda spada ubistvo dubičke obitelji Košćak. Nakon svirepog mučenja i iživljavanja “klanjem natanane“, ubijeni su u svojoj porodičnoj kući na Parnicama, nepun kilometar od centra grada, Anđela i Josip Joža Košćak i njihov sin Mladen, student u Zagrebu. Pod kuće, i svi unutarnji zidovi (po pričanju očevidaca) bili su od krvi. Masakrirana tijela žrtava četničkog horora nađena su tek nekoliko dana kasnije na zapuštenim obalama rijeke Une. Taj zločin ostavio je prestravljen i zapanjen čitav grad, čak i srpsko stanovništvo, jer je porodica Koščak bila mješovita (Anđela- Srpkinja, Joža-Hrvat), cijenjena i uvažavana u obje Dubice. Bosanskoj i Hrvatskoj“.

Nikad niko nije odgovarao za ovo monstruozno ubistvo. Jeste li čuli da se u historiji, pa i nacističke Njemačke, ovako nešto desilo? Ubiti bibliotekarku, njenog supruga i sina. Njeni sugrađani, protjerani i rasuti po svijetu, Bošnjaci, su uradili spomen-obilježje pred kojim ni jedan zvaničnik ovog grada još nije kleknuo.

Hasib Ogorinac, od oca Osmana i majke Kadire je imao 26 godina, ubijen u Komlencu, nekoliko kilometara od kuće. Ni danas se ne zna gdje mu je grob. Majka još uvijek živa, braća i sestre Hasibove: Mustafa, Uzeir, Ejub, Bećir, Adila i Enisa 31 godinu žive za dan kada će dženazu obaviti svom najmilijem. Mustafa Ogorinac brat Hasibov je mučen i prebijan u stanici policije, kuća mu zapaljena. Uspio da preko Une prebjegne u Hrvatsku. Vratio se iz Amerike u rodni grad. Njegovi mučitelji su još uvijek u službi. Susreće ih licem u lice.

Enver Hatić poznati dubički trgovac isto tako. Njegov sin Amir godinama nudi dobru nagradu za informaciju o ocu. Enver je imao kuću u čijem dvorištu je za vrijeme one države napravljena stanica milicije. Na njegovoj zemlji. Odveden je i ni danas se ne zna gdje su mu kosti. Selim Kočan Selta… Jajčanin Jusuf Juka… Mladi, stariji, sve civili. Odvedeni iz kuće od naoružanih srpskih vojnika i policije. Familije im i danas traže informaciju o mjestu gdje im kosti leže. Ali ne mogu je dobiti. A zna se. Sve se zna. Republika se morala stvoriti, taman i ubice nevinih nesrpskih civila ginuli na ratištu. To je čak bio i poželjan scenario. Proglašeni su herojima.

Bošnjaci su ubijani kroz vrata svoje kuće. Poput djevojke Edite Hilić…Od zločinaca, koje svijet nije upoznao. Hazim Dautović Majki i Smajo Lađarević usred bijela dana ubijeni. Ubice poznate. I danas hodaju gradom. Niko odgovarao nije… Spiskovi zločinaca su dugački. I moraju doći jednog dana pred lice pravde. Svjedoci postoje i pamte. I pišu. I ne zaboravljaju.

Azra Nahić i Amra Sevlić su pokrenule i do kraja privele akciju prikupljanja sredstava za izgradnju zajedničkog nišana ubijenih bosanskodubičkih muslimana. Nišan se nalazi ispred čaršijske džamije. U samom centru grada. Na njemu su imena i prezimena nevino ubijenih građana ovog grada. Mjesto gdje se izgovara molitva za njihovu dušu. Oni građani koji ne stanu ispred ovog nišana i ne poklone se nevinoj žrtvi svoga grada imaju problem sa svojim moralom i čašću. Koji nisu, vremena još ima. Ne dugo.

Da li je zdrav um koji može pomisliti da je Republika Srpska stvorena čistim srcem i dušom njenih osnivača i pratilaca? I obožavalaca. Sigurno da nije. Bolesna je samo pomisao da bi žrtva stvaranja te genocidne tvorevine trebala prihvatiti svog dželata kao svog gospodara. Primjer mog rodnog grada je ogledalo na koji način se nastala RS.

Bosanska Dubica je stvarala život a Kozarska Dubica smrt. Bosna i Hercegovina život a Republika Srpska smrt. Tako je to i nema druge. Smrt ne može da bude prije života.Oni koji stvaraju život ne mogu i ne smiju biti poraženi od onih koji su stvarali i danas stvaraju smrt.

9. januar je datum slave smrti.
Zločina i sramote.