Sano moja, Sanski Moste!

PRICE IZ SANE

Nihad Ključanin, Edo Lasić i Nihad Krupić autor

KRATKE PRIČE 2022 (1)

Treći dan Ramazanskog bajrama

Hadži Mehmed Krupić u dvorištu klesarske radnje “Bužimske Gazije”

Ulazio sam autom polako u Pobriježe, najbliže sansko predgrađe na pravcu iz Prijedora. Otac je sjedio pored mene. Šutio je. Zamišljen, odlutao daleko od mjesta i vremena.  Imao je nama, njegovoj djeci, poznati grč na licu kojeg sam prvi put vidio dok smo se rastajali na dubičkoj stanici  davne i tragične 1992. godine. Ta autobuska stanica je preko noći pretvorena u transportno mjesto progona nesrpskog stanovništva. Nas, građana rodnog nam grada. Ni danas kod preživjelih roditelja koji su svoju djecu tako ispraćali nije ista tuga izašla iz srca.

Očiju vlažnih, duboko zašlih u duplje ali ne plačnim, usta poluotvorenih, taj očev grč je bio spoj posebne tuge, nemoći i prihvatanja stvarnosti po Božijoj volji. Tim izrazom lica nas je više od trideset godina otac ispraćao i dočekivao. Samo male razlike je bilo dok nas je grlio u dočeku i mahao rukom u rastanku. Rastanak je bio posebna priča za sebe. Majka je bila jača u rastancima od oca i uvijek ga korila riječima. „Šta si se tu rastočio, nemoj mi djecu rasplakivati, oni će doći uskoro.“

A on je nije čuo, samo nas gledao, mahao kao krišom, pognutih ramena i glave, vraćajući ruke jednu drugoj, poviše pasa još više se pogibajući. Gledajući ga kroz staklo zagrebačkog aerodroma u odlasku nazad u Kanadu, satima sam u avionu mislio samo o njemu, gubio dah i doživljavao iznenadne navale plača. Majka je bila puno vedrija od njega i u dočeku, a i u rastanku. Uvijek nas je znala nasmijati iznenadnom šalom, kako je samo ona znala. I činiti rastanke podnošljivim. Otac to nikad nije znao.

Dok smo prolazili pored stare riglovane kuće rodice Šefke i sina joj poznatog sanskog harmonikaša Saliha, koji više nisu živi, utonjen u svoju tugu, nije ih ni spomenuo. A uvijek je prije.

Prilazili smo džamiji Pobriješkoj. Mahnuo je rukom da stanem pored puta.

„Idemo na mezar moje Hanke“. Hanka je bila mlađa očeva sestra. Od sedmero djece Ibrahima i Nure Krupić; Esada, Fatime, Rešida, Mehmeda, Hanke, Ibrahima i Ismeta, samo je moj otac živ.

Možda i najstariji Krupić u široj familiji.

To pobriješko mezarje je postalo naše familijarno. Sa druge strane, poviše su bili mezari moje nane Nure i omiljenog adže Ismeta, najmlađeg Nurinog sina. Postavljeni pored puta kojima su toliko puta prošli hodajući uzbrdo prema svojoj kući, na uzvišenju zvanom Bojančić. To je bio i put kojim sam često sa djecom prolazio idući ili vraćajući se sa kupanja na Blihi, tokom mnogih školskih raspusta sedamdesetih godina. Tada su me raširenih ruku čekali nane Nura sve dok je bila živa i kasnije adže Ismet.

Mezare tada skoro da nisam ni primjećivao dok nije postalo vječno počivalište mojih najdražih.

Proučili smo Fatihu tetki Hanki i tetku Džemalu.

Djeca im lijepe nišane podigli.

„Idemo u gornji dio mezarja do nane Nure i mog Ismeta.“

Zušutio je. Koračao sam iza njega. Pažljivo da ne povrijedim ničiji mezar.

„Baš sam zadovoljan sa nišanom kojeg smo izabrali. Poseban je. Onako kakva je bila i tvoja majka“, tiho reče otac.

Prije dolaska na Pobriješko mezarje smo u kamenorezačkoj radnji „Bužimske Gazije“ izabrali nišan za majku. Prošla je godina od kako je preselila. Treći dan ramazanskog Bajrama 2022. godine je još trajao.

 

Odlazak nije vječan kao ni povratak

Nihad Krupić autor, Mithad Dedić, Meyrem Krupić, Sead Omeragić i Nihad Ključanin

Neko Bosnom tiho pjevuši, tuga mu se osjeća u duši“, pjevalo je na radiju dok sam skretao sa tranzita prema Ključu u ulicu koja je vodila prema centru Sanskog Mosta, ili Sani kako svi volimo tepati ovom gradu.

„Moja zemlja je srebrena“ je nova knjiga pisca porijeklom sa naših prostora Nihada Krupića, čija promocija će biti u Book Caffeu, sada u subotu 7. maja, sa početkom u 19 sati“, iznenada je izgovorio ženski glas na lokalnoj sanskoj radio stanici. Ja i otac smo se pogledali. Nismo očekivali ovu radio najavu, iako je sve bilo dogovoreno. Očevo lice se razvedrilo. U očima je zasjalo. Nasmijao se, a i ja sa njim.

„Imamo lijep doček u našoj Sani“, kaže otac. „Moj odlazak 1956. godine nije bio uzaludan, vraćamo se jači i bolji, u većem broju“, reče i opet utonu u misli, gledajući kroz prozor svoje Sanjane dok su žurili, znaju oni kuda.

Novinarka je na radiju i dalje govorila o mojoj knjizi. Izvlačila neke pasuse, uz muzičke džinglove praveći vrhunsku radio najavu.

„Malen je prostor Book Caffea za tvoju promociju, dolazi dosta ljudi, trebalo je to u Domu Kulture“, čuo sam preporuku od nekoliko prijatelja i rođaka.

Ali, ja se nisam osvrtao na to. Book Caffe, što samo ime kaže za ljubitelje knjige je, lokal mog rođaka Nihada Ključanina i supruge mu Besime. Nihad je jedini brat velikog bosanskohercegovačkog pisca Zilhada Ključanina. Zilhad je otišao rano sa ovog svijeta i njegovom smrću smo ostali svi uskraćeni sa još dosta vrhunskih štiva od čovjeka koji je živio za pisanje.

Nihad je osebujna ličnost, nevjerovatne sudbine. Logoraš od Sanskog Mosta do Batkovića, kojeg su lomili na sve moguće načine i nisu ga uspjeli slomiti, ali jesu načeti. Kao i sve nas. Nije Nihad bio ni prije lagahna osoba sa kojim možeš svakako. Ters, odlučan i direktan je bio njegov poznati gard. Brojne TV emisije u kojima je učestvovao, od kojih je najveća nedavna na Al Jazeeri su pokazale ispovijesti čovjeka koji je mnogo puta gledao smrt u oči. Nihad je ostao živ i govorio je ne samo u svoje ime, nego i u ime onih čije je zadnji dah gledao svojim očima.

A oči Nihadove imaju najveću transformaciju što sam ikad vidio u mom životu. Od divnih plavih u navali dobrog raspoloženja, do upalih i sićušnih sivih, kada je pričao o životnoj svakodnevnici, politici, ljudima…I na kraju vlažnih i sjetnih kada bi se priča okrenula do njegovog starijeg brata Zilhada. Njihova bratska ljubav se ne može opisati običnim riječima… To je epska priča.

I ove godine, prvi put poslije naših mnogih sastanaka su Nihadove oči bile više otvorene plave nego sive. Smijao se široko, slasno, pričao šale i nije tonuo u neke svoje daljine. Možda je i razlog tog njegovog izuzetnog raspoloženja bio i susret sa Seadom Omeragićem, našim poznatim novinarskim doajenom, dobrim prijateljem i studentskim cimerom njegovog brata Zilhe. Sead je u Zenici ratne 1993. godine dočekao Nihada, kad su gau četnici otpustili iz logora Batković, ustvari razmijenili za njihove zarobljene borce.

I ta moja sanska promocija je imala poseban šarm i ugođaj. Uz Nihada i Seada je moderator bio Midhat Dedić, sanski novinar i odnedavno imenovani tehnički direktor RTV Sana. Nihad i Midhat su skoro dvije decenije bili najglasniji i najaktivniji politički disidenti u svom rodnom gradu. Uvijek na oku režimu, koji ništa ne prašta. Pošto je taj režim apsolutnog vladara grada AK47 potopio mnoge, i nakon svog najvećeg „uspjeha“ umorio oslobodioca grada legendarnog generala Mehmeda Alagića, time je zabetonirao svoj status više od dvije decenije. Neuspješno je bilo utišavanje i rušenje Nihada, Midhata i još nekolicine zahvljajujući samo hrabrosti i tvrdoglavosti ovih momaka.  Ipak je trebala velika petlja da se suočiš sa njima oči u oči.

Pade mi na um sada i Nihadova priča, dan poslije promocije koju je pričao meni i Seji, veoma ozbiljno, dok ga nisam prekinuo da ponovi jedan termin koji mi se veoma dopao a uvijek radi u psihozi teškog razočarenja kod ženskog svijeta. A bio je sanskorežimska uigrana Sodoma i Gomora koja je umirivala svakog ko bi počeo svojom glavom misliti i otimati se iz ruku vladajuće hobotnice. Rekao je ovako; „Heb…o je i tješio.“

Meni bio baš upečatljiv i psihološki perfektan ovaj termin. Govori mnogo, pa ga eto pamtim ne samo po Nihadovoj ozbiljnosti, kada ga je izgovorio nego i po širokom osmijehu kada sam tražio da to ponovi, kako ga ne bi zaboravio pomenuti u nekom svom tekstu. I evo nisam.

I promocija je prošla u intimnoj atmosferi, u krugu nevelikog broja posjetilaca koji su jedni drugome skoro sjedili u krilu. Srce je bilo jedno. Nepodijeljeno. Došao je ko je trebao doći, ko nije došao, Bog zna kako spriječen, nije ni trebao doći.

A Sana naša lijepa, se polako budi, iz dubokog nokauta. I vratit će se na svoje noge onog momenta kada ljudi prestanu da sumnjaju jedni u druge, da traže mahane jedni drugima i da budu nagrajisani do te mjere da čak i pomisle kako je onaj sanski bivši vlastodržac, koga su iz sarajevske centrale bezuvjetno podržavali možda bio i u pravu, jer su ovi sada u tom gradskom vijeću, kao gori.

Takve misli su imali ljudi onih dalekih sovjetskih gradova kada su im se vratili rijetki preživjeli zatočenici zloglasnog boljševičkog Gulaga u Sibiru, nakon Staljinove smrti. „Mora da su za nešto bili krivi“.

Kažu da je petina tih logoraša imala samo jednu krivicu, žene im bile mlade i lijepe i zapele za oko boljševičkim iskompleksiranim rukovodiocima. I znate gdje se ta formula ponovila. Na Golom otoku. Opet petini zatočenih. Isto. Žene im zapele za oko onim idiotskim seljačinama/banditima OZNE i UDBE.

 

Ljudi su ipak ljudi, ne mogu biti šifre

Nihad Krupić autor i Sead Omeragić

Sve dok sami sebi u glavu utuve da bi ipak mogli biti brojevi.

„Znaš rođo, uvijek je sve do ljudi“. Nema tog društva, vremena, nevolje  koje čovjek može okriviti za svoju slabost i svoje neljudstvo“, počeo je priču moj amidžić Jasmin Jasko Krupić. Njegov otac Ismet je bio moj adže. Najmlađi brat mog oca. Vedar, lijep da ga se oči ne mogu nagledati, uvijek nasmijan i spreman na šalu. Adže Ismet uz mog dajdžu Dedu su bili meni najdraži rođaci. I njih dvojica su se voljeli i poštovali. Kod adže Ismeta su uvijek bile prisutne tri stvari, nikad šale dosta, sve i jedna žena je lijepa i djeca nikad ne mogu biti kriva da bi ih roditelj istukao. I zato su ga svi voljeli, a ponajviše njegova supruga, moja strina, koja je dosta puta zatvarala i oči i uši na mahalske tračeve kako je Ićo viđen sa ovom ili onom, dok je vozio onaj sanski crveni autobus. Ona je voljela svog Ismeta najviše na svijetu i te ljubavi nikad dosta. Ni danas kada o mom rahmetli adži Ismetu pričamo sa osmjehom na licu.

Jasko je bio meni uvijek interesantan rođak. Mladji od mene  deset i više godina je uvijek bio najglasniji dok smo se davno kao djeca igrali. On tajnu nije mogao sakriti, pogotovo ako smo mi stariji pričali o simpatijama. Takva mu je bila i sestra Jasminka.  Ostalo i sve to i danas. Kod Jaska što na umu to na drumu. Priča istim tonom onima koji odlično čuju i prilično nagluhim. I to ga čini i jedinstvenim i interesantnim sagovornikom.

„Vidiš rođo, u ovoj Sani ima mjesta za koliko god hoćeš radnika. Niko ovdje niti je bio gladan , niti će biti. Šta fali? Fali poštenja i ljudstva… I povjerenja među ljudima. Sada ću ti ispričati šta se desilo prije neki dan, a i prije toga isti slučajevi. Kod mene, evo ovdje u kafiću sjedi u petak naš sanski doktor, pije kahvu. Pričamo o svemu… I onda u ponedeljak puče glas nestali taj doktor, žena mu profesorica u srednjoj školi i djeca. Puko glas da su i kidnopavani…I nije taj glas bio ni dan, kada dođe novi glas, pokupili se svi i otišli za Njemačku. Ni najbliži njihovi nisu znali. I eto ti sad budi pametan. Oboje velike plate, bez kredita, sređeni, uvaženi građani koji su se pitali i slušali. Ništa im nije falilo. Zapucali za Njemačku gdje nikad neće raditi svoj posao. Znam ja to, bio sam tamo… I tako u taj ponedeljak kada su sami svoj mozak kidnapovali, ujutro u sanskoj bolnici čekaju pacijenti doktora, u školi djeca čekaju profesoricu a njih nema… Kakav je to karakter ljudi koji mogu tek tako kradom otići i svog grada iz čista mira“.

„I nikom ne reći barem da ih ne čekaju…Koju školu su oni završili da nemaju tako obraza i odgovornosti i prema profesiju i prema gradu i ljudima u njemu od kojih su uvijek imali samo koristi. E, to su ljudi postali danas. Kao da neko nekome oči vadi i nafaku skreće. Gledaj ovo, bio sam u Njemačkoj, mogao ostati, vratio se…I tek sada poslije 15 godina i mučenja sa praonicom i kafićem krenuo mi posao. Kupio mašinu centrifugu za pranje tepiha i posla ko halve. Kakva Njemačka i duldung viza“.

Dok mi je ovo pričao na njegovom licu sam prepoznavao sve faze života kroz koje je prolazio. On i njegova supruga, i prije nego su odrasli Ladin i Meyrem.

Jednom mi majka napomenu kako Jasko ima nevistu da je nema svit… Malo mi ovo čudno majkino hvaljenje jer ona nije bila sklona da nekoga uzdiže. Kada sam vidio da Jaskina nevista pripaljuje sa mamom cigaru, pomislih kako je mama možda hvali što joj uvijek bila slaba na one koji sa njom pripale cigaru, a pogotovo ako je žensko. Majka je bila teški ovisnik o duhanu, a imala i nezgodu da joj niko u kući nije pušio. Čak ni suprug. I jedva je čekala gosta koji je odmah na sto stavljao kutiju cigara, upaljač a majka u ushićenju zavrtala stolnjak na malom stoliću i sa donje rafe postavljala pepeljaru izmedju sebe i gosta.

Međutim kasnije sam uvidio da je moja majka bila u pravu…Našli se i Jasko i njegova nevista i moja strina i djeca im lijepa i pametna a i sa crnim pojasom u džudou, oboje namajstorisani i žive američki san u njihovoj lijepoj Sani… Ništa im ne fali, a ljepote sanske se ne mogu nagledati.

I danas mislim o ovom našem razgovoru. Jasko pričao, ja slušao.

Ipak je sve do ljudi. Ova priča vrijedi za mnoge naše gradove.

 

Nova nadklasa bosanskih trotoar parkirača

Ima jedan hafiz, kod nas, koji je duboko ušao u psihu onog reda kojem pripada, ulemi a i narodu. Ne libi se svašta toga reći, ne bira baš ni akademske riječi, ulemski govor, nego onako , narodski direktno kaže šta misli. Neka ga narod razumije, a samim tim i dragi Bog, jer on nije daleko od naroda.

Ime mu je Husein Čajlaković. Prije dva ramazana  u jednom od onih svojih prediftarskih vazova, ovako priča Husein hafiz:

„Prije nekoliko godina mene pozvali za ramazan u Njujork. Da im budem gost vascijeli ramazan. I tako, mene tu pogodiše dvije stvari. Jedna dobra i jedna loša. Dobra, znam da će se tu srca naših američkih džematlija a i novčanici otvoriti. Tako da se vraćam u Bosnu pun ko brod, što bi naši rekli. A hodže ne vole reći, ali svi znaju da su u velikoj ljubavi sa parama. Ta ljubav je kod njih i počesto bezgranična. Druga ona lošija je da je moj strah od aviona isto bezgraničan. Čim se odvoje oni točkovi aviona od zemlje u meni se sve blokira… Strah je toliki da ni dove koje znam napamet ne mogu kako treba izgovoriti… Ma ni mekteb ja ne bi prošao kada bi ga polagao u avionu.“

„Ali, šta je tu je, treba živjeti i tako ja spreman za Njujork, a noge mi se tresu… Došao u Njujork, ramazan krenuo. Ne mere neg nako… Svaku noć vazovi, iftari kod naših ljudi, zajednički, dok jedan dan me ne odvedoše do naše prodavnice. Ušao ja unutra, nema šta nema. Pojavi se i tu vlasnica, kaže, efendija, uzimaj koliko možeš ponijeti. To je od mene, nećeš ništa platiti. Obradova to mene, uhvatio se ja onih kolica i trpaj u njih… Brate što se apetiti zna otvoriti kada je džabica… I tako završio ja tu kao kupovinu, spakovaše oni stvari u kese i ja fino da se zahvalim vlasnici, našoj ženi, krenu je blagosiljati: ‘Imala ti još više, Dragi Allah ti upetorostručio imetak…’ U tom žena podiže ruku i reče: ‘Stani hodža’. De ti preusmjeri tu dovu i blagoslov na druge, meni je Bog dao više nego što treba, ne treba mi ništa više. Ne znam ni šta ću od ovoga što imam. Neka i drugima dadne ko i meni“

Dragi Bože, što je mene to pogodilo. Haman pa u svojoj praksi nisam to doživio. Eto na kojem je stepenu imana bila ta žena.“

U nedjelju predveče, 8. maja, dan poslije promocije moje knjige u Sani, ja i Sejo, nakon sijela i sanske ribe kod mog nekadašnjeg protivničkog igrača i uvijek dobrog čovjeka Zikrije Hasića Zambija, šetamo gradom i gledamo gdje ćemo makar kahvu popiti…Počela je i sitna kiša. Kod Zikrije nam bilo fino… Navratio i Besim Islamčević jedan dobri sanski photograf, intersantan čovjek. Pričao nam da je u toku rata, kao jedan od rijetkih preostalih muslimana bio prinuđen da ide u Banjaluku i kao pregovara i sa Radovanom Karadžićem… Zikrija došao iz Njemačke, nabacuje kuću. Iznio tanjir ribe, ne može nego nako, ali meni previše kostiju, biram , ali uvijek mi neka zapne. Odustao ja iz sigurnosnih razloga, šta ću ako mi zapne kost u grlo a imam još tri promocije knjige, u svom rodnom gradu, Zagrebu i Sarajevu. Ali prijatelj mi Sead Omeragić, Hercegovac veći majstor u jedenju ribe, ne odustaje…

I džaba to sve, kažem ja Seji, idemo mi nešto jače pojesti…Svratimo u jedan, dva restorana, ne radi kuhinja. Gdje radi? Radi u nekom kafeu engleskog naziva, u prostoru iza kina.

Zaputimo se mi tamo. Na tratoaru, tik do stakla restorana bijeli BMW… Skoro na ulazu…da je neko došao u invalidskim kolicima, imao bi problem ući. Kada to u Bosni vidiš, to ti je automatski znak da je gazda unutra ili u inventuri, ili nazočan, show up pred pukom, što bi rekli Amerikanci i europejski susjedi.

Uđosmo ja i Sejo unutra, fino sve, baš napucano. Pola restorana u staklenoj bašti, pola unutra. Konobari tip, top, obučeni. Sve na nivou.Takva je i bila hrana. Vrhunski napravljeno i servirano. Dok smo sjedali vidio sam za jednim stolom čovjeka koji razgovara na telefonu. I to je uobičajno kod nas… Kao da sam ga prepoznao, a i on nas. Onako ovlaš mahnusmo glavom. To i nije značilo ništa, ali i jeste. Zapuha malo i pođe nanositi kišu unutar stakla koja su bila otvorena na toj terasi. Taj sa telefonom skoči i pođe zatvarati prozore. Pogledah ga bliže i onda se sjetih da sam ga vidio na FB. Neki ga hvalili a neki kudili. Hvalili zbog profesije, a kudili zbog političke funkcije… Ovo kod nas je uglavnom jedno te isto, ali ovaj Sanjanin je ipak bio iznad prosjeka. I opet sam bio onako zbunjen, kako neko ko je bio prvi u gradu zatvara prozore od kafića…

Istina, naučio sam ja u Kanadi i da član Parlamenta dođe na naš festival i ravna stolove. To je kod njih u redu. Da mu kažeš, oprao bi on suđe i rezao luk kada se pođu ćevapi dijeliti. Međutim to je u Kanadi. U Bosni viši službenik u stranci ne zatvara prozore ni u svojoj hali…

Za susjedni sto sjedoše trojica, ovaj što je zatvarao prozore im se pridruži opet ne ispuštajući telefon iz ruke. Ustvari ne spuštajući ga sa uha… Sve štima, koja minuta razgovora, a onda naglo ustade. Stavi telefon u džep, izađe, sjede u bijelu limuzinu i ode.

Oslobodi prostor da se može naširoko ući u lokal…

 

Nešto mislim, kakva bi ta Bosna bila, kad bi barem stoti od ovih tratoarskih parkirača prekinuli hafiza u dovi, kao što je ona žena iz Njujorka.

“Daj Bože i drugima, meni si dosta dao. Ne mogu ni ovo sve potrošiti za života.“