Branko Mikulić je rođen na današnji dan 10. juna 1928. godine u uglednoj hrvatskoj obitelji iz Gornjeg Vakufa. Tokom Drugog svjetskog rata Mikulićev otac Jura je bio delegat na Drugom zasjedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) u Jajcu, 29. i 30. novembra 1943. godine. Nakon rata Jura Mikulić je bio proglašen Narodnim herojem Jugoslavije. Treba podsjetiti da je Branko kao dječak pristupio NOB-u.
Branko Mikulić je bio predsjednik Izvršnog vijeća SR BiH i osmi po redu predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (Vlade) SFR Jugoslavije od 1986. do 1989. godine.
Bivša Jugoslavija je napravila ogroman ekonomski, društveni i svaki drugi progres zahvaljujući upravo dvojici časnih i izuzetno sposobnih ljudi iz BiH: Džemalu Bijediću i Branku Mikuliću. Bila su to dva daleko najuspješnija premijera bivše države. Džema i Branko su pokazali kako ova BiH ima u sebi najjače i najživotnije ljude u svim segmentima života, spremne na najveće svjetske uspjehe.
Igra historijskih sudbina ne prestaje u BiH. Baš na rođendan Džemala Bijedića 12. aprila, umro je Branko Mikulić.
Bio je ključni čovjek u organizaciji Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. uz Ahmeda Karabegovića (generalni sekretar Organizacionog odbora 14. Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu), Ljubišu Zečevića, Artura Takača, Emerika Bluma, Uglješu Uzelca, Antu Sučića, Bracu Kosovca, Salka Selimovića, Bogića Bogićevića, Petra Dodika, Kemala Karačića, te stotine drugih koji su značili nešto u ovoj organizaciji.
Bilo je previše onih koji su sumnjali da Sarajevo može organizirati Olimpijske igre. U vrhu Jugoslavije bilo je i ismijavanja, ali i ljubomore. Stane Dolanc, dugo vremena jedan od najmoćnijih u političkom vrhu nakon Josipa Broza Tita, tražio da se sve zaustavi, da se kandidatura povuče, da se, rekao je, Jugoslavija ne sramoti. Predsjednik Vlade tadašnje Jugoslavije bio je Veselin Đuranović, koji je rekao s cinizmom da se Sarajevo može kandidovati i za odlazak na Mjesec. Ali, Branko i njegov tim su se hrabro suočili sa ovim najljepšim čudom Bosne i Hercegovine. I pobijedili !
Bilo je nevjerovatnih podmetanja od lidera drugih jugoslavenskih republika, ali i izuzetnih običnih ljudi koji su znali vrijednost olimpijskih igara i željeli pomoći.
Dr. Miro Lasić, koji je dugogodišnji saradnik Branka Mikulića je podsjetio na taj period: “Branko Mikulić je bio neupitni autoritet, neka vrsta „željeznog kancelara“ tijekom XIV. ZOI, a da nije takav bio Olimpijada bi se rasprsla od našega kroničnoga javašluka. Ali, ona je ušla u povijest kao „najuspješnija organizirana Olimpijada u povijesti“, kako ju je ocijenio Huan Samaran (Juan Samaranch), tadašnji predsjednik MOK-a“.
„Poslije Olimpijade je Branko, u proljeće 1984., glatko izabran u Predsjedništvo SFRJ ispred Bosne i Hercegovine… Branko Mikulić je bio biološki i ontološki oličenje Bosanca i Hercegovca, i Jugoslavena, da ne zaboravimo važni jugoslavenski kontekst. Zapravo, on je u sebi izmirio i svoje hrvatsko podrijetlo i djedovinu u Hercegovini i očevinu u Bosni. K tomu je kao dijete-partizan i sin vijećnika AVNOJ-a bio i uvjereni privrženik „bratstva i jedinstva“, vrijednosti ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a, te posebice Ustava SFRJ iz 1974. godine. Bio je i komunista, i vjerni Titov sljedbenik, inače se ne bi mogao izboriti – zajedno sa suradnicima – za jednakopravni položaj svih naroda u BiH i za jednakopravni položaj BiH u pokojnoj Jugoslaviji… prisjetio se dr. Miro Lasić.
Čitav rat Branko Mikulić proveo je u opkoljenom Sarajevu. I kad je teško obolio, ostao je i umro u Sarajevu.
Sahranjen 1994. na groblju Sv. Josipa u Sarajevu, a ispratilo ga je 2.000 ljudi, koji su za vrijeme sahrane prkosili granatama i snajperistima s okolnih sarajevskih brda. Bosna i Hercegovina je uvijek imala svoje ljude za ponos.
