I ponovo se javlja predsjednik RH Zoran Milanović sa svojim lažima i vrijeđa žive i mrtve borce Armije RBiH tvrdnjama da je “HVO zajedno s Hrvatskom vojskom spasio BiH”. Kazao je to on novinarima nakon američko-hrvatskog foruma. Laž će opet naći pogodno tlo pred gostima koji ne čitaju ni svoje američke autore koji su pisali o agresiji na BiH. Zasigurno i ne znaju da su Hrvatska vojska, njen politički i vojni vrh presuđeni za agresiju na Bosnu i Hercegovinu pred međunarodnim sudom u Hagu. Nakon Milanovićevih golemih laži ta je vojska danas pretvorena u spasitelja BiH.
Gotovo četiri godine su gledali kako Peti korpus lomi velike srpske ofanzive, kako srpska vojska izgleda sve nemoćnija pred silom generala Atifa Dudakovića. Peti korpus je na kraju ušao i do 40 kilometara u dubinu SAO Krajine, ovladao ogromnim prostorom vodeći teške borbe i zarobljavajući ogromno naoružanje.
Ovakvim izjavama i tvrdnjama hrvatska strana vrijeđa one silne žrtve koje je narod Bihaćke krajine podnio u veličanstvenoj borbi za slobodu. Svojevremeno je o tome govorio slavni krajiški komandant Hamdija Abdić. Međutim, hrvatska strana nikada ne propusti priliku, sa proslavom “Oluje” iznova podmetne iste konstrukcije.
Šta je istina? Pogledajmo drugu stranu medalje.
Miloševićeva desna ruka Borisav Jović je u februaru 1991. rekao: „Srbi u Hrvatskoj su hrvatski problem, i što se nas tiče, Hrvati sa njima mogu raditi šta god hoće. Mogu ih nabiti i na kolac“. U aprilu 1994. Feral Tribune će zabilježiti da je Jović krajiške Srbe nazvao „prokletim Srbima“.
Tuđman je „u januaru 1991. godine, znojan ali trijumfalan, u svlačionici teniskog terena, nakon što je pobijedio u dublu, dopisniku “The Guardiana” Ianu Traynoru, ovako predstavio svoju viziju transformirane Jugoslavije: “Zemlja će, nasmijao se, biti reorganizirana po linijama koje su se posljednji put pokušale uspostaviti 1939., kada su Srbi i Hrvati postigli dogovor da Jugoslaviju pretvore u “veliku Hrvatsku” i “veliku Srbiju”. To je, naravno, značilo brisanje Bosne s mape, pri čemu bi je Beograd i Zagreb podijelili među sobom“, zabilježio je Traynor.
Nakon sastanka u Zagrebu, u Tikvešu kod Osijeka, 10 . aprila 1991. godine, uz susrete i dogovore Tuđmana i Miloševića, sastale su se srpske i hrvatske delegacije akademika-kartografa. Sa srpske strane akademik Kosta Mihailović, dr. Smilja Avramov, dr. Ratko Marković, i dr. Vladan Kutlešić. Sa hrvatske strane akademik Dušan Bilandžić, dr. Smiljko Sokol, dr. Zvonko Lerotić i Tuđmanov savjetnik Josip Šentija. Sve vrijeme se na ovom skupu sa nipodaštavanjem govorilo o Bosni i rasistički o Bošnjacima. Šentija je sluđen od te dvolične politike dao ostavku i napustio ove dogovore za podjelu BiH.
Podjela Bosne rijekama Drinom i Neretvom bila je jedini i konačni cilj Miloševića i Tuđmana. HINA je javila da su tada „Milošević i Tuđman razmotrili rezultate rada zajedničke grupe stručnjaka“. Dakle, grupe kartografa su predale konačnu verziju podjele Bosne i Hercegovine, a Tuđman i Milošević su u Tikvešu na te linije podjele BiH dali konačnu riječ. Ti isti kartografi i djelitelji Bosne i Hercegovine su se međusobno složili da SAO krajine nemaju šta tražiti u Hrvatskoj. Nije moguće podijeliti Bosnu i Hercegovinu da iza leđa, duboko u hrvatskom teritoriju ostane nekakva Kninska krajina?
O tim je dogovorima najviše znao Milan Babić, funkcioner Republike Srpske Krajine. Milan Babić se protivio zbližavanju sa Karadžićem, jer ga je smatrao lažovom i prevrtljivcem. Na Pale je, ipak, morao ići. Jednom prilikom, kada je za pomoć moljakao Aleksu Buhu, ministra vanjskih poslova tzv. srpske republike, on mu je odbrusio: „Ne traži hljeba preko pogače, jer nam Tuđman nudi šest posto teritorija Bosne više ukoliko odustanemo od Krajine“. To je značilo da je Bosna već bila podijeljena između srpskog i hrvatskog fašizma. I to tako kartografski precizno da se njenom teritorijom može trgovati u procentima.
U septembru 1994. godine Hrvoje Šarinić piše o Karadžićevim prijedlozima Tuđmanu: „Bosanski Srbi su se spremni odreći Knina, premda su do sada prijetili ujedinjenjem s njime“. Šarinić piše da je jedan Srbin, biznismen iz Beča, Mićo Mihailović, bio česta veza za njegove kontakte sa Karadžićem. Tog septembra 1994. On je Šariniću predložio „džentlmenski sporazum Tuđmana i Karadžića“. Karadžić bi „po tom sporazumu spriječio ujedinjenje RS i RSK, a zauzvrat bi Hrvatska trebala ekonomski pomoći Republiku Srpsku i politički je deblokirati.” “Džentlmenski” su duge kolone desetina cisterni goriva išle iz Hrvatske u tzv. srpsku republiku. „Početkom 1995. godine do vojske bosanskih Srba stigla je nafta iz Splita i Zadra kroz krajiški koridor, uz saučesništvo Hrvata“… David Owen je priznao da je i sam poticao ovakve isporuke goriva: „Nafta je do Srba u Hrvatskoj stizala direktno iz Hrvatske i uz odobrenje hrvatske vlade“.
Samo četiri mjeseca kasnije počet će operacija „Oluja“.
Božidar Vučurević, jedan od lidera SDS-a je potvrdio: „Koliko je meni poznato postoji džentlmenski sporazum između Tuđmana, Miloševića i Karadžića da se razmijeni teritorija“…
Dok su padale Slavonija i SAO krajine Karadžićeva vojska je bjesomučno granatirala i pješadijski napadala Sarajevo, Bihać i koridor kod Brčkog.
Milan Babić je u jednom intervjuu za beogradski NIN, odmah nakon rata, rekao kako je Drugi korpus Vojske RS bez ikakve borbe gubio položaje na Kupresu, Glamoču, Dinari i Grahovu. Babić otkriva: „To gubljenje položaja i stavljanje Knina u hrvatsko okruženje dešavalo se istovremeno sa pregovorima republike srpske i Hrvatske oko podjele teritorija Bosne i Hercegovine. Da spomenem samo one najpoznatije pregovore koji su se naizmjenično održavali u Davoru i Srpcu“.
Mnogo je dokaza da su Grahovo, Glamoč i Drvar, osvojeni u dugo hvaljenoj ofanzivi HVO, pred akciju „Oluja“, ustvari samo predati u zamjenu za Posavinu.
Nekadašnji gradonačelnik Sarajeva, učesnik pregovora u Dejtonu, dr. Ivo Komšić je potvrdio da su Grahovo, Glamoč i Drvar, osvojeni u dugo hvaljenoj ofanzivi HVO, pred akciju „Oluja“, ustvari samo predati u zamjenu za već prodatu Posavinu.
Kada su 2. maja Hrvati oslobodili Slavoniju, Oven je u svojim memoarima „Balkanska odiseja“ zapisao: „Hrvati su pobijedili. Misteriozan je bio izostanak reakcije bosanskih Srba u Banjoj Luci. Oni su bili pas koji te noći nije zalajao“. I to je lordu Owenu bilo jasno. Sjetio je „Tuđmanovog oduševljenja, nekoliko mjeseci ranije kad mu je pričao o Karadžićevoj privatnoj mapi, koju je predložio njegovoj vladi, a koja je velike dijelove Krajine davala Hrvatima“. Dakle, Karadžić je javno i otvoreno trgovao SAO krajinama u Hrvatskoj za pomoć u gorivu i za nekoliko obećanih procenata više teritorija u BiH.
Karadžić je otvoreno sarađivao sa Hrvatskom. Kad se trebala otvoriti autocesta Zagreb – Beograd, nagovorao je hrvatske Srbe da to nipošto ne dozvole. Šarinić to objašnjava ovako: „Nisu ti Srbi ni sanjali da ta ista Republika Srpska, dok sprječava otvaranje te autoceste, preko svojih ljudi predlaže otvaranje komunikacija između Hrvatske i Republike Srpske.“
Običan svijet u Krajini znao je te 1995. za Karadžićevu i Miloševićevu izdaju i prodaju njihovih domova u Hrvatskoj. Mnogi su ostali jer nisu vjerovali da se radi o prevari. Ivan Zvonimir Čičak u intervjuu za Feral kaže: „Istraživanja koja smo radili u Krajini pokazuju da je organizirani odlazak Srba počeo nekoliko dana prije početka operacije „Oluja“. Podaci postoje – vrlo konkretni podaci o tome kad su i iz kojih mjesta i prije početka „Oluje“ počele su organizirane evakuacije“… Srpski generali su znali za Oluju prije hrvatskih… General Mile Mrkšić je doveden upravo zato, da izvrši taj zadatak (evakuacije stanovništa, op.a.)…“
Ante Marković (1924-2011) je tokom glavnog svjedočenja pred Haškim tribunalom u procesu Slobodanu Miloševiću rekao da je 1991.: ,,U direktnim razgovorima koje je sam zatražio, obojica su mu priznala da je istina šta se govori za Karađorđevo,” kazao je Marković. ,,Sreli smo se odvojeno, u Beogradu i Zagrebu. I jedan i drugi su potvrdili da su se dogovorili da podijele BiH. Milošević mi je to odmah rekao, a Tuđmanu je trebalo mnogo više vremena”, kazao je Marković pred Međunarodnim sudom u Hagu.
Dokazano je da je Posavina zamijenjena za SAO krajine. Ja tebi ti meni.
Anto Kovačević, hrvatski političar, je te 1993. uočio: „Hrvati Bosanske Posavine su u trgovini dodijeljeni četnicima i srpskoj republici. Bosanska Posavina nije pala vojno, ona je pala preko motorole.“
Najjasniji je bio Iko Stanić, prvi čovjek posavskog HDZ-a koji je rekao za zagrebački Nacional 1. decembra 1995. godine da je u Posavini poginulo preko 2.200 branitelja i hiljadu civila, a bilo je oko sedam-osam hiljada invalida, uglavnom teških: „Neko bi htio da to sve zaboravimo, ali to nije moguće. Zaokružili smo prostor i branili njegov najveći dio, a onda su protiv nas nahuškali naše vlastite ljude. Onemogućen nam je svaki kontakt sa Bosnom i Hercegovinom. Sve se zbivalo po određenom scenariju“.
Dušan Bilandžić, partizan i saradnik Josipa Broza Tita, bio je dugogodišnji blizak prijatelj sa Tuđmanom. Kada je svojevremeno, pred samu smrt, progovorio o apsurdnom i zločinačkom dogovoru Tuđmana i Miloševića u podjeli BiH, očajni novinar mu je dobacio: „Ali u Bosanskoj Posavini Hrvati i Srbi su ratovali.“
Bilandžić odgovara: “To je bio najveći apsurd. Milošević i Tuđman su organizirali te oružane borbe za Bosansku Posavinu. Tada sam ga pitao: ‘Franjo, zašto dopuštaš da u Posavini ginu vojnici kad je ona već predana Srbiji.’ Tuđman mi je tada nešto spetljao u smislu da treba glumiti da je to dobijeno borbom. Jednom prilikom je čak i rekao da se ne smije steći dojam da je to predano bez borbe.”
Julian Borger piše o pobjedi Mesića na izborima i ulasku u Tuđmanov kabinet: „Na stolu je bio telefon za koji mu je rečeno da je vruća linija koja je početkom 1991. godine bila uspostavljena između Tuđmana i Miloševića. Devet godina kasnije Tuđman je bio mrtav, a Milošević je još uvijek bio na drugom kraju linije , grčevito nastojeći sačuvati vlast u Beogradu. Ali, Mesić nije znao kako ga nazvati. „Rečeno mi je da telefon radi na određenu šifru, koja je bila tajna, a sekretarice je nisu znale. Samo je Tuđman znao šifru“, rekao je Mesić.
Zašto ne reći krajnji rezultat: Tuđman je napravio budalu od Miloševića. On je dobio sve a Milošević je ostao totalni gubitnik. Slično će proći i Aleksandar Vučić nastavi li ove igre bez granica protiv Bosne i Hercegovine.
