„Bila je to pobjeda nad nekažnjivošću moćnih“

„Bila je to pobjeda nad nekažnjivošću moćnih“

Premijerna epizoda igrane serije “Porodica”, koja govori o hapšenju bivšeg predsjednika SR Jugoslavije i Srbije Slobodana Miloševića 2001. godine, prikazana je 29. marta na Radio-televiziji Srbije.

Balkanski krvnik, kako ga je imenovao čuveni američki novinar Chuck Sudetic (Čak Sudetič), uhapšen je na današnji dan, 1. aprila 2001., prije tačno dvije decenije, izveden iz svoje kuće u Užičkoj u 4 sata i 30 minuta i odvezen u crnom BMW-u sa zatamnjenim staklima kroz Beograd do Centralnog zatvora.

Njegov kraj je počeo puno prije, u oktobru 2000., nakon nemira u Beogradu, ali dogovori o izručenju odvijali su se 31. marta 2001. godine sve do jutra.

Danas se različito komentariše njegovo hapšenje, ali je činjenica da je kroz cijelu Srbiju od izbora u septembru 2000. izgovaran logo opozicijske grupe „Otpor“ – „Gotov je“. Većina u Srbiji je jedva čekala da ga se oslobodi.

Uoči hapšenja, advokat Toma Fila posjetio je Miloševića u njegovoj kući. Tamo je Đinđićev čovjek Čeda Jovanović donio tri dokumenta, nudeći mu garancije ako pristane na mirno hapšenje. Milošević je upitao Filu: „Hoće li ovo držati vodu“? Fila mu je odgovorio: „Naravno da hoće – jednu noć“.

Hapšenje je trebalo obaviti do 6 sati ujutro, kada je bio rok da se Srbiji skinu sankcije i odobri gromna i hitna finansijska pomoć za oporavak od milijardu i po dolara.

„Bilo je očito da će on otići u Hag. Bez Miloševića Hag nije imao nikavog smisla“, prisjećao se Fila u intervju čuvenom britanskom novinaru Julianu Borgeru. U hapšenju Miloševića je ozbiljnu ulogu imao i Milorad Ulemek Legija, a njegov dogovor o hapšenju vožda sa pokojnim Zoranom Đinđićem tokom vožnje pustim ulicama Beograda, detaljno je istražio i opisao upravo Borger u svojoj briljatnoj knjizi „Krvnikov trag“. Legija je kasnije osuđen na dugogodišnji zatvor.

Vijest da je Milošević uhapšen u Bosni i Hercegovini je dočekana sa skepsom, kao prvoaprilska šala. Trebalo je pola dana da se to shvati ozbiljno.

Za BiH je bio najvažniji 28. jun 2001., dan Miloševićevog izručenja Međunarodnom sud u Hagu. Bilo je to 12 godina od skupa na Gazimestanu, kada je na vrhuncu moći govorio pred više od milion ljudi.
U svojim memoarima Karla Del Ponte piše o svom susretu sa Vladimirom Popovićem Bebom, bliskim prijateljem i saradnikom srbijanskog premijera Zorana Đinđića:

„Đinđić me 29. marta 2001. nazvao i rekao mi da mi šalje svog glavnog savjetnika koji mi donosi važnu poruku. Popović je stigao u hotel ‘Alexander Palace’ u Skoplju u ranim večernjim satima. Poruka je bila kratka i nadasve osjetljiva: Istraga o Miloševiću zbog korupcije i zloupotrebe moći otpočela je prije nekoliko sedmica, a istražni sudac već je zaključio da postoji dovoljno dokaza protiv njega i naredio da bude saslušan. „Milošević se nije odazvao pozivu“, rekao je Popović. „Bit će uhapšen… Sutra započinjemo operaciju hapšenja“, poručio je Del Ponteovoj.

Sekretar Tribunala Hans Holthuis odnio je optužnicu Tribunala u Beograd.

Proces Miloševićevog hapšenja i izručenja opisala je Florence Hartmann (Florans Artman) svojoj vrhunskoj knjizi „Mir i kazna“„Svi ministri u Vladi Đinđića glasali su za neodgodivo Miloševićevo izručenje“. Đinđić obavještava Del Ponte: „Milošević kreće, hitno nam pošaljite nekoga da ga prati do Haga.“

Među onima koji su glasali za izručenje Miloševića u Hag je i ministar general Momčilo Perišić. Nedavno je i njemu stigla osveta pa mu se sudi da je strani špijun.

U Beogradu se u vrijeme izručenja nalazio oficir Tribunala Kevin Curtis (Kevin Kertis) koji od marta 2001. istražuje hladnjaču koja je izronila iz Dunava sa 86 albanskih žrtava. Curtisa opisuje Julian Borger u djelu „Krvnikov trag“ kao riđokosog, brkatog britanskog detektiva iz Šekspirovog rodnog mjesta Stratford na rijeci Avon.

Kertis je o izručenju Miloševića zapisao: „U četvrtak 28. juna 2001. u 18 i 30 bio sam u zgradi Instituta bezbjednosti u Beogradu, iza koje su čekala tri helikoptera. Slobodan Milošević stigao je iz zatvora u furgonu. Nije se činilo da zna da kreće za Hag, jer je, čim je izašao iz furgona, počeo dizati ruke prema nebu i pitati upravitelja zatvora, koji ga je pratio, šta se događa. Upravitelj mu je odgovorio da odlazi u Hag. Milošević mu je odbrusio da ne priznaje Hag, da ga ne poštuje i da neće krenuti.“

Milošević je odbio uzeti papire. Popeli su se u helikopter i let je krenuo.

Kertis se sjeća da je tokom leta Milošević potpuno promijenio raspoloženje i počeo razgovarati sa njim na engleskom.

Sletjeli su u Tuzlu. Milošević je bio bijesan što su sletjeli u BiH. Tužiteljica Del Ponte bilježi da je Milošević nakon slijetanja helikoptera u Tuzlu zatražio od Curtisa da stavi rubac na zemlju, kako ne bi morao simbolično stupiti nogom na bosansko tlo. To je Britanca ponajviše šokiralo.

Tu ih je dočekala skupina američkih vojnika iz kontingenta NATO-a. U jednom trenutku Milošević je pokušao razgovarati s vojnicima, ali su to oni odbili.  Cjela operacija je uredno i detaljno snimana.

Nakon 22 sata tog dana, upozoren da šuti, ukrcan je u ogromni vojni transportni avion C-130, u vlasništvu Britanske armije i odveden u Eindhoven, na manji aerodrom u blizini Roterdama.

Miloševićevo prvo pojavljivanje pred Međunarodnim sudom u Hagu trajalo je samo 12 minuta. Del Ponte piše: „Sjećam se da mi u tom trenutku nikako nije polazilo za rukom povezati „balkanskog krvnika“ Miloševića sa slikom koju su o njemu stvorili mediji: Trbušast i nadut čovjek, koji je nespretnim i teškim koracima koracima ušao u sudnicu.“

Sudac je bio časni Richard May (Ričard Mej), kojeg će Milošević svojim postupcima dovoditi do bijesa. May se ubrzo razbolio od tumora na mozgu i umro. Na pitanje da se izjasni o krivnji Milošević je izdeklamovao uobičajene fraze nepriznavanja suda: smatra ga nezakonitim i optužnicu lažnom. U jednoj rečenici na srpskom jeziku je sirovo i više u očajanju dobacio: „Nabijem vas i ovaj sud na k…..“

„Misija je završena“, javili su kratko Del Ponteovoj u pola dva ujutro. Prva čestitka tužiteljici stigla je od državne sekretarke SAD-a Madeleine Albright (Medlin Olbrajt), druga iz kabineta Gerharda Schrodera (Gerharda Šredera), treća od tadašnjeg komandanta NATO snaga generala Weslya Clarka (Veslija Klarka).. Moskva je tražila od svog ambasasdora pri UN-u da predsjednik Vijeća sigurnosti ne izrazi zadovoljstvo ovim događajem. Fidel Kastro je rekao da žali zbog ove „političke pogreške“. Gadafjev Tripoli je osudio „dvostruka mjerila“ međunarodne zajednice.

Florance Hartmann je zapisala ono najtačnije: „Bila je to pobjeda nad nekažnjivošću moćnih“.

Prvi put je priveden pravdi jedan vođa užasavajućeg i brutalnog režima, čije žrtve četvrt vijeka kasnije još uvijek iskopavaju i sahranjuju u Bosni i Hercegovini, ključnoj žrtvi njegovog zločinačkog velikodržavnog projekta.