Juriš ideoloških galamdžija na Envera Čolakovića

Današnji bošnjački komesari veći su ideolozi od Titovih

Evo nas opet na još jednoj predstavi ideologa antifšizma, u čemu, tradicionalno, nikakvu vrijednost ne igraju dokazi, a činjenice su potpuno nebitne.

Na meti je ovaj put ugledni književnik Enver Čolaković i ulica u Sarajevu koja nosi njegovo ime. Tekst je objavljen 1. februara u „Oslobođenju“ a novinarka traži mišljenje od historičara Husnije Kamberovića:

„Ja o Čolakovićevoj književnosti i porukama njegove književnosti ne mogu govoriti, ali postoje književni historičari koji tvrde da je Čolaković svojim književnim djelom u NDH legitimirao ustaški ideološki sistem. Historijske činjenice su da je Čolaković bio glavni tajnik Glavnog odbora Matice hrvatske u Sarajevu od 1943, da je njegov roman “Legenda o Ali-paši” proglašen najboljim proznim djelom u NDH 1943. godine, a neki su ga proglašavali “najautentičnijim hrvatskim muslimanskim piscem Bosne”, navodi Kamberović.

Proizvoljno iživljavanje nad književnikom

Ključno pitanje je gdje je nestao zdrav razum. Čovjek koji o djelu jednog književnika ne može govoriti, a onda se ipak nagovori. Envera Čolakovića Titovi sudovi nikada nisu optužili, a kamoli osudili zbog kolaboracionizma s ustaškim režimom”. Zašto to čini ovaj bh. historičar? Zašto to čine neke ideološke parlamentarne galamdžije?  

Gdje su arhivi iz perioda Drugog svjetskog rata? Gdje su dokazi iz tužilačke istrage protiv njega? Kako je moguće da se nad jednim velikim književnikom proizvoljno iživljavaju ljudi koji ne prestaju s javnim moraliziranjem. Valjda bi trebalo istinska objašnjenja dobiti upravo od historičara, ako to ne očekujemo od niza drugih proizvoljnih i ideoloških parlamentarnih galamdžija  antifašizma.  

Kada je objavljen ovaj tekst u „Oslobođenju“ valjalo se prisjetiti jednog drugog teksta od dugogodišnjeg novinara „Oslobođenja“ Darjana Zadraveca. Nakon smrti Envera Čolakovića, u Zagrebu 18. augusta 1976., sutradan je osvanuo nekrolog u „Oslobođenju“, u tekstu što ga je napisao Darjan Zadravec. Tada je još živ Tito, komunisti nikad jači. I Zadravec se ipak dostojno oprostio od velikog književnika Čolakovića. Evo prije nekoliko dana jednog sasvim drugačijeg, gotovo klevetničkog teksta, punih 45 godina poslije, u istom tom „Oslobođenju“.

Nažalost, današnji bošnjački komesari, veći su ideolozi od Tita.

Tokom Drugog svjetskog rata Sarajevo je najžešće bombardirano 8. septembra i 7. novembra 1944. Koliko je poznato Enverovi roditeji poginuli su u skloništu od  avionske savezničke granate upravo 7. novembra 1944. Pogođena je zgrada Bratinske blagajne u današnjoj ulici Danijela Ozme. U skloništu je poginulo više od 100 ljudi. Čitave porodice su stradale. U obitelji je sačuvana informacija da su Vejsil-beg i Ilona Čolaković poginuli upravo u tom sarajevskom skloništu. 

Nakon smrti roditelja, bio je nemoćan i slomljen. Roditelje su mu pokopali njegovi prijatelji Hamid i Mak Dizdar. On je napustio Sarajevo, kada se otvorila mogućnost da se zaposli u Ambasadi NDH u Budumpešti kao kulturni ataše. Obreo se u svom rodnom gradu Budimpešti. U jednom razgovoru sa Alijom Nametkom, rekao je da je osoblje trebalo prevodioca mađarskog jezika, najprije zato što ambasador Hakija Hadžić nije znao mađarski, pa je Enver pozvan da bude tumač. Dakle, nije imao čak ni posao kulturnog atašea, nego običnog prevodioca. Jedom prilikom je priznao da se nakon pogibije roditelja u Budimpeštu vratio po sjećanja na sretno djetinjstvo.

Tri mjeseca naspram pola stoljeća 

U Mađarskoj je, dakle, proveo nepuna tri mjeseca. Već krajem januara 1945. počele su krvave borbe Crvene armije pred Budimpeštom, koju su grčevito branile njemačke jedinice. U glavni grad Mađarske Crvena armija je ušla 13. februara 1945. godine. Pred razarajućim ruskim bombardovanjem u Mađarskoj je počela velika seoba civilnog stanovništva prema ruralnim dijelovima, pa je i Enver Čolaković još krajem januara napustio Budimpeštu i vratio se u Zagreb, prešavši pješke tih ogromnih 350 kilometara.

Eto kulturnog atašea NDH, sa dva-tri mjeseca iskustva, kojeg će ovdašnji ideolozi koristiti kao dokaz o nekakvoj zločinačkoj pozadini.   
„Iako Čolaković zvanično nije osuđen za kulturnu saradnju s okupatorima i njegova književna djela kvalitetno nisu upitna, neosporiva je činjenica da je djelovao i radio za vrijeme NDH i to na važnim funkcijama“, zaključuje „Oslobođenje“, a Kamberović dodaje:

Ostaje, naravno, da procjenjujemo da li neko ko je bio kulturni ataše u ambasadi Nezavisne Države Hrvatske zaslužuje da se po njemu zove jedna ulica u Sarajevu“, zaključuje Kamberović.

Stvarno se čovjek upita kako je moguće da ovo slušamo od jednog historičara. Čolaković je bio par mjeseci na mjestu kulturnog atašea u ambasadi NDH i to je historičaru Kamberoviću važnije od njegovih pola stoljeća stvaraja i pisanja. Književnog stvaranja, o kojem Kamberović priznaje da nema pojma. Da je kojim slučajem pročitao makar i djelimično neka od njegovih djela vjerovatno ne bi javno žigosao Envera Čolakovića kao ideologa ustaštva. 

Kad je Enver stigao iz Budimpešte u Zagreb, javio se njegovim prijateljima Maku i Hamidu Dizdaru. Oni su ga upozorili da se nipošto ne vraća u Sarajevo, jer se u gradu događaju užasne represije i da može izgubiti glavu. Ali, on se, ipak, vratio u Sarajevo i odmah je uhapšen i deportovan natrag u Zagreb, pod optužbom da je radio kao izdajnik diplomata.

Mnogi smatraju da je tada u igri bilo bogatstvo njegove porodice, od velike  tvornice  cigli pa do ogromnog broja nekretnina i zemljišta. Nove vlasti su to namjeravale prisvojiti pa im nije trebao, ni u blizini, nikakav nasljednik tolikog bogatstva.
Čak i u takvim okolnostima, ubrzo se u istrazi uočava da Enver nije nizašto kriv, pa ga vlast oslobađa, iako nikad više neće imati pravu slobodu stvaranja, niti će moći objavljivati svoja djela. Premda su ga povremeno hapsili, privodili i maltretirali, nema optužnice, nema presude protiv Envera Čolakovića ni od nabrijanih komunističkih tužilaca.       

Historičar Kamberović je priznao da ne poznaje književno djelo Čolakovića, premda bi tamo našao štošta interesantno. On je naime 1942. završio i autobiografsko djelo Knjiga majci, u kojem otvoreno ističe svoje antifašističko opredjeljenje i u njemu opisuje tadašnja četnička i ustaška zvjerstva nad narodom, progone Jevreja, Srba i Bošnjaka. Čolaković je usred rata hrabro objavio antiratnu pjesmu „Majko“ u “Vijencu” br. 6-10. Zbog pomenutog terora UDB-e „Pismo majci“ je objavljeno posthumno, tek 2013. godine.

Činjenica je da ni UDB-a nije imala običaj čitati knjige. 


Otkud Enveru predrasude o vjerskom i nacionalnom

Zašto bi Enver imao bilo kakve predrasude o nacionalnom ili vjerskom? Njegova majka je bila naturalizirana Mađarica Illona Mednyanszky, čija se plemićka obitelj u mađarsku prijestolnicu doselila iz Slovačke. Mednyanszky su bili više židovskog nego katoličkog porijekla. Tokom Prvoga svjetskog rata njegov otac Vejsil-beg je otišao na bojište, a majčini roditelji malog Envera krste i daju mu ime Laszlo. Upravo pod tim imenom Laszlo Medny­anszky, Enver će kasnije objavljivati neke pjesme na mađarskom jeziku.

Njegova majka Ilona bila je među prvim damama ondašnjeg građanskog društva Austro-Ugarske monarhije koje su uopće pohađale sveučilišne studije, a svakako prva žena koja je na Sorboni studirala orijentalistiku i branila disertaciju o položaju žena u islamskom društvu. Iz Enverova autobiografskog djela, “Knjige majci” iz 1942. vrlo lako se može zaključiti da je ona imala i presudan utjecaj na njegovo formiranje intelektualnog, kulturološkog i vrijednosnog sustava. Od oca je naslijedio ne samo tradicionalni islamski svjetonazor nego i mnogo karakternih osobina, ponajprije principijelnost, radišnost, upornost, osjećaj društvene odgovornosti i samopouzdanje u smisao vlastitog rada“, rekao je svojevremeno za „Jutarnji list“ Enverov sin Esad Čolaković.

I onda važna činjenica, koju bi historičari morali znati: Enverov sin Esad je potvrdio da su ga kontaktirali iz sarajevske Židovske općine u vezi s procedurom imenovanja Pravednikom među narodima, jer je tu inicijativu pokrenuo Američki židovski kongres u povodu testamenta i svjedočenja članova jedne sarajevske židovske obitelji koja je za vrijeme Luburićevih racija 1944. i prije emigracije u SAD našla utočište u kući Vejsil-bega Čolakovića, što je i za njegovu obitelj moglo biti pogibeljno u doba bjesomučnog Holokausta.

Supruga Envera Čolakovića bila je Stella Podvinec, kći Artura, Židova iz Zagreba. Njen otac je bio dobitnik srebrenih medalja za hrabrost I. i II. reda u Prvom svjetskom ratu. Njegov sin Rikard bio je natporučnik - sudac u Komandi u Zagrebu, a drugi sin Vladimir domobranski natporučnik, kasnije stradao. To je, nažalost, samo užu obitelj održalo u životu. U Jutarnjem listu je Esad Čolaković podsjetio:  „Čak 17 članova obitelji moje majke Stelle završilo je u logoru u Jasenovcu. Ona je, pak, nakon rata, 1953. postala direktorica Glazbene škole “Vatroslav Lisinski”, bila je zaslužna za osnivanje Udruženja muzičkih pedagoga Hrvatske, a njenom zaslugom otvorene su i mnoge područne glazbene škole. Dobila je niz priznanja, a zbog zasluga u glazbenom djelovanju Tito ju je odlikovao Ordenom rada sa zlatnim vijencem“.
Ako treba i to reći: Čolaković je bio bosanski pisac. U dnevničkim zapisima poručuje: “Isplati se čitav jedan život, ili bar njegov dobar (najvrijedniji) dio, posvetiti toj Bosni… Imam pravo kad volim ono mrtvo Sarajevo, ljubavlju pisca i djeteta, ljubavlju čovjeka koji zna voljeti. Isplati se, i te kako se isplati, o mom Sarajevu pisati romane. I to bolje, veće, ljepše, nego što je Alipaša…”(Dnevnik 12. VIII 1953.) 

Zlatan Čolaković
, njegov sin, doktor i lingvista, dobitnik Fulbrajtove stipendije,  čuvao je očevu književnu ostavštinu sve do svoje rane smrti 2009.  

Čolakovićevi izvorni rukopisi čuvaju se i danas u SAD, u državi Massachusetts, dok je njegova poezija pohranjena u Zavodu za književnost HAZU.  

Umro je 18. augusta 1976. od srčanog udara.

Danas ga pokušavaju ponovo ubiti, tako što će izbrisati njegovo ime sa ulica. Kako će izbrisati njegove romane, priče i drame, treba pitati domaće ideološke galamdžije. Brojna izdanja njegovih vrijednih knjiga stoje u biliotekama i čekaju da ih pročitaju revnosni historičari i političari. Bilo bi moralno i normalno nakon čitanja nečijih djela izaći u javnost sa zaključcima, pa tek onda lijepiti ideološke etikete.

Štampa   E-mail

Komentare omogučio CComment

Related Articles