Briselskom Deklaracijom o Jugoslaviji od 16. decembra 1991., preporukom međunarodne Arbitražne komisije, kojom je predsjedavao ugledni međunarodni pravnik Robert Badinter, konstatirana je disolucija Jugoslavije i tadašnje republike su pozvane da se do 23. decembra 1991. izjasne sa zahtjevima za nezavisnost. Ta je Arbitražna komisija poznata kao Badinterova komisija. Tri dana prije isteka roka, 20. decembra 1991., BiH je predala zahtjev.
U BiH su počela secesionistička djelovanja i formiranja paralelnih struktura vlasti. Na Palama, gradiću iznad Sarajeva, 24. oktobra 1991. formirana je tzv. Skupštinu srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. U Grudama je 18. novembra 1991. proglašena tzv. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna.
Zanimljivo je da su i Grude i Pale bila gotovo sela izabrana da budu glavna sjedišta budućih paradržava tzv. Srpske republike i tzv. Herceg-Bosne. Na Palama je kao većina živjelo 5200 Srba, a u Grudama 3567 Hrvata.
Referendum za nezavisnost Bosne i Hercegovine bio je predviđen za 29. februar i 1. mart. Referendumsko pitanje je glasilo: “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?”
Do zadnjeg trenutka se sumnjalo da će Hrvati glasati za nezavisnost BiH. Novinari su pitali tadašnjeg predsjednika Aliju Izetbegovića o mogućem ishodu glasanja. On je tada samouvjereno rekao da će Hrvati glasati za nezavisnost BiH. Izetbegović nije objasnio zašto u to vjeruje, pa su novinari bili zbunjeni. Iza kulisa se odigravala prava drama.
Uoči refrenduma, vodi se razgovoru između Radovana Karadžića i Slobodana Miloševića:
„Da li ovi izlaze na refrendum sutra“, pita Milošević.
„Ni govora. Rečeno nam je to i gore (prvi susret delagacija SDS i HDZ-a BiH u Gracu 27. februara, op.a.) i prije toga su nam ovi ovdje, njihovi, rekli“, uvjeren je Karadžić.
„Znači propada, samo Alija izlazi“, zadovoljan je Milošević.
„Propada“, odvratio je samouvjereno Karadžić. „Ja ću u nedjelju tamo pa ću vam ispričati oko jučerašnjih razgovora“ (u Gracu, op. a.).
Nasuprot njima, Izetbegović je bio uvjeren i da će za nezavinost BiH glasati i jedan važan broj Srba. Očuvanjem Bosne i Hercegovine očuvala bi se i mogućnost opstanka zajednice naroda Jugoslavije.
Prema Stjepanu Kljujiću, članu Predsjedništva BiH više od 20 posto Srba je „iako pod teškom presijom, glasalo za nezavisnost Bosne i Hercegovine“.
Nekoliko dana uoči referenduma Izetbegović je, ipak, zabrinut nazvao Stjepana Mesića. Ono što je njima bilo jasno, izgleda nije i Tuđmanu. Te dramatične trenutke opisao je Mesić u jednom sjećanju:
„Nekoliko dana prije referenduma u BiH bio je na snazi dogovor vrha HDZ-a u Zagrebu sa HDZ-om u BiH da bosanskohercegovački Hrvati ne izađu na glasovanje i to je bio vrlo čvrst stav.
Kada sam koji dan ranije za njega doznao, zgrozio sam se. Budući da sam znao kako je takva odluka proizašla iz dogovora sa Miloševićem o podjeli BiH, bio sam svjestan da Tuđmana mogu pridobiti za njenu promjenu jedino ako se poslužim trikom i pretvaram se da ne znam kako iza toga stoji upravo on. Zatražio sam da me primi i kazao mu zgranuto: ‘Pa znaš li ti da oni u Hercegovini imaju čvrst stav da Hrvati ne izlaze na referendum’? On mi kaže: ‘Da, znam. Ne izlaze Srbi, pa zašto bi izašli Hrvati’. ‘Ne uspije li referendum, znaš li da onda Bosna ostaje u Jugoslaviji’? Tek mu je tada sinulo kako nema podjele BiH ako ona ostane u Jugoslaviji, pa je smjesta pozvao svoje ljude u Zagreb i promijenio stav“, prisjećao se tih trenutaka Mesić.
Prof. dr. Rusmir Mahmućehajić je direktno od prof.dr. Milorada Ekmečića saznao o tom planovima prevare svojih partnera. Ekmečić je to i objasnio: „Nacrt podjele BiH biće koristan za ostvarenje srpskih ciljeva, jer će hrvatski cilj, sam od sebe, vrlo brzo propasti, baš u trenutku kad mu se učini da je dosegnuo ono za čim teži.“
Od ukupnog broja glasača 3.253.847, na republički referendum za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine izašlo je i glasalo 2.073.568 građana sa pravom glasa ili 64,31 posto i to prema izvodima iz opštih biračkih spiskova 1.989.786 i na osnovu potvrda o upisu u opšti birački spisak 83.535. glasača. Važećih glasačkih listića bilo je 2.067.969 ili 64,14 posto. Od ukupnog broja vazećih listića za je bilo 2.061.932 glasača ili 99,44 posto, dok je protiv glasalo 6.037 ili 0,29 posto, a nevazećih glasačkih listića bilo je 5.227 ili 0,25 posto.
Šestog marta 1992. godine Republička izborna komisija je proglasila rezultate referenduma. BiH je bila nezavisna.
Ovi rezultati su omogućili međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine kao nezavisne države.
Milošević tada zove Karadžića i vrlo ljutito ga pita za što je slagao da Hrvati neće izaći na referendum?
„Kunem se da su mi to obećali najodgovorniji Hrvati iz Hrvatske i BiH. Ne znam šta se desilo. Izgleda da su ih popovi zajebali“, kaže Karadžić svom beogradskom šefu“.
Stjepan Kljuić, član Predsjedništva BiH je ustvrdio da bi rezultati bili daleko bolji da je situacija bila mirnija: „U Trebinju je Medžida Kreso, kasnije predsjednica Suda BiH, bila je tada predsjednica referendumske komisije. Bilo je to vrijeme kada su istočnom Hercegovinom već harali rezervisti JNA (Jugoslavenske narodne armije), i Medžida je na kraju morala kroz prozor pobjeći s izbornim papirima kako bi ih donijela u Sarajevo. U Prnjavoru je velike zasluge u tom smislu imao Jasmin Odobašić. Neprijatelji BiH predvođeni Srpskom demokratskom strankom (SDS) tada su oduzimali dokumente, izborne papire i na druge načine opstruirali referendumski proces”, sjećao se Stjepan Kljujić.
Miro Lazović, u to vrijeme poslanik u Skupštini SRBiH, bio je među srpskim predstavnicima koji su podržali odluku o referendumu. Nakon toga, i on i njegova porodica bili su izloženi direktnim prijetnjama. Lazović je rekao: „Prvi mart će ostati jedna od najsvjetlijih tačaka u historiji BiH“.
Prva država koja je priznala BiH bila je Bugarska.
Zemlje članice Evropske zajednice priznale su Bosnu i Hercegovinu 6. aprila 1992. godine. Sjedinjene Američke Države priznale Bosnu i Hercegovinu dan kasnije, 7. aprila.
Hrvatska i njen predsjednik Franjo Tuđman kalkulirali su sa priznanjem BiH. Hrvatsko priznanje je uslijedilo isti dan kada i SAD i Evropske zajednice.
Dr. Žarko Puhovski je to ovako opisao: „Tadašnji američki otpravnik poslova u Zagrebu obavijestio je Tuđmana da Hrvatska ne može računati na priznanje SAD ukoliko ne prizna Bosnu i Hercegovinu. Kada je u devet sati po srednjoevropskom vremenu Hrvatska priznala BiH, istoga dana u devet sati po američkom, što znači u 15 sati po našem vremenu, SAD su priznale Hrvatsku jer je to bio uslov priznanja. Govorilo se kako su oba priznanja, i američko Hrvatske i hrvatsko Bosne i Hercegovine bila u isto vrijeme, u devet sati. Bilo je šest sati razlike. Američki izaslanici u Hrvatskoj tražili su da u devet sati čuju na radiju da je proglašeno priznanje Bosne i Hercegovine, da bi to mogli javiti u New York. Onda se u Hrvatskoj čekalo bez daha da se predsjednik Džordž Buš probudi da bi se u 15 sati mogla priopćiti velika vijest.“
Bosna i Hercegovina je 22. maja 1992. godine primljena u punopravno članstvo Ujedinjenih naroda.
Od 193. članice UN-a Bosnu i Hercegovinu je priznalo 177 država. Nisu je priznale neke male afričke državice i pacifički otoci.
