U Zagrebu je opća euforija nakon što je, kako se službeno tvrdi, Evropska unija hrvatski “non-paper” o BiH prihvatila kao službeni dokument. Mate Granić, bivši ministar vanjskih poslova i aktualni posebni savjetnik premijera Andreja Plenkovića, kaže (za HTV) da je to „veliki uspjeh hrvatske diplomacije i najvažnija hrvatska diplomatska inicijativa otkako je članica EU“.
Predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković, povodom toga, iznijeli su, u osnovi zajednički stav o “zaštiti bh. Hrvata,” pogotovo u izbornom procesu.
Ipak, stav predsjednika RH je “agresivniji”. U svom stilu, na novinarska pitanja kaže da je to važno, jer Hrvatska “mora vršiti permanentni pritisak protiv izmjene Daytona, što kao članica EU, može i mora”.
Milanović priznaje da je Dayton “daleko od savršenog”, ali da Hrvatska “ispod tog standarda ne može ići, jer je to u interesu i Hrvatske i bh. Hrvata“, dodajući pomalo zagonetno: “to je interes, ustvari to uopće nije pitanje interesa, tak’ piše”.
Premijer koji ništa ne zna o slovenskom „non-paperu“ bar je umjereniji. On kaže da je “prije svega na institucijama BiH i političkim strankama u BiH da postignu konsenzus, “jer se rješenje ne može nametnuti izvana”.
Ali onda bit hrvatskog stava, da poštedi premijera, kaže njegov posebni savjetnik Mate Granić, koji kao i Milanović, smatra da je “Dayton osnova svega: BiH kao država dva entiteta i tri konstitutivna naroda”. I Hrvatska će “inzistirati da se to poštuje”. I Granić, poput Milanovića kaže da je Dayton narušen, jer inače Komšić “ne bi bio izabran glasovima Bošnjaka”, čime je ugroženo “temeljno pravo i vitalni interes hrvatskog naroda u BiH”, jer nitko nije “ni sanjao,” da bi moglo doći do toga da jedan narod bira predstavnika drugom narodu, “kao što su Bošnjaci svojim glasovima izabrali Komšića.”
Stoga RH “mora inzistirati na striktnom poštivanju Daytonskog sporazuma”. A to je, po Graniću, upravo ono što traži hrvatski non-paper, izmjena Izbornog zakona BiH, da svaki narod bira svog predstavnika, čemu je pridonijelo nedavno hrvatsko predsjedanje EU, hrvatski “non paper”, koji je “jedina legalna inicijativa za raspravu o BiH, te premijerove diplomatske aktivnosti. A sve to omogućilo je da je Hrvatska “trenutno u takvoj poziciji,”koja će joj omogućiti da i dalje štiti interese bh. Hrvata.”
S obzirom na “trenutnu poziciju u EU”, Hrvatska će, svojom diplomacijom, najavljuje nekadašnji Tuđmanov šef diplomacije Granić, nastojati ponovo potaknuti ponovni interes i EU i SAD, koje su jedno vrijeme bile pasivne na Balkanu.
A onda je tu još i ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman, koji se ne može prestati hvaliti “velikim uspjehom hrvatskog non- papera“, kojeg je EU „uvrstila u svoje službene dokumente, kao konceptu tri konstitutivna naroda i izmjene izbornog zakona”.
Da bi dao alibi i pravo građanstva “svom papiru,” kao “jedinom priznatom,” koji “jedini postoji” i koji je “pozitivan i za EU i za BiH”, što moraju znati svi “koji sudjeluju u kreiranju nekakvih fantomskih non-papera.”
Ministar tvrdi da je za navodni slovenski “non- paper” saznao tek kada je došao u Sarajevu prezentirati hrvatski, “što mu je jako sumnjivo, jer se time trebalo diskreditirati i zasjeniti hrvatski non papir!”
Ko je onda hrvatski potpisnik slovenskog „non-papera“?
Nije rekao, pa nije jasno tko je to u Sarajevu pokušao diskreditirati hrvatski papir, ali je jasno da je ministar Radman zapravo pokušao dati alibi hrvatskom non-papiru, pokušati uvjeriti sugovornike da Hrvatska ništa ne radi iza, leđa Sarajevu.
Reklo bi se Hrvatska sve radi protiv BiH iza zatvorenih vrata EU.
Problem je samo što Grlić Radmanu taj alibi ruši činjenica da je hrvatski “non- paper” prije predao EU, još u martu ove godine, pa tek onda s “papirom”, došao da upozna službeno Sarajevo, stavljajući ga pred gotov čin, uvjeravajući ministricu Turković da je hrvatski “non-paper,” afirmativan za BiH, da će “pomoći Bosni i Hercegovini”. Pomoći? Možda u rastakanju.
Moraš biti politički potpuno naivan i neupućen, pa povjerovati u hrvatske dobre namjere. Tim prije što je u Hrvatskoj opće političko jednoumlje prema BiH, koje ne obećava ništa dobro, i to od, tobože, lijevog predsjednika, do zna se kakvog HDZ-a.
Jesmo li svjedoci jedne velike medijske laži i hoće li makar ministrica Turković upitati evropske lidere je li hrvatski ‘non-paper’ uistinu postao službeni dokument EU? Valjda bi toliko moglo procuriti iza zatvorenih vrata Evropske unije.
