Poigravanje ministra Grubeše sa Ustavom i Sudom u Hagu

Poigravanje ministra Grubeše sa Ustavom i Sudom u Hagu

Vijeće ministara BiH usvojilo je davnog 2. 6. 2020. Informaciju Ministarstva pravde o preuzimanju konačnih presuda koje je izrekao Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) – registara Mehanizma za međunarodne krivične sudove (MMKS) radi upisa u krivičnu evidenciju u Bosni i Hercegovini.

Tada je rečeno da će „Ministarstvo pravde BiH sa predstavnicima Ministarstva sigurnosti, entitetskih ministarstava pravde i unutrašnjih poslova, Pravosudne komisije i Policije Brčko distrikta, uz konsultacije sa Uredom specijalnog predstavnika EU, pripremiti tekst sporazuma o pitanjima predaje i preuzimanju presuda MKSJ-a“.

Već je u ovim najavama posijano sjeme obmane.   

Cilj je bio pravno urediti predaju i preuzimanje podataka te osuđujućih presuda MKSJ-a donesenih protiv državljana Bosne i Hercegovine, radi evidentiranja u krivičnoj evidenciji u Bosni i Hercegovini. Ministarstvo pravde BiH zaduženo je da Nacrt sporazuma dostavi Vijeću ministara radi razmatranja i provođenja procedure potpisivanja.

Na sastanku, održanom u septembru prošle godine u Sarajevu, predstavnici BiH izrazili su generalnu spremnost Bosne i Hercegovine da se nastavi dosadašnja uspješna saradnja sa MMKS-om, u skladu sa Rimskim statutom, uz poštivanje propisa nacionalnog zakonodavstva naše države (?).

Kojeg nacionalnog zakonodavstva BiH? O čemu su ovi ljudi pričali? Je li moguće ovoliko neznanje ili je u pitanju svjesno ignoriranje Ustava i zakona ove zemlje. Zašto to radi ministar pravde BiH Josip Grubeša?

U članu 8. (Saradnja) Ustava BiH stoji: 

Svi nadležni organi vlasti u Bosni i Hercegovini će sarađivati sa, i obezbijediti neograničen pristup: svim međunarodnim posmatračkim mehanizmima  ljudskih prava koji se uspostave za Bosnu i Hercegovinu; nadzornim tijelima koja se uspostave bilo kojim međunarodnim sporazumom navedenim u Aneksu I ovog Ustava; Međunarodnom tribunalu za bivšu Jugoslaviju (a naročito će se pridržavati naredbi koje su izdate po članu 29. Statuta Tribunala); i bilo kojoj drugoj organizaciji ovlaštenoj od strane Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda sa mandatom koji se tiče ljudskih prava ili humanitarnog prava.

Član 29. Statuta Suda u Hagu, koji je ugrađen u Ustav BiH stoji: Saradnja i pravosudna pomoć: 1. Države moraju sarađivati s Međunarodnim sudom u istrazi i krivičnom gonjenju osoba optuženih da su počinile teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava. 2. Države moraju bez nepotrebnog odgađanja udovoljiti svakom zahtjevu za pomoć ili nalogu koji je izdalo pretresno vijeće.

U članu 2. Ustava BiH (Međunarodni standardi) stoji:

„Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima). U članu 3. Ustava „provođenje međunarodnih i međuentitetskih krivičnopravnih propisa, uključujući i odnose sa Interpolom“ je u isključivoj nadležnosti države BiH“.

Dakle, ministar Josip Grubeša i Ministarstvo pravde nemaju šta pitati bilo koji niži nivo. On je taj glavni i odgovorni. I nema pitanja oko Ustavnog prihvatanja uslova Tribunala i posebno člana 29. Statuta Međunarodnog suda.

Jer Ustav BiH je napravljen upravo na evropskim i svjetskim demokratskim vrijednostima. Pa kako onda za jednog ministra mogu biti važniji nekakvi nižerazredni propisi od Ustava BiH, međunarodnih standarda i međunarodne pravde?

Dakle, uskoro će godina dana kako je upis svih ratnih zločinaca u sudsku evidenciju trebao biti urađen, ali nažalost, nije urađeno ništa.

U novembru je Serge Brammertz predstavio izvještaj pred UN-om i direktno se u Poglavlju 13.4 obratio na problem Registracije presuda.

„U svojim prethodnim izvještajima, Tužilaštvo Mehanizma je pominjalo potrebu da zemlje u bivšoj Jugoslaviji registruju u domaćim kaznenim evidencijama osuđujuće presude u krivičnim postupcima koje su izrekli Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju i Mehanizam. To pitanje je od ključnog značaja za vladavinu prava, pomirenje i stabilnost u bivšoj Jugoslaviji, kao i fundamentalno pitanje saradnje sa Mehanizmom.

Danas u zemljama bivše Jugoslavije domaća evidencija odražava krivična djela običnih kriminalaca, ali ne odražava isto za većinu međunarodnih ratnih zločinaca. U tom smislu se, sa stanovišta domaćih pravnih poredaka, gotovo stiče dojam da se ti zločini nisu nikada ni desili i da njihovi počinioci nikad nisu bili osuđeni. Registracija međunarodnih presuda u krivičnim postupcima u domaćim kaznenim evidencijama je važna i u načelnom i u praktičnom smislu. Poštovanje vladavine prava podrazumijeva stavljanje na snagu sudskih odluka, uključujući naročito osuđujuće presude u krivičnom postupku“, stoji u izvještaju gospodina Sergea Brammertza. „Shvatajući potrebu da se takva situacija razriješi, Tužilaštvo se postaralo da Sekretarijat formalno dostavi sve osuđujuće presude Međunarodnog suda i Mehanizma zemljama u regionu i dodatno pokrenulo razgovore s državnim organima u cilju daljeg rješavanja tog pitanja“, rekao je glavni tužilac Mehanizma Serge Brammertz.

„Do danas je postignut određen značajan napredak, ali ostaje još mnogo više da se učini. Najuočljiviji su pomaci u Hrvatskoj, gdje su vlasti potvrdile da su mnoge presude Međunarodnog suda registrovane u njenoj domaćoj kaznenoj evidenciji, uključujući i presude izrečene u predmetu Prlić i drugi. Međutim, i vlasti u Bosni i Hercegovini i vlasti u Srbiji su obavijestile Tužilaštvo da u domaćim sistemima nema pravnog osnova za registraciju međunarodnih presuda u domaćim kaznenim evidencijama. Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine je izvijestilo da aktivno radi na tom pitanju i da je s tim u vezi formiralo radnu grupu. Razgovori su još u toku u vezi s modalitetima za prosljeđivanje presuda Međunarodnog suda lokalnim vlastima. Ministarstvo pravde Srbije još nije obavijestilo Tužilaštvo o koracima koje preduzima u cilju rješavanja tog pitanja.“

„Tužilaštvo snažno podstiče sve zemlje bivše Jugoslavije da ubrzano riješe sve prepreke na nacionalnom nivou i obezbijede da presude koje su njihovim državljanima izrekli Međunarodni sud ili Mehanizam budu registrovane u domaćim kaznenim evidencijama. Tužilaštvo se nada da će u bliskoj budućnosti moći izvijestiti da je to pitanje u potpunosti riješeno.“

Problem je nešto teži jer upravo Ministarstvo ne daje prave odgovore, nego se čak tvrdi da su odluku Vijeća ministara BiH od 2. juna 2020. ministar ipak poslao u entitete tražeći njihovu saglasnost. Kome to treba i čemu to služi? Običnim pravilnikom koji je u upotrebi u Ministarstvu pravde BiH određeno je da ministar može inkorporirati presude kao evidenciju BiH. Zato su od gospodina Brammertza i stigla snažna upozorenja u novembarskom Izvještaju UN-  u.

Treba se prisjetiti velike žrtve časnih ljudi da se Međunarodni sud u Hagu održi Nakon Nirnberga, kao savjest čovječanstva.

Tribunal u Hagu (ICTY) je  uspostavljen u februaru 1993. godine u skladu s Poglavljem VII Povelje UN-a. To je značilo da su se članovi Vijeća sigurnosti UN-a koji su to izglasali, obavezali da će se Tribunalu osigurati da svoj posao obavlja uz korištenje svih potrebnih sredstava, uključujući i silu.

Rezolucija 808 poziva se na uspostavu Tribunala, a Rezolucija 827 od 25. maja 1993. Utvrdila je specifični okvir za djelovanje Haškog Tribunala.

Tribunal je svoj rad počeo kao probuđena savjest čovječanstva.

„U ovoj dvorani danas se čuje odjek“, izjavila je Madeleine Albright, tadašnja američka ambasadorica pri UN-u i sama u djetinjstvu izbjeglica od Holokausta. „Nirnberški principi su reafirmirani… Ovo neće biti tribunal pobjednika. Istina će biti jedini pobjednik u ovom nastojanju“, rekla je Madeleine Albright, a prenio Washington post 13. februara 1993.

Malo je poznato, kada su se brojne sile okrenule protiv Tribunala, Nelson Mandela je u julu 1994. godine rekao da Tribunal mora živjeti i zamolio Richarda Goldstonea, južnoafričkog pravnika i veterana borbe protiv aparthejda, da prihvati mjesto glavnog tužioca.

Uslijedio je snop drugih rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a koji daju i ovlaštenja da hapse. Rizikujući život i pored stalnih prijetnji od nacionalističkih mreža Srba i Hrvata da će biti likvidirana, hrabra sutkinja Louise Arbour, uspjela je krenuti u provedbu hapšenja na osnovu optužnica. Doživjela je užasne klevete, pokušavali su je podmititi, a kad ništa nije uspjelo u dva navrata su na gospođu Arbour pokušani  atentati.

Slične prijetnje  i klevete događale su se i tužiteljici Carli Del Ponte. No, ona je već izašla nakraj i sa Cosa Nostrom, ruskom mafijom i kolumbijskim narkokartelima, pa se nije plašila bijednih balkanskih zločinaca nad civilima.     

Danas se ministar pravde Josip Grubeša običnim bojkotom jednostavno obračunava sa ogromnim pravnim nasljeđem u kažnjavanju zločina i na međunarodnoj pravdi u jednom od najuspješnijih međunarodnih sudova u historiji. Ogroman trud, uz poštovanje međunarodnog prava, uložen je na kažnjavanju zločinaca. Presude su postale dio svjetskog pravnog nasljeđa. Ali u državi u kojoj su zločini napravljeni danas se može dogoditi da vodeći službenik Ministarstva pravde BiH odbija izvršiti službenu dužnost.

Sa odlukama Vijeća sigurnosti se ne može tek tako poigravati.    

Radi se o najgoroj vrsti historijskog revizionizma. Dakle, nečemu što je u svim civiliziranim državama strog kažnjivo i pitanje temeljnog morala.

Ministar pravde BiH Grubeša, nažalost, pokušava prebrisati Ustav BiH, poništiti trodecenijski uspješan rad Suda u Hagu, te negirati historiju i promovirati revizionizam.  Danas je još živo mnogo članova familija koje su izgubile svoje najmilije u strašnim progonima. Žrtve čekaju pravdu od Ministarstva pravde BiH.