Stručni pogledi u balkanskoj krčmi

Stručni pogledi u balkanskoj krčmi

Kad historičari govore

Evo šta su rekli ugledni balkanski historičari o balkanskoj krčmi, non-paperu i dvoličnoj politici EU, te time ispisali stavove koje vrijedi čuti za razliku od političkih, Janšinih i Plenkovićevih itd., koji se oslanjaju na zločinačke velikodržavne projekte.

Historičar Ivo Goldstejn to objašnjava briljantno sažeto u nekoliko rečenica:

Oni koji danas razmišljaju o novom prekrajanju granica prvenstveno Bosne i Hercegovine, pa onda i Srbije i Kosova, upetljavaju se u krajnje opasnu igru. Ako netko misli da bi ponekom korekcijom koja mu je po volji proces raspad Jugoslavije bio okončan, u velikoj je zabludi. Taj proces bi se tada tek otvorio s potencijalno promjenjivim granicama u drugih zemalja u okruženju, prvenstveno Albanije i Makedonije. Ne treba se bojati velikih ratova, ne zato što u tim državama ne bi bilo krugova koji bi ih željeli, nego što je regija iscrpljena do te mjere i demografski i ekonomski, da nema snage za nove velike ratove. No, alternativni scenarij ne bi bio ništa manje tragičan – vjerojatno bi se dogodili “ratovi niskog intenziteta”, niz incidenata, napetosti, s povremenim borbama, što bi dovelo ta društva do potpunog sloma. Dogodilo bi se nešto slično onome što se dogodilo u Siriji.

EU i SAD to neće dopustiti, kako sada stvari stoje. Oni znaju da bi se balkanski obrasci ponašanja mogli proširiti Europom, jer u njoj i dalje ima onih koji sanjaju promjene granica. A onda bi se te ideje proširile i dalje, svijetom.“

Makedonski historičar Petar Todorov kaže da  „granice i određivanje nacionalnih teritorija oduvek su bile omiljena „igra“ malih balkanskih imperijalista. Oni su se oduvek bojali malih teritorija i postojanje drugih etničkih zajednica na teritoriji „njihovih“ država. Još od 19. veka političke i intelektualne elite zamišljaju, sanjaju, ali i aktivno i posvećeno rade na realizaciju njihovih „velikih“ planova. I dok su ljudi pokušavali iskoristiti za svoje dobro slobodno kretanje, liberalizaciju graničnih politika, dok su međusobno surađivali kako bi živeli bolje, mali balkanski imperijalisti sa „velikim“ idejama su pokušavali da iscrtaju granice i da odrede sudbinu ljudi koji žive na tim prostorima.

Ideja o etnički čistim državama i da one garantuju stabilnost dovele su do raspada Jugoslavije i do ratova čije posledice i dan danas osećamo na ekonomskom, kulturnom i političkom planu. Pomeranje granica ne može biti rešenje problema i normalizacija odnosa. Takve ideje samo otvaraju nove probleme i dovode u veću izolaciju i segregaciju balkanskih naroda, država i društava.

Dubravka Stojanović upozorava da „raspad Jugoslavije nikada ne može biti završen! Ne može, jer se radi o potpuno pogrešnom principu stvaranja nacionalno čistih država na etnički mešovitom prostoru, pa bi to značilo usitnjavanje dok ne ostane “poslednji čovek”. Pa i taj bi “poslednji čovek” verovatno bio iz etnički mešanog braka. Zato svaka ideja o “prepravljanju” granica vodi u novu ideju o “prepravljanju granica”. A svako “prepravljanje” granica vodi u nove i to sve surovije zločine do istrebljenja… Tek kada se prioriteti poslože po drugim principima, tako da razvoj, modernizacija i dobrobit građana budu na prvom mestu – biće jasno da granice nisu rešenje tih pitanja.“

Milivoj Bešlin napominje da  „takozvani Janšin papir, odnosno plan slovenačkog ultradesničarskog i proruskog premijera je važan korak u provociranju novih sukoba na Balkanu. Podsećam da je i prema suštinskim odredbama jugoslovenskog federalizma, ali i prema odlukama Badinterove komisije iz 1991. i 1992. godine, Jugoslavija mogla da se razdruži ne dovodeći u pitanje granice republika, odnosno, federalnih država – članica. Izuzetak je napravljen kada je međunarodna zajednica intervenisala 1999. kako bi sprečila teška kršenja međunarodnog prava na Kosovu, u cilju sprečavanja bosanskog scenarija, što je kasnije i legitimisano rezolucijom SB UN. Time je proces disolucije jugoslovenske države okončan. Ako bi neko danas doveo u pitanje pravo na postojanje većine država Zapadnog Balkana, on bi to mogao da uradi samo sa stanovišta novog rata na Balkanu. Države nastaju i nestaju u ratovima, posebno kada ne postoje ustavni i zakonski mehanizmi i unutrašnja saglasnost za tim. Podsećam da su i Bosna i Hercegovina i Crna Gora istorijske države i kategorije međunarodnog prava i pre stvaranja Jugoslavije i da nisu nastale tokom trajanja te države. Ako bi neko pomislio da ima pravo da u ime bilo kojih ciljeva raskomada neku od postjugoslovenskih država, postavljam pitanje: zbog čega bismo se u realizaciji toga principa zadržali na Uni i Kupi?! Zbog čega se sličan princip ne bi primenio i prema Hrvatskoj i Sloveniji? U ime kojih to garancija političke elite ovih dveju postjugoslovenskih država misle da su njihove granice nedodirljive, posebno imajući u vidu da Slovenija, za razliku od Crne Gore i Bosne i Hercegovine, u predjugoslovenskom periodu nije bila subjekt međunarodnog prava. Što se tiče Hrvatske, čini se da iz slučaja Karađorđevo 1991. politička elita ove države nije puno naučila. Svaki pokušaj hrvatskog nacionalizma da u dogovoru sa srpskim, raskomada susednu BiH, zakonomerno se završi dovođenjem u pitanje i hrvatskih granica. Naivno je misliti da bi se velikosrpski nacionalizam u svome pohodu mogao i da se u prošlosti zaustavljao na granicama Bosne i Hercegovine.

Ukratko, Evropska unija je u ozbiljnoj krizi i teškoj vrednosnoj konfuziji. Korona kriza, kao i sve ranije krize (finansijska, migrantska) pokazuju da EU nema sposobnost kriznog menadžmenta i da njene elite nisu u stanju da upravljaju krizama. Zbog toga je još čudnije da se na lakomislen način igraju potpirivanja novih vatri u vlastitom okruženju. Svaki pokušaj kreiranja velikosrpske, velikohrvatske ili velikoalbanske tvorevine nužno vodi u tragične i dugotrajne sukobe sa nesagledivim posledicama. Veliko je pitanje i u čije ime slovenački premijer i predsednik nastupaju, čiji su glasnogovornici. Sumnjam da bi se malena Slovenija, čija se politička elita, makar u Jugoslaviji, ponašala krajnje racionalno, danas samo iz svoje glave ovako opasno igrala mirom na evropskom kontinentu. Ima indicija da se iza ovoga krije intencija Putinovog režima, nagriženog najozbiljnijom krizom legitimiteta od 2000. godine i strahom od nove američke administracije, da uđe u novu prekompoziju i Evrope i postsovjetkog regiona. Kao regionalna sila, Rusija bi takav scenario mogla samo da priželjkuje da nema destruktivnih i korumpiranih desnih populista u samoj EU koji su spremni da za nju igraju ulogu “trojanskih konja”. Najzad, još je veća opasnost ako bi se po sistemu “biznis na prvom mestu” i nemačka politička (i ekonomska) elita okrenula udovoljavanju ruskim interesima u Evropi.

Za sada znamo pouzdano da je “probni balon” veoma uspešno lansiran. On će dati nova krila režimu Aleksandra Vučića da nastavi politiku regionalne destabilizacije i pritiske na susedne države, pre svega Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu u cilju stvaranja tzv. srpskog sveta, o čemu njegovi najbliži saradnici otvoreno i nekažnjeno govore u javnosti.

U pobedničkoj predizbornoj kampanji Džo Bajden je rekao da će svoje političke ciljeve usmeriti na borbu protiv tri savremene pošasti: nacionalizma, populizma i autoritarizma. Bez obračuna sa ovim pojavama u samoj Evropi, nema mirne i demokratske Evropske unije, a neće je biti ako sama bude ovako uporno radila na devastaciji vrijednosti.

Sonja Biserko odlučno tvrdi: „Raspad Jugoslavije je završen nakon što su Albanci proglasili nezavisnost 2008. godine. Haška konferencija (1991), a kasnije i Badinterova komisija priznala je republičke granice kao državne odnosno međunarodne. Badinterova komisija u jednom od svojih 11 mišljena je odredila kriterije po kojim je svaka zemlja naslednica bivala priznavana nakon što su zadovoljile date uslove. Kosovo je također apliciralo za nezavisnost, ali Badinetrova komsija nije prihvatila tu aplikaciju. Zbog državne represije, Kosovo je kasnije dobilo nezavisnost koju je priznalo najveći broj zemalja svijeta. Srbija nikada nije prihvatila novu realnost i čekala je na okolnosti koje bi omogućile realizaciju njenih teritorijalnih aspiracija ili Srpski svet. Tome su se priključili i drugi što se sada reflektuje u tzv. non-paper koji cirkuliše.

Podsećanja radi, balkanska arhitektura je nakon ratova građena po liberalnim principima sa ciljem da se sve zemlje priključe EU, NATO i Savjetu Evrope.

Pokazalo se da zapadni Balkan nema potencijal da ide u susret kriterijumima i vrednostima koje je EU postavila. Neizvesna evropska perspektiva okrenula je zapadni Balkan Rusiji i posebno Kini koja ulazi sa kapitalom bez posebnog uslovljavanja i uglavnom netransparentno.

Zato je svaka inicijativa o rekomponovanju Balkana pogubna po stabilnost jer svako menjanje granica nije moguće bez nasilja… Bez empatije, tolerancije i uvažavanja drugog, ali i bez društvenog dogovora o tome šta se događalo devedestih ne mogu se otvoriti vrata za budućnost.

Slovenački historičar Božo Repe razarajuće žestoko tretira slovensku politiku Janše i Pahora i taj tragični „non paper : „Iz iskustva raspada Jugoslavije znamo a je politika tadašnje Evropske zajednice – sada Evropske unije, bila katastrofalna i uspješna samo na početku, u slučaju Slovenije sa takozvanom Brionskom deklaracijom. Stoga se može zaključiti da ni sada ne postoji rješenje za Zapadni Balkan. Osnova politike je održavanje “zamrznutog” stanja. Ovi pokušaji da se nastave podjele na nacionalnoj osnovi samo su manevar za neke zemlje da u pozadini usporavaju pristup tih zemalja EU, posebno u vrijeme kada je pitanje hoće li EU opstati barem u približno istom obliku kao što je sada. U velikom broju zemalja koje su 2004 primljene „u paketu“ situacija je ista ili čak gora nego u zemljama takozvanog Zapadnog Balkana, a postoje i velike krize unutar starih članica. Klasični partijski sistem se urušio, prevladavaju nacionalistička i populistička politika. Štoviše, u EU postoji ogromna količina licemjerja. Ako evropska politika zagovara koncept čistih nacionalnih država i pravo na samoopredeljenje, trebala bi, primjerice, Katalonija sa podrškom EU već dugo biti neovisna država. Umjesto toga, katalonski političari nalaze se u španskim zatvorima, a Europski parlament oduzeo je imunitet legalno izabranim članovima evropskog parlamenta iz Katalonije.

U slučaju Slovenije i ovog navodnog prijedloga za daljnje podjele, riječ je o bijedi slovenačke vanjske politike, koja je dosegla dno pod Janšom i Pahorom (slično važi i za stanje demokratije u samoj državi). Slovenija je već odavno izgubila ugled i utjecaj u zemljama bivše Jugoslavije. Nema ni ekonomsku ni političku moć,da bilo šta uradi. Svi ti neki diplomatski projekti, poput „Brdo-Brioni“ samo su skupa politička propaganda i foto termini. Mnoge istočnoevropske zemlje, koje su u vrijeme Jugoslavije daleko zaostajale za Slovenijom, prestigle su je. Također je od zapadnih zemalja s kojima se voljela uspoređivati (naročito Austrija i Italija) udaljenija nego što je bila u doba Jugoslavije. Slogan iz vremena osamostaljenja, da će Slovenija biti „balkanska Švicarska” samo je predmet ismijavanja. Slovenačka slika o sebi, koja se posebno očituje u političkoj propagandi, dijametralno je suprotna pogledima EU, gdje je zajedno s Mađarskom, Poljskom i nekim drugim zemljama takozvane „Višegradske grupe“ svrstana u tzv. „problematične zemlje”. To se svakodnevno odražava u najutjecajnijim evropskim i svjetskim medijima, a Slovenija nikada nije primila toliko negativne pažnje u trideset godina nezavisnosti nego sada. Doslovno svakodnevno smo vijest ili komentar u jednom od vodećih evropskih medija, predmet rasprava u različitim odborima Europskog parlamenta … Slovenačko predsjedavanje EU, poput rumunskog, bit će „tehničko” i vrlo bolno za velike evropske zemlje, jer bi bio prevelik šok za način funkcionisanja EU da se sada od njega odustane. Stoga će ga velike zemlje EU pokušati izvesti sa što manje štete i bez fizičkog prisustva lidera EU, jer Janši i Pahoru ne žele priuštiti ni fotografski termin, to je sada već potpuno jasno.

Činjenica je da Slovenija ne može na bilo koji način utjecati na situaciju na Balkanu a isto tako, da sve ove prijedloge, bez obzira u kojem obliku se pojavljuju, nitko ne uzima ozbiljno. To je nekakava kombinacija samoiluzije vrha slovenačke politike, propagande usmjerene na unutrašnje političke odnose i ličnih ambicija predsjednika države te osobnih trauma premijera. Kako će se ponašati u vrhu EU, pokazuju već izjave da uopće nisu dobili nešto što bi moglo biti „slovenački prijedlog” za prekrajanje granica na Balkanu. Naravno, poricanje da nekakav takav prijedlog postoji i da su ga primili isto je karakterističan za Europsku komisiju. Uglavnom: sve ovo miješanje magle odgovara vrhu EU kako se ništa ne bi promijenilo. Ali i kao test, kakva bi bila reakcija kad bi politika EU zaista išla u tom smjeru. Iako bez pristanka SAD-a i drugih velikih sila sama ne može učiniti ništa.

(historiografija.ba)