Sve je isto samo njega nema

Zagreb_trg_bana_Jelacica

Malih Tuđmana koliko hoćeš

U Hrvatskoj državnoj politici politici prema Bosni i Hercegovini, od Tuđmanovih vremena do danas, ništa se nije promijenilo,  osim što je pod pritiskom međunarodne zajednice, Daytonskim sporazumom, utihnulo oružje.

Razrađivanje  Tuđmanovih stavova o podjeli Bosne nikada nije prestalo. Sve je isto, samo njega nema.

S Tuđmanom nije umrla i njegova”bosanska politika.” . Tuđman je govorio da ne može podržati koncept jedinstvene BiH jer će ona   “postati baza islamskog fundamentalizma,” pa “Hrvatska kao katolička zemlja, mora slomiti muslimanski ‘zeleni polumjesec’.”

Danas isto, samo uz malo drugačiju formulaciju, Zagreb u svakom konceptu jedinstvene BiH vidi    “islamsku državu u srcu Evrope,”  majorizaciju Bošnjaka nad Hrvatima. Klevete nikad nisu prestale. Tuđmanovi nasljednici su nastavili sa plašenjem Evropljana sa Bosnom i Bošnjacima. Pravo je čudo da na pomen Bosne Evropljani ne trče u skloništa.

Kao i  Tuđman i današnji hrvatski politički vrh svaku ideju o građanskoj Bosni nazivaju “stvaranjem islamske države”. U malo blažoj varijanti, to je unitarizacija I majorizacija. U Tuđmanovom prevodu to znači “opasno ugrožavanje stabilnosti i prizivanje ratnih sukoba (Tuđman 1997).”

U Tuđmanovo doba, hrvatski državni  mediji imali su domaću zadaću propagirati neodrživost BiH kao države, pa je Hrvatski radio u jednom svom komentaru, po naputku s Pantovčaka, zaključio da “priče o jedinstvenoj BiH, kao sastavom dijelu Evrope predstavljaju napad na evropske demokratske vrijednosti.”  Nedavno se na istom tom Hrvatskom radiju čulo gotovo isto:  “Građanska BiH, kakvu zamišljaju i propagiraju Bošnjaci, bila bi unitarna država, s ciljem stvaranja – ‘bosanske nacije,” i “islamske države u srcu Evrope,” u kojoj bi se “izgubio” identitet svih ostalih bh. naroda.

Stavovi o položaju bh. Hrvata u Zagrebu se nisu odmaknuli od Tuđmanovih zasada. Stalno se naglašava  da je briga za bh. Hrvate, ustavna obaveza Hrvatske, opet prema Tuđmanovoj tezi da “Hrvatska ima strateške interese u BiH”. Sa BiH bi trebalo podebljati “hrvatsku kiflu,” za koju je Tuđman često “logički zaključivao,” da je hrvatska država “kifla” i ima neprirodni izgled, koji bi lijepo popravili dijelovi Bosne, na koju se gladalo kao na “trbuh Hrvatske.”

Na svoju nesreću sve te svoje stavove Tuđman je iznio u razgovoru s tadašnjom američkom državnom tajnicom Madeleine Albright, koja mu je zbog toga, očitala bukvicu, kakvu do tada nije čuo.

Dok je M. Albright tražila neovisnost bh. Hrvata od Zagreba, Tuđman je papagajski  ponavljao, kao i njegovi sljednici danas, da “hrvatski interes za bh. Hrvate ima uporište u njihovom Ustavu”, uvjeravamo svoju gošću da je on kreator Daytona, pa prema tome i njegov “autentični tumač,” na  što mu je, već ljuta i iznervirala Albright odbrusila da je “raskrinkao sam sebe”, da njegova “zaklinjanja u Dayton ništa ne znače”, da je stav Amerike  prema položaju bh. Hrvata dijametralno suprotan, jer SAD, smatra da je domovina bh. Hrvata Bosna i Hercegovina, da BiH vidi kao multietničku državu, a to je upravo ono što žele Bošnjaci, građansku državu, što se u Zagrebu  simultano  “prevodi” u unitarnu državu.  Baš zbog odnosa prema BiH, sastanak s M. Albright bio je najteži i najneugodniji Tuđmanova sastanak ikad.

“Poludio je” kada mu je rekla da Hrvatska prestane sa svojim tutorstvom nad BiH, da se prestane miješati u bosanske izbore, financirati bh. Hrvate, i “hercegovačka vojsku”,  jer bh. Hrvati  “moraju biti dio svoje države BiH,  pomoći i učvrstiti razvoj jedinstvene države Bosne i Hercegovine.”

Tuđman je, samo njemu razumljivom logikom, pokušao uvjeriti, valjda i odobrovoljiti M. Albright da je “Bosna jedina prepreka dobrim odnosima Hrvatske i SAD-a”, pokušao joj “rastumačiti” povijesnu nelogičnost nastanka Bosne, na što mu je, već iznervirana njegovom tvrdoglavošću, odgovorila :  ” Ne treba mi vaša lekcija iz povijesti.”

Ipak mu je dopustila da njegova bude zadnja, reklo bi se iz čiste samilosti prema čovjeku pred kraj života.  Amerikanci već bili vrlo dobro upućeni u Tuđmanova bolest. Taj sastanak s M. Albright, najneugodniji sastanak u njegovom životu, bio je 1. septembra. ‘98., samo godinu i 3 mjeseca  kasnije, 10. decembra 1999. Tuđman je umro.

Na isti način je hercegovačke Hrvate tretirao i američki diplomata Richard Holbrooke. Godine 1994. Holbrooke je boravio u Mostaru:

“Hrvatski dio grada držali su organizovani gangster”, zabilježio je u svojim memoarima “Završiti rat”. Godinu kasnije je došao i potvrdio nepromijenjeno stanje sa tim dijelom grada.

Kada je tokom pregovora u Dejtonu, jednom prilikom pozvao Carla Bildta da posjete Tuđmana u apartmanu, Bildt ga je upozorio da će Tuđman negodovati, jer ga je proglasio ‘personom non grata’ u Hrvatskoj. Holbrooke je ostao uporan i kad je Tuđman otvorio vrata odmah je rekao da sa Bildtom ne želi razgovarati.

Holbrooke je ušao i uvukao Bildta, a onda očitao takvu lekciju Tuđmanu da je to šokiralo i Šveđanina. Još više ga je zapanjilo što se Tuđman ubrzo povukao i postao ljubazan i predusretljiv.

Toliko o “tradicionalno dobrim odnosima Hrvatske i SAD-a,” kojima se u Zagrebu i danas hvale, bez pokrića, američki i hrvatski  stavovi baš  o položaju bh. Hrvata  dijametralno su do danas suprotni, od lekcije Albrightove za Tuđmana. On je  tada morao shvatiti, ali  i bjesniti u sebi, zbog toga što Amerika misli o njemu i njegovoj bosanskoj politici. Ono što mu je rekla M. Albright  bilo je sve, samo ne ugodno, odbrusila mu je  da “bolje kontrolira državu, nego svoj ego”,   da  “vlada željeznom šakom i korumpiranom dušom,” da je “ekstra nacionalist” da je “izgubio kontrolu nad vlastitim egom,” nije prihvatila njegovu “opsjednutost podjelom Bosne,” ni  njegov stav i san o Bosni kao “Strateškoj rezervi Hrvatske.” Taj Tuđmanova stav i san o Bosni kao “hrvatskoj strateškoj rezervi,” u Zagrebu nikad nije zamro, aktualan i vrlo živ i danas.

Sve to što je tada rekla Tuđmanu u lice, ostavljajući mu da ipak njegova” bude zadnja,  ” kao labuđi pjev” čovjeka pri kraju života, jer i tako se ništa neće rješavati u Zagrebu, M. Albright je opisala u svojim memoarima, uz naglašenu opasku da je u Zagrebu  “srela sjedokosog  samoproglašenog oca domovine.”

Ovi današnji vlastodršci u Zagrebu još nisu sjedokosi, ali se trude pokupiti svu  “sjedokosu mudrost,” samoproglašenog oca domovine, koji se htio samoproglasiti i  nekim novim ocem  “zemlje Bosne,” pa je,  kao svojevrsni alibi, često citirao fra Grgu Martića :”Teško rodu bez ljubavi bratske, teško Bosni bez zemljice Hrvatske”.  Zemlji Bosni bilo bi puno bolje bez (uplitanja) “zemljice Hrvatske.” I bit će dok u Zagreb ne dođe neka “nova M. Albright.”

Malih Tuđmana koliko hoćeš.

Američki stavovi prema BiH u osnovi su isti  kao i u vrijeme M. Albright, pa bi ministar G. G. Radman mogao prestati  lagati na sva usta da su odnosi Hrvatske i SAD odlični, nikad bolji, da će Hrvatska pomoći SAD-u u budućem preuređenju Bosne i Hercegovine. Srećom, Amerikanci su godinama imali  prilike uvjeriti se da svaka “hrvatska pomoć Bosni,” znači  pokušaj podjele međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine. Uz stalnu bratsku  pomoć Srbije.

(Damir Kopić)