Naš džip se penje na brdo, vidimo ih, kako se okupljaju oko obližnje vodene rupe, piju, pasu, igraju se. Pred nama se prostire prostrana visoravan Kruži, oivičena podnožjem planine Cincar, neukroćeni krajolik šikara i krečnjačkog krša u jugozapadnoj Bosni i Hercegovini.
„Gle, evo ih još“, kaže Matej, naš safari vodič, a sigurno krdo divljih konja galopira, vrtlog griva i zveckanje kopita. Deseci konja, koji su se nekada koristili za uzgoj i transport, pušteni su na slobodu prije više od 50 godina i zamijenjeni mašinama. Danas ih ima preko 700, a žive u planinama visoko iznad grada Livno. To je magičan prizor i još jedno iznenađenje na mojoj turneji, piše na početku dugog teksta uglednog britanskog dnevnog lista Guardian.
Novinarka Jane Dunford u današnjem izdanju ovog medija donijela je veliku reportažu o impresivnim turističkim potencijalima Bosne i Hercegovne.
U zemlju sam došla sa turoperatorom Intrepid i međunarodnom razvojnom agencijom USAID Turizam, koji zajedno sa Vijećem za otpornost rade na razvoju održivog turizma ovdje. Višesmjerna inicijativa vrijedna više miliona dolara podržava lokalna poduzeća i zajednice da prošire ponudu i ohrabre posjetitelje da istražuju ruralna područja i manje gradove. Današnja off-road avantura vodi nas visoko iznad Glamočke doline – odakle nas oduševljavaju pogledi na Dinarske Alpe – i ručamo lokalni sir, suhomesnate proizvode uz rakiju od meda u udaljenoj planinskoj kolibi.
Naše putovanje počelo je dva dana ranije u Sarajevu – mjestu koje je prepuno toliko historije, ljepote i slomljenog srca da vam se može zavrtjeti u glavi. Strahote iz sredine 90-ih – kada je grad bio podvrgnut najdužoj opsadi u modernoj historiji tokom bosanskog rata – ne mogu se zanemariti. Obilazimo ulice sa Muhamedom, koji je imao 10 godina kada je izbio rat. Ističe “sarajevsku ružu”, tragove minobacačkih granata u asfaltu obojenom crvenom bojom na mjestu gdje je 36 ljudi poginulo čekajući u redu za kruh, te govori o podzemnim učionicama i izbjegavanju snajperskih metaka. Posjećujemo Tunel nade – jedinu vezu između opkoljenog Sarajeva i vanjskog svijeta više od tri godine – i stojimo na mjestu gdje su 1914. godine ubijeni nadvojvoda Franc Ferdinand i njegova supruga, što je označilo izbijanje Prvog svjetskog rata.
Ali lutajući mozaikom popločanih ulica, sa džamijama, crkvama (i pravoslavnim i katoličkim) i sinagogama, koje naizmjence podsjećaju na Istanbul i Beč, a kasnije ispijajući koktele u jednom od barova, tama prošlosti osjeća se kao daleki svijet.
Te večeri Mustafa i Mersiha nas dočekuju u svoj dom visoko iznad grada, na časove kuhanja. Gostimo se burekom – pecivima punjenim mesom ili špinatom i sirom – punjenim povrćem i pikantnom tarhana supom.
“Želimo podijeliti naš dom, našu hranu i našu zemlju sa posjetiocima”, kaže Mustafa, koji je započeo sa časovima bosanske kuhinje 2018. “Turizam nam može ponuditi nadu, dati posao da ljudi ne moraju ići u inostranstvo i dovesti ih zajedno da gradimo za budućnost”.
Sarajevo je okruženo planinama i uskoro se vozimo kroz nevjerovatne krajolike nakon što sutradan krenemo. Više od 65% zemlje je još uvijek pod šumom i stalno me preplavljuju pogledi na padine prekrivene drvećem, duboke klisure, divlje rijeke i vodopade.
Slikovito Jajce, mali planinski gradić opasan zidinama udaljen 100 milja od glavnog grada, u srcu ima vodopad visok 22 metra. Drevna prijestolnica bosanskih kraljeva, sa tvrđavom, katakombama i multietničkim stanovništvom, bila je i rodno mjesto Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, nastale tokom Drugog svjetskog rata, a gradski Muzej AVNOJ-a nudi fascinantan pogled u vjekovnu historiju.
Mostar, naša sljedeća baza za nekoliko noći, jedno je od najposjećenijih mjesta u zemlji. Poznato po svom Osmanskom mostu (obnovljenom nakon rata) i bajkovitoj mavarskoj arhitekturi, popularno je među izletnicima iz Dubrovnika.
Dio misije Intrepida i USAID-a je da podstakne posjetioce da ostanu duže, istraže šire područje i izađu van sezone. Ima mnogo toga za vidjeti u blizini. Blagajska tekija, zadivljujući sufijski derviški objekat iz 15. stoljeća ispod litica na rijeci Buni, nalazi se na kratkoj vožnji od Mostara. Malo južnije leži Stolac, najstariji grad u zemlji. Zastajemo da prošetamo uz rijeku, jedemo kolač od smokava i meda na malom glavnom trgu i penjemo se na Vidošku tvrđavu, odakle nam se pružaju ruševine i zadivljujući pogledi.
Ovo područje je također vinska zemlja, a USAID je pomogao u razvoju nedavno pokrenute Hercegovačke vinske rute, predstavljajući više od 30 vinarija različitih veličina, s mjestima za boravak u rasponu od kampova do luksuznih hotela. Među ostalim planovima za diversifikaciju turističke ponude je i nova Staza sira i meda, uz posjete pčelarima. Tradicionalni zanatlije, poput obućara u Glamoču, također su podržani grantovima za oživljavanje svog zanata i, nadamo se, privlačenje turista. Više od 20 novih iskustava je u pripremi za 2023.
Nije iznenađujuće, s obzirom na divlju topografiju zemlje, avantura na otvorenom je velika atrakcija, sa svime od kajaka i raftinga do planinarenja i penjanja po stijenama. Konjic, grad na rijeci Neretvi između Mostara i Sarajeva, je centar avanture u kojem su muž i žena, Amela i Sanjin Bubalo, među novom generacijom turističkih poduzetnika. Njihova kompanija Visit Konjic nudi jednodnevne i višednevne ture, a mi im se pridružujemo na popodnevnom raftingu. Rijeka je prilično niska u oktobru, ali mi jurimo između visokih krečnjačkih litica – djeca pored njih skaču u vodu, dok čaplje lete iznad nas.
Upravo je u ovom pejzažu, nedaleko od grada, jugoslovenski komunistički vođa Tito sagradio svoj tajni protunuklearni bunker. Obim i ludost projekta su zapanjujući; bilo je potrebno 26 godina da se završi i mogao je da primi 350 ljudi koji će šest mjeseci živjeti duboko pod zemljom. Lutamo kroz tunele, pored bivših kontrolnih soba i spavaćih soba. U prikladnom zaokretu, bunker se sada udvostručuje kao umjetnička galerija, sa suvremenim radovima u svim medijima prikazanim u nadrealnom okruženju.
Prije nego što krenemo, provodimo posljednji dan u Sarajevu. Žičara nas za nekoliko minuta vozi od starog grada do vrha Trebevića. Ovdje su 1984. godine održane Zimske olimpijske igre i hodamo dijelom napuštene staze za bob – korištene kao artiljerijski položaj tokom rata u BiH, a sada pune šarenih grafita.
Dok gledam dole u grad ispod, ne mogu a da ne osjetim da sam jedva zagrebala površinu ove složene zemlje. Politički sistem koji generira podjele ponekad može pokazivati da je napredak spor, ali svjedočeći o energiji i pozitivnosti mladih ljudi koje sam upoznala i teškom poslu koji se obavlja na terenu, sigurna sam da će održivi turizam imati pozitivnu ulogu u budućnost zemlje.
“Prošlost je prošlost”, kaže Muhamed prije nego što krenemo. “Sve što znam je da sam ponosan na svoju zemlju. I čini me ponosnim što dovodim ljude ovdje. Želim to pokazati svijetu”.
(politicki.ba)
