Hrvatska nam se potpuno otkrila kao navodni ili bolje reći lažni prijatelj BiH. Postoji presuda Hrvatskoj od međunarodnog suda u Hagu za UZP i agresiju, ali su u BiH ipak očekivali da će mir donijeti bolje i iskrenije odnose. Nakon 1995. pa sve do danas, svjedočili smo samo produžecima Tuđmanovog pogubnog odnosa prema Bosni i Hercegovini.
Dok na Balkanu traju pozitivni politički procesi, pa je kao posljednji takav čin u nizu pred Parlamentom Crne Gore usvajena deklaracija o genocidu u Srebrenici i to sa ubjedljivom većinom, u hrvatskim medijima se ništa slično ne događa. To se najbolje vidi u izjavama ministra vanjakih poslova GG Radmana koji još govori o historijskim uspjesima svoje diplomatije. Histerija protiv BiH ne prestaje, pa se proteže i do sporta. Dok i srpski sportski novinari govore o „veličanstvenoj pobjedi košarkašica BiH protiv Belgije“, hratski komentatori javljaju o „šokantnom porazu Belgije“. Na televizijama gostuju populisti poput Nine Raspudića, koji sve oblikuje i izvrće po potrebi a od političkih činjenica uglavnom pravi političke falsifikate protiv BiH.
Izjave hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića o NATO, Evropi, posebno Njemačkoj, te sve u vezi BiH zaslužuju ozbiljan tretman. Bajagi najveći zagovornici evropskog puta Bosne i Hercegovine koriste sve vrste blokada i neevropskih standarda da bi ishodovali neevropski model konstitutivnosti naroda i tzv. legitimnog predstavljanja (koga nema ni u Ustavu BiH). U medijskoj pozadini ostala je činjenica da je konstitutivnost Hrvatska davno odbacila, tako što ju je oduzela Srbima u Hrvatskoj.
Iako sklon ispadima i stalnim svađama sa premjerom Vlade RH Plenkovićem, kad ga je nazvao Jens Stoltenberg, generalni tajnik NATO-a, Milanović je, prema njegovom priznanju, klepio ušima za pola minute.
U hrvatskim medijima je dobio priliku da se rasplače nad sudbinom pa je krenuo sa lupanjem po staklari. Morao bi znati osnovno: BiH nije tronacionalna, kako on tvrdi, nego je multietnička država.
Moglo bi se bez problema demaskirati hrvatsku politiku upravo citirajuci Milanovićeve predsjedničke izjave pred EU i NATO-om. On odlikuje optuženog za ratne zločine i kaze ‘fućka mi se šta će neko o tome reći’. Šta bi Brisel i Berlin na to mogli reći? Jesu li to poruke pomirenja, saradnje i međusobnog uvažavanja?
Kako se jedan socijaldemokrat pretvorio u ekstremnog nacionalistu i promicatelja neevropskih vrijednosti? Da bude HDZ umjesto HDZ-a.
Kada Evropa kaže da želi promjene Izbornog zakona BiH Brisel misli na brojne presude iz Strasbourga: Sejdić – Finci i Zornić, Pilav, Pudarić. Zagreb misli isključivo na člana Predsjedništva BiH. Nedostaje, kao na kakvom lokalnom konkursu za zapošljavanje, samo fotografija Dragana Čovića.
Teza o neravnopravnosti i nejednakosti Hrvata u BiH je lažna i obmanjujuća. Hrvati su u institucijama vlasti u BiH proporcionalno više zastupljeni nego što je njihov udjel u stanovništvu BiH. U Predsjedništvu, Vijeću ministara i Domu naroda PS BiH ucešće je po formuli 1B+1S+1H kao i princip rotacije na čelnim funkcijama.
Etnički koncept ‘legitimnog’ predstavljanja naroda je zabluda i nema ga ni u teoriji ni u praksi demokratskih država.
Po istoj logici ako je Željko Komšić nelegitiman onda je i aktuelni gradonačelnik Mostara Mario Kordić nelegitiman, jer ga nisu izabrali Bošnjaci. Ili bilo gdje, tamo gdje su Hrvati u lokalnim zajednicama u većini.
Dakle Izborni zakon bi mijenjali samo za Predsjedništvo BiH, a ostao bi zadžali na svim nivoima gdje oni definitivno i očigledno majoriziraju Bošnjake i Srbe. Kao i Dodik u RS-u. To je najgora segregacija i apartheid kakve smo gledali u nekim afričkim državama, a i tamo su prošlost.
Evropska unija je rekla svoje. Prvog juna ove godine, Izvještajna komisija za BiH, koja djeluje pod okriljem Komiteta za vanjske poslove EU, usvojila je izvještaj o stanju u našoj zemlji, koji je proslijeđen Evropskom parlamentu na usvajanje.
Generalne ocjene iznesene u ovom izvještaju snažno podržava put BiH ka članstvu u EU, da se osuđuje svaka priča o podjeli zemlje, glorificiranje ratnih zločinaca i negiranje ratnih zločina…
Protiv tog izvještaja bili su Tonino Picula, Željana Zovko i Sunačana Glavak. Sve skupa: hrvatski non-paper, deklaracija NATO i izvjestaj EU komisije o stanju u BiH svjedoče o potpunom debaklu hrvatske vanjske politike prema BiH. Zato je vrijeme da tu suludu i suicidalnu politiku promjene upravo oni, ponajviše radi hrvatskog naroda u BiH.
Članice EU i NATO-a sumnjičave su kad je riječ o angažmanu Hrvatske u vezi sa BiH. I od dužnosnika EU danas se mogu čuti izjave u kojima poistovjećuju prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana sa Slobodanom Miloševićem. Tako i da Hrvati traže treći entitet i imaju skrivene namjere. Tu su i sve češća poređenja sa Srbijom…
Situaciju Hrvatskoj “dodatno otežava razumijevanje koje hrvatska politika ima za Milorada Dodika, koji želi raspad BiH, razumijevanje i za Moskvu, koja nije partner nego prijetnja za EU i NATO.”
Očigledno je da Evropa više ne pristaje na brutalne konstrukcije Zagreba protiv BiH. Nije jasno kakva je uloga Johana Sattlera koji i pored svega jednako podržava nepostojeće evropske stavove prema BiH i uporno gura dvostruku politiku Dragana Čovića.
Parlamentarna komisija koja radi na reformi izbornog zakonodavstva BiH morala bi sve ove političke i pravne činjenice uzeti u obzir.
Je li konačno vrijeme da Hrvatska prestane sa ovim kombinacijama koje samo podsjećaju na stare, dobro poznate i u Hagu osuđene velikodržavne igre.
