Antonetti i francuska veza
Sumnje u konačnu presudu Mladiću, izrečene u medijima ovih dana, imaju svoje korijene u jednom davnom postupku pred Međunarodnim sudom u Hagu. Činjenica je da je presuda Mladiću izrečena 22.12.2017., a onda je, francuski sudac Jean Claude Antonetti (Žan Klod Antoneti) 5. 9. 2018., uz podršku Theodora Merona, promijenio sastav sudskog vijeća za konačnu drugostepenu presudu.
U vijeću se našla sutkinja Prisca Matimba Nyambe, koja je negirala genocid, svjedoke, zločine VRS, broj ubijenih, te niz drugih do sada presuđenih činjenica, a Mladića nazivala susretljivim i dominantnog držanja. Druge sudije ovog vijeća u ovom završnom procesu su potpuno nepoznate Hagu.
Ne postoji teorija zavjere u koju obični ljudi u BiH neće odmah povjerovati. Nakon gotovo četiri godine ubijanja i kasapljenja pred TV kamerama u direktnom prenosu, po ulicama gradova, u školama, bolnicama, običnom čovjeku u Bosni i Hercegovini je sve moguće i očekivano kad je u pitanju evropska politika prema BiH, koja je ugurala Antonettija u ovu završnicu Suda u Hagu.
Prije gotovo tri godine objavio sam ovaj tekst na portalu Patria. Zašto sumnja bošnjačkih žrtava?
“To što je uradio sudija Jean Claud Antonetti je apsurd međunarodnog prava. On je naime, smijenio čitavo sudsko vijeće međunarodnog suda koji je preuzeo posao Tribunala u Hagu i imenovao nove ljude za koje mnogi do tada ni u Tribunalu nisu čuli.
Sudac Jean Cloude Antonetti rođen je 13. jula 1942. u Francuskoj. Sudija je Tribunala postao 1. oktobra 2003. godine. Zamijenio je časnog suca Kloda Žordu Claudea Jordu (Klod Žorda).
Antonetti je bio rangiran visoko u Ministarstvu pravde Francuske i bio optužen i trebao biti suđen za korupciju. Na iznenađenje svih osvanuo je u Tribunalu u Hagu kao sudija i time dobio jednu vrstu imuniteta od pravosudnog progona.
Bio je jedno vrijeme pravni savjetnik predsjednika Francuske Jacques Chiraca (Žak Širak), što se danas povezuje sa ovim njegovim protivpravnim odlukama i rušenjem međunarodne pravde. Antonetti je očigledno brutalno pripremio oslobađanje Ratka Mladića u novom sudskom postupku i to na očigled mnogih uglednih sudija i tužilaca koju su se u ovu instituciju sabrali iz čitavog svijeta.
Sudija Antonetti se veže za niz skandala u Tribunalu.
On je spremio kući Vojislava Šešelja i oslobodio ga zbog navodne bolesti i karcinoma. Vidimo i kakva je bila ta bolest. Uz Antonettija Šešelja je oslobodio Mandiye Ninagu, poslušni sudac iz Senegala, bivše francuske kolonije. I ovo je značajno napomenuti jer, umjesto vrhunskih znalaca međunarodnog prava, Antonetti imenuje trojicu Afrikanaca (iz francuskih kolonija Madagaskara i Burkine Faso i suca iz Ugande) bez ikakvog sudačkog iskustva i bez minute znanja o agresiji na Bosnu i Hercegovinu, zločinima protiv čovječnosti i genocidu koji je presuđen.
Antonetti je bio sudija i u prvostepenom postupku i presudi Jadranku Prliću i ostalim. I tražio je oslobađanje svih optuženih. Izdvajao je svoje mišljenje od druga dva člana sudskog vijeća Arpada Prandlera i Stefana Trechsela (Stefan Trešl), vjerovali ili ne, više od 2.000 puta. Kada je jednom prilikom samo parcijalno izdvojio svoje mišljenje, druga dva suca bili su šokirani, pa je od osoblja provjereno misli li on to ozbiljno.
Šta je pozadina ovakvog ponašanja Antonettija i brutalnog ponižavanja časnog Tribunala u Hagu?
Antonetti zasigurno ispunjava neke davne praznine i neispunjena obećanja francuske politike. Korijeni tih sumnji su u davnoj 1995. godini kada 30. augusta 1995. NATO pokreće zračne udare protiv bosanskih Srba. Operacija „Deliberate Force“ (Namjerna sila) sa 400 aviona i preko 3500 letova. Prvog dana jedan francuski “Mirage 2000” je oboren. Pilot i navigator su iskočili iznad teritorije pod kontrolom Srba. Mladićeve snage su ih zarobile i do kraja rata ih držali u zarobljeništvu. Dva čovjeka su izvođena na više lažnih pogubljenja. Tokom 104 dana njihovog zarobljeništva predsjednik Jacques Chirac pokrenuo je nekoliko pokušaja paralelnih pregovora o njihovom puštanju na slobodu.
Šta je tačno dobilo rukovodstvo bosanskih Srba u ovim pregovorima?
Tajne pregovore vodio je Jean-Charles Marchiani (Žan-Šarl Maršijani), obavještajac u penziji. Ta saznanja francuskih autora prenosi čuveni novinar Julian Borger u svom bestseleru „Krvnikov trag“. Marchiani je imao izuzetne agente koji su se infiltrirali u neonacističke mreže u Zapadnoj Evropi. Marchiani je održao niz sastanaka sa Radovanom Karadžićem i glavnim Miloševićevim obavještajcem Jovicom Stanišićem. Kada je skinuta oznaka tajnosti sa ove istrage pokazao se neobjašnjiv transfer dvadeset jedanog miliona francuskih franaka sredstava Vlade Francuske na račune u jednoj švicarskoj banci pod Marchianijevom kontrolom u oktobru 1995. godine, na vrhuncu pregovora o puštanju dva zarobljena pilota. Charles Millon (Šarl Mijon), tadašnji ministar odbrane Francuske, priznao je da je postojala izvjesna kompenzacija.
Julian Borger piše da su britanski obavještajci sumnjali da su Francuzi Mladićevim snagama dostavljali oružje kao dio talačkog paketa pored ovog poklonjenog Vladinog novca. Ti isti obavještajci se pitaju je li Chirak ponudio više od toga? Je li Mladiću “ponudio imunitet od krivičnog gonjenja“?
U jednom presretnutom razgovoru, koji su hrvatski obavještajci predali Hagu, a tužiteljica Carla Del Ponte objavila u svojim memoarima, Zoran Lilić, bivši predsjednik Jugoslavije, prenosi Miloševićevu poruku komandantu Jugoslovenske armije generalu Momčilu Perišiću:
Perišić: Važna stvar za Mladića je da Tribunal skida ovo s njega, znaš šta to znači?
Lilić: Fino, svi su mu to obećavali, j… ga.
Perišić: Vidi šta on kaže. Ako odustanu od Tribunalovih optužbi protiv njega, nema problema. Spreman je riješiti problem odmah.
Lilić: Zar nije tvoja i moja riječ dovoljna? I riječi Chiraca (Širaka) i Miloševića, zar one nisu dovoljne.
Carla Del Ponte je u Jelisejskoj palati direktno pitala predsjednika Chiraca: “Je li istinita tvrdnja u ovom dokumentu da ste obećali kako nećete uhititi Mladića ako piloti budu oslobođeni”?
Chirac je pogledao i rekao: „Naravno da nisam.“ On je na čuđenje svih otišao do telefona i izdiktirao naređenje: „Mladić mora biti uhapšen“… Bilo je to teatralno raskrinkavanje jednog očito iskrenog čovjeka.
Borger piše: „Čak ni članovi Vlade Francuske nisu bili uvjereni u to poricanje. Louis Goutier (Luj Gotje), savjetnik za vanjske poslove socijalističkog premijera Lionela Jospina (Žospena), otkrio je da je njegova partija kada je preuzela vlast 1997. godine nije mogla pronaći vjerodostojnu dokumentaciju o pregovorima oko pilota.“
„Je li bilo uvjeravanja datih Mladiću u sklopu dogovora između Chiraca i Srba? Ništa nije jasno i nikada nismo zaista željeli saznati. Htjeli smo izbjeći da to postane problem usred kohabitacije (podjele vlasti sa predsjednikom Chiracom)“, rekao je Gautier novinaru Jacquesu Massieu (Žaku Masjeu) i dodao da su se stidljivo uključili u lov na ratne zločince: “Zato što smo imali jasan dokaz da smo naslijedili situaciju kojom nismo vladali.“
Mnogo kasnije francuski su obavještajci priznali da nikada nisu radili posao lova na zločince kako treba, nego su poticani na nedjelovanje i rad bez obaveza.
Slučajno pronađeni dnevnik francuskog istražitelja Brienne Rondota (Brijena Rondoa otkrio je da je žalio što su ga poslali na Balkan uz ograničenja i sa minimumom podrške…
Da li su u pitanju nove igre oko Bosne i Hercegovine i ispunjavanje nekih davnih mračnih dogovora na račun međunarodne pravde? Ne znamo, ali znamo da je ponižen međunarodni sud, da je urušena međunarodna pravda i da od nje, nastavi li ovako neće ostati ništa za neka buduća vremena.”
Bilo kakva presuda blaža od prvostepene presude značila bi teror nad pravdom i nešto nalik suicidu jednog od najuspješnijih sudova u historiji međunarodnog pravosuđa.
(Objavljeno 5. septembra 2018.)
