Jučer nas je u 74. godini života, napustio naš sugrađanin Slavko Lipić – Meho
Liparu, tako smo ga zvali, mi njegovi prijatelji iz djetinjstva, sa kojim smo se družili, a kasnije u tinejdžerskim godinama, igrali fudbal na svim terenima u i oko Petrovca, dok nije došao poziv za nastupanje u našoj NK Mladosti. Lipara je nešto prije počeo igrati za Mladost, pošto je bio i nešto stariji od mene. Poslije, kad ga je život odveo u Bihać, znali smo se nalaziti i u Bihaću, najviše u bihaćkoj Bolnici, gdje je radio kao vozač Sanitetskog vozila. Svi mi, koji smo nešto trebali u bihaćkoj Bolnici, znali smo se pozivati (ranije na rahmetli Husu Šerinog Družića), a poslije na našeg Liparu. Mnogima je, koliko ja znam pomogao, onoliko koliko je najviše mogao. Zadnji put sam ga sreo, prije dvije godine u Bingu u Bihaću i dobro se ispričali, jer smo se mnogo uvažavali! Ovom prilikom, upućujem veliki Rahmet, njegovoj porodici i izražavam sućut, njegovim sestrama, tetki i ostaloj rodbini.
Sa velikom ljubavlju spram svoga prijatelja pridodat ću i poneku zajedničku sliku, na kojima se nalaze i njegovi Mladostaši.
(Husein Šabić)
