Država Bosna i Hercegovina postala je epicentar inflacije u manipulaciji i zloupotrebi dva pravno-politička pojma :
-Konstititivnost naroda i
-Legitimno predstavljanje
U savremenim demokratskim, političkim sistemima i na tim osnovama uređenim državama, ovi pojmovi su nepoznanica, odnosno nemaju nikakvo značenje u njihovom funkcionisanju, pa opet i bez njih ove države predstavljaju primjer vladavine prava na način da institucije savršeno funkcionišu. Štaviše, kad se sagledaju zemlje u koje bh. građani sve češće iseljavaju, to su upravo zemlje u kojima ovi pojmovi i ne postoje.
Historija je pokazala kada se u određenim sistemima određenim kategorijama, ili etničkim grupama posebno garantiraju određena prava, te grupe postanu privilegovane na račun svih ostalih koji njima ne pripadaju. U Bosni i Hercegovini politike koje sebe označavaju kao „autentične,“ odnosno kao „legitimni predstavnici konstitutivnih naroda“ (a to se prije svega odnosi na stranke HDZ i SNSD) manipulacijom izmišljene interpretacije pojma konstitutivnost, istisnu na marginu pojedinca, sa svim njegovim pravima i ljudskim slobodama.
Konstitutivnost kao pojam, bez obzira na manjak specifične definicije u Ustavu BiH, općenito označava da jedan ili više rasa ili etničkih skupina žive na zajedničkoj teritoriji države kao cjeline. Konstitutivnost nipošto ne znači da se tim grupama daju bilo kakva ekskluzivna prava, to jest privilegije, u odnosu na druge građane koji im ne pripadaju.
S obzirom da je Bosna i Hercegovina u posljednjem razdoblju, zemlja gdje je izvršeno etničko čišćenje sa velikog dijela teritorije, po apelaciji prvog predsjednika Bosne i Hercegovine, Alije Izetbegovića, Ustavni sud je 2000. godine donio Odluku da se u ustave entiteta unesu odredbe da su konstitutivni narodi ravnopravni na čitavom teritoriju BiH.
To je bila logična i nužna odluka, jer se radilo o postkonfliktnom društvu gdje je trebalo obezbjediti ravnopravnost naroda sa formulacijom „zajedno sa ostalima“, odnosno građanima. Nažalost ovo pod znacima navoda se u aktuelnim raspravama ignoriše i ti građani su diskriminisani što je u suprotnosti sa važećim Ustavom BiH (Anex IV Dejtonskog sporazuma).
Pojam legitimitet potiče od latinske riječi legitimus-zakonit, što označava povjerenje u zakonitost političke vlasti.
U savremenim demokratijama on se bazira na principima, da suverenitet pripada građanima, vladavini zakona, socijalnoj pravdi i zasniva se na zaštiti jednakopravnosti građana i neotuđivih ljudskih prava i sloboda.
Ako sve ovo uvažimo, bez jednakih prava za svakog građanina, što također uključuje i jednakost glasa svakog građanina, nema istinske demokratije.
HNS ili tačnije rečeno HDZ BiH manipulira pojmom legitimnog predstavljanja, kontinuirano insistirajući da je legitimnost povezana samo sa etničkom grupom, pa onda ide i dalje da zavisno od mjesta prebivališta, glas nema istu vrijednost.
Po pitanju aktivnosti na izmjeni Izbornog zakona BiH, majstor manipulacije svakako je Božo Ljubić koji vještim kalkulacijama brojeva vrši zamjenu teza. Ljubić uporno ističe, da na zadnjem popisu stanovništva grupa ostali čini „svega“ 2,7 posto pa prema tome ta grupa je marginalna i da stoga na njen račun treba udovoljiti i forsirati one koji pripadaju konstitutivnim narodima. Prema tom rezonu, etnička pripadnost pojedinca obavezno opredjeljuje za nacionalni koncept, čak i usprkros izboru tog pojedinca, što je svakako apsurd i zamjena teza.
Da bi stvar bila i gora, insistirajući na negiranju prava višestruko malobrojnije skupine Ljubić zaboravlja da je omjer populacije Bošnjaka naspram Hrvata u BiH također sličan omjeru BiH Hrvata naspram Ostalih. Takav koncept jednostavno nema mjesta u savremenoj demokratiji u 21. vijeku – jer kada se dozvoli ugrožavanje prava jedne malobrojne skupine onda se vrlo lako ista prava mogu ugroziti i malo većim skupinama. Konkretno, tezom koju zastupa Ljubić, Bošnjaku, Hrvatu ili Srbinu je zabranjeno da može imati političku orijentaciju koja nija nacionalistična, time eliminišući sve građanske orjentacije, kao što su socijaldemokratije, odnosno lijeve, centralne ili čak i tradicionalne konzervativno-desne – ukratko zloupotrebljen koncept „legitimnosti“ onemogućuje Bosni i Hercegovini ono što je prirodno i normalno u svim demokratskim zemljama.
U svojoj manipulaciji Božo Ljubić se neutemeljeno poziva na pravilo da je konstitutivnost i legitimno predstavljanje natkrovljujuće načelo u Ustavu BiH i stalno potencira svoju ustavnu apelaciju, zanemaruje presude Suda za ljudska prava Sejdić-Finci i ostali i načelo da međunarodno pravo (konvencije, presude međunarodnih sudova) imaju supermaciju u odnosu na domaće pravo odnosno natkrovljujuće su u odnosu na domaće.
Evo i pitanje za Čovića i Ljubića: da li je za njih, kao Hrvate iz BiH, legitiman predsjednik Hrvatske Zoran Milanović, koji je od bosanskohercegovačkih Hrvata dobio samo 2.700 glasova u odnosu na Kolindu Grabar-Kitarović, koja je dobila više od 32.000 glasova, i to uglavnom iz zapadne Hercegovine, a sve u skladu sa Ustavom i zakonom Republike Hrvatske? Ako je odgovor „da“ – a očito jeste, zašto je onda Milanović „legitiman“ u odnosu na Željka Komšića, koji je isto tako izabran na demokratskim izborima za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda u skladu sa Ustavom i Zakonom Bosne i Hercegovine i koji je, kao i Milanović, izabran usprkos glasovima većine glasača iz zapadne Hercegovine?
Poruka ovog saopštenja ima za cilj da ukaže da se pojmovima konstitutivnosti i legitimnog predstavljanja manipuliše, iskrivljeno predstavljaju u njihovom značenju i kao takvi koriste radi ostvarivanja političkih ciljeva. Namjerno se izigravaju osnovni postulati savremene demokratije da je aktivno i pasivno biračko pravo neprikosnoveno, da nema privilegovanih i da glas svih građana jednako vrijedi sa prostora cijele države Bosne i Hercegovine.
