O hapšenju Karadžića, da se o zločinima ne govori

O hapšenju Karadžića, da se o zločinima ne govori

Svjedoci smo da se iznova problematizira hapšenje Radovana Karadžića. Jesu li Vlasti u Srbiji stajale iza toga? Šta se krije iza tih nepotrebnih priča?

Bio je juli kada je u BIA-i (srpskoj obavještajnog službi) zazvonio telefon koji se nije čuo pune četiri godine.

Zvao je Luka Karadžić, alkoholičar, brat ratnog zločinca. Na drugoj strani se začuo piskav glas sa beogradskim izvještačenim govorom.

Ubrzo su provjerili adresu i tamo našli ordinaciju Dragana Dabića. Prvo uočavanje nije moglo da prevari policajce, to je bio prerušeni Karadžić.

Nakon što je dobijena ta informacija službenik je direktno odnio u Vladu Borisa Tadića. S razlogom ispostavit će se kasnije.

Danas se u Beogradu vode nepotrebne polemike kad je ratni zločinac uhapšen: u petak 18. Ili u ponedjeljak 21. jula.  Nije jasno šta se želi postići time. Vjerovatno Vučićeva vlast dodaje još jednu igru optužbi na račun Vlade Borisa Tadića.

Svojevremeno je o hapšenju Karadžića govorio o svojem iskustvu i Tarik Sadović, ministar sigurnosti u to vrijeme: “Bio sam na jednoj međunarodnoj konferenciji.  Sastao sam se u pauzi, na kafi, sa Ivicom Dačićem, tadašnjim ministrom unutrašnjih poslova Srbije i zamjenikom premijera. Sasvim neočekivano, usred razgovora, upitao me je: ’Je li bre, šta ćemo mi sa onim Karadžićem’”?

Pogledao sam ga dugo, ispitivački, jer sam bio iznenađen pitanjem, ne bi li  dokučio šta smjera? Poslije pauze od minut-dva rekao sam mu: “Uhapsićemo ga!”… On mi je odgovorio u stilu francuske sobarice: “Kako bre, da ga uhapsimo kad ne znamo gde je?”. Opet sam ga dugo pogledao sa nevjericom u očima, ali nisam htio da o tome razgovaramo, pa smo prešli na drugu temu. Bio je petak prijepodne 18. juli. Stekao sam utisak da je znao za operaciju hapšenja, nije mogao da ne zna, pa me je htio ‘ispipati’, istestirati da li ja nešto znam o tome. Poslije su dosle one kontradiktorne izjave o hapšenju, ali uopće ne sumnjam da je hapšenje bilo u petak”, rekao je nakon toga Sadović.

Sadović je bio  upravu. Zločinac je uhapšen taj dan, u petak 18. jula. Znalo je da je u Skupštini Srbije upravo Ivica Dačić svojih 20 glasova socijalista dao Tadićevim demokratama i tako napravio Vladu Srbije. Naravno da je odlučeno da se izruče preostali zločinci i Srbija konačno odahne od tih pritisaka.

Čemu onda polemike oko datuma? Da bi Vučić opet likovao i nad hapšenjem jednog ratnog zločinca? Da bi se skinula odgovornost vlasti? Kako je moguće izvesti takvu ozbiljnu operaciju bez države? Krajnji cilj je da se sve piše u beogradskim medijima samo ne o suštini o strašnim zločinima i genocidu nad Bošnjacima.

Karadžić je bio jedan od najomrznutijih ljudi u svijetu. Richard Holbrooke ga je zvao “odvratnom osobom” i “smećem”. Kad se ponudio Antonju Casseseu, prvom čovjek Tribunala  da pregovaraju o predaji, ovaj ga je odbio i osjetio olakšanje što  neće razgovarati sa monstrumom.

Predložio je Amerikancima svoju predaju, s tim da dožvotno bude u kućnom pritvoru. Odgovoreno mu je da je jedino mjesto za zločince zatvor.

Istinu o njegovom srbovanju je napisala Biljana Plavšić. Marta 1995. Armija RBiH, na čelu sa generalom Mehmedom Alagićem, pokrenula je operaciju oslobađanja Vlašića. Plavšić piše da mu se obratila na jednom vojnom i političkom sastanku na Palama. Pitala ga je šta će uraditi zbog stanja na Vlašiću. Više od 415 srpskih vojnika je poginulo. ‘Ništa’, rekao je. ‘A šta će reći narod’, upitala ga je Plavšić. Karadžić je tada rekao rečenicu koju će u više navrata ponavljati pred Plavšićkom i drugim liderima bosanskih Srba: “Kakav narod pička li mu materina!”

Njegovo hapšenje precizno opisuje Julian Borger u svom djelu “Krvnikov trag”. Negdje od 7. jula počelo je praćenje zločinca. Punih 11 dana kasnije Karadžić je tajno obaviješten iz BIA-e da će biti uhapšen. Tog 18. jula je spakovao stvari u dvije kese, reklo bi se da bi ih bacio u smeće. Ušao je u autobus, koji se ubrzo napunio policajcima.

U jednom trenutku su ušla dva čovjeka kao revizori. Karadžić je krenuo da pokaže kartu, a onda ga je jedan od njih je čvrsto uhvatio ruke zločinca i upitao ga:

“Radovan Karadžić”.

“Ne, Dragan Dabić”, pobunio se.

“Ne, Radovan Karadžić”, ponovio je čovjek.

“Jesu li vaši nadređeni svjesni šta radite”, upitao je Karadžić.

“Da, potpuno”, odgovorio je čovjek”.

Dakle, vlasti u Srbiji su apsolutno znale šta rade. Karadžić je ovom rečenicom potvrdio da su ga te iste vlasti do tada štitile. To što se danas piše je samo uzaludan pokušaj zataškavanja zločina. I ništa više i ništa manje. A tu priču o zločinima i genocidu nećete naći u režimskim beogradskim medijima.