Počasno renoviranje Tuđmana u Kantonu Sarajevo

Nevenka Vrkić-Tromp, koju u Sarajevu od milja zovu Nena Tromp, proglašena je počasnom građankom Kantona Sarajevo, što je najveće javno priznanje.

U Odbor za javna priznanja Kantona Sarajevo su imenovani u januaru 2019. godine: kao predsjednik Elmedin Konaković (Narod i pravda), za zamjenika Amra Junuzović-Kaljić (NBL), za članove: Segmedina Srna Bajramović (SDP), Sead Milavica (DF ), Zvonko Marić (SBB), Smiljana Viteškić (SDA) i Edin Forto (Naša stranka).

Pošto u nas političari ne vole čitati, treba se prisjetiti da je Nevenka Vrkić-Tromp jedna od autora izvještaja za Srebrenicu.

Kada je aprila 2002. završen ovaj sramni izvještaj za Srebrenicu koji je uradio Holandski institut za ratnu dokumentaciju (NIOD), već na prvoj pres konferenciji autori su utvrdili da Srbija, odnosno zvanični Beograd nemaju nikakve odgovornosti za počinjeni genocid u Srebrenici. Nažalost, kako tad tako i danas većina drugih zaključaka NIOD-a izaziva kontroverze i polemike. Britanski institut za mir i mirovno izvještavanje (“Institut for peace&peace reporting” iz Londona – IWPR) je objavio: “Nalaz koji će imati najveće međunarodne implikacije jeste gotovo sigurno negiranje u izvještaju da je Beograd imao bilo kakvo značajnije učešće u ubistvima i gdje se sva krivica prebacuje na komadanta VRS Ratka Mladića. To bi se moglo direktno odraziti na daljnji tok sudskog postupka koji se pred Tribunalom za ratne zločine u Hagu vodi protiv bivšeg jugoslovenskog predsjednika Slobodana Miloševića”, utvrdili su Britanci.

U dijelu izvještaja NIOD-a koji je uradila na stotinjak stranica Nevenka Tromp govori se o pozadini jugoslovenske krize i raspadu Jugoslavije. Dobro bi bilo da Odbor koji je nagradio makar i naknadno pročita taj njen uradak.

U njenom radu su navodi Petera Handkea, Ive Andrića, Milorada Ekmečića i drugih autora, ali od ove trojice Tromp – Vrkić bira najgore citate mržnje i atavizma kojim su tretirali bosanske muslimane, bez ikakve autorske odstupnice. Distancu inače vrlo često ima kad citira one koji su na drugoj strani: Noela Malkolma, Roya Gutmana, Michaela Sellsa, Roberta Doniu, Rusmira Mahmutčehajića… Veliki dio rada Trompove, sa ciljano biranim citatima djeluje kao tekst pun predrasuda prema Bošnjacima muslimanima.

U vrijeme objavljivanja izvještaja NIOD-a, kao dopisnik BH Dana radio je poznati bosanski novinar Emir Suljagić. Nakon što se upoznao sa ovim izvještajem napisao je tekst “Podjela krivice” u kojem stoji: “Za početak rata, barem prema zaključcima koje autori izvještaja NIOD-a iznose, odgovornost snose muslmanski nacionalisti i njihov lider Alija Iztebegović, koji su u raspadu Jugoslavije vidjeli mogućnost za stvaranje muslimanske države BiH. Cilj ovog revizionizma, koji provijava cijelim uvodnim dijelom, postaje jasan tek kasnije, sve “zaraćene strane” u ratu u BiH naslikane su sivim bojama zato da bi se u podjeli krivice između svih zamaglila odgovornost koju su nizozemske trupe imale za stanovništvo u enklavi.”
Jedan od najpoznatijih nizozemskih intelektualaca, publicista Chris Kuelemans, rekao je da je njegova reakcija na objavljivanje izvještaja NIOD-a bila ista kao i reakcija na vijesti o padu Srebrenice 1995.: “Bio sam potpuno zgrađen. Pitao sam se ko su najveće žrtve u NIOD-ovom izvještaju i zaključio: ‘Traumatizirani nizozemski vojnici.’”

Očito je da je Odbor za javna priznanja Kantona Sarajevo odlučio da je NIOD uradio dobar posao, nagrađivanjem Nevenke Tromp jedne autorice tog izvještaja.

Tromp-Vrkić je nakon trogodišnjeg posla u NIOD-u prešla u Tribunal za bivšu Jugoslaviju u Den Hagu. Tu je radila više od jednog desetljeća. Nakon što je napustila Sud, Tromp je nastavila angažman s NIOD-om, koji joj je pomogao u izdavanju knjige “Krivični proces protiv Miloševića – Nezavršeno suđenje”.

Sramni izvještaj NIOD-a će biti upotrijebljen od “istraživača” one Dodikove Komisije Vlade RS za Srebrenicu i za najgoru vrstu historijskog revizionizma.

Nije ni čudo što je Vojislav Šešelj u svojim istupima na Happy TV kod Milomira Marića hvalio “izvještaj NIOD-a kao pozitivan i naklonjen Srbima.”

Odboru za javna priznanja Kantona Sarajevo koji je ovoj osobi dodijelio svoju najveću nagradu preporučio bih odličan intervju za agenciju “Patrija”, dat 21. aprila 2022. godine u kojem je Nevenka Tromp-Vrkić definitivno pokazala u punom svjetlu. Da nije tog intervjua, gotovo bi zaboravili na njeno učešće u Izvještaju NIOD-a. Tuđman joj je vrhunski državnik, vizionar, čovjek koji je konstruktivni faktor za BiH… Ona tvrdi:

“Pozitivna povijesna prekretnica se dešava kada hrvatski predsjednik Franjo Tuđman potpisuje Washingtonski sporazum u martu 1994., i pokazao se kao državnik i pragmatist i time dao Hrvatskoj šansu da se nametne kao konstruktivni faktor u jačanju proevropske BiH, koja bi kao takva bila najbolje rješenje za sve stanovnike BiH pa tako i za bosanske i hercegovačke Hrvate.”

“Vraćanje na pred-Washingtonsku politiku Hrvatske koja je postala aktuelna kod nekih političkih krugova u Hrvatskoj i BiH je regresija u odnosu na Tuđmanovu strategiju i viziju od 1994. godine nadalje. Negiranjem te njegove državničke vizije, aktuelni hrvatski politički krugovi opasno pogoduju srpskom revizionizmu po kojemu su sve strane podjednako krive za rat…“

Niti jedne riječi o UZP-u od Nevenke Tromp, osobe koja je radila direktno u Tribunalu. Taj njen poslodavac, Međunarodni sud u Hagu je osudio za Udruženi zločinački poduhvat političku vlast u Hrvatskoj u liku i nedjelu Tuđmana i Gojka Šuška, te vojnu vlast preko generala Janka Bobetka.

Tromp-Vrkić piše: “Tuđman je mudro i vizionarski zasnovao svoju politiku u BiH na suradnji s Bošnjacima u BiH u momentu kad jer Hrvatska bila na rubu UN odluke o uvođenju sankcija za njeno učešće u ratu u BiH. Tuđmanovo okretanje suradnji s Bošnjacima i s međunarodnom zajednicom tj. Amerikom je njega totalno odvojilo od Miloševića i hrvatsku politiku od srpske. Tuđman se potpisom na Washingtonski sporazum trajno i nepovratno odvojio od bilo kakve analogije s Miloševićem i srpskom politikom…”

Niti jedne riječi o dogovorima u Karađorđevu, o zajedničkim vojnim operacijama sa srpskim jednicama u BiH, pokušajima podjele teritorija te Tuđmanove predaje Posavine Miloševiću, o čemu su napisane knjige uz desetine svjedočenja Tuđmanovih hrvatskih i drugih savremenika.

Mogla bi se napisati čitava knjiga kao odgovor na ovu tragičnu nagradu Kantona Sarajevo.

Sarajevo ima previše lošeg iskustva u dodjelama priznanja. Sjetimo se da je Gradsko vijeće Sarajeva u aprilu 2014. oduzelo tek datu nagradu pokojnom Milanu Bandiću, tada gradonačelniku Zagreba.  Već sljedeće godine, nagradu Isa-beg Ishaković dobila je Kolinda Grabar Kitarović, tadašnja predjednica Hrvatske. Nakon toga ona je frekventno davala otrovne izjave o BiH kao leglu islamskog fundamentalizma, o hiljadama mudžahedina u BiH.

U čemu je problem? Očito je: Sarajevo ne prepoznaje stvarne vrijednosti.