Smail Ibrišagić Lipšo je bio dugo godina jedini sanski urar-sahadžija. Njegov nadimak Lipšo i popravljanje satova je išlo jedno sa drugim decenijama u Sanskom Mostu. Od momenta kada je sjeo iza malog pulta svoje sahadžinice, preko puta sanskog kina, na ćošku progona koji je vodio u Alagića sokak. I izvan Sane je bio poznat. Satovi su bili njegova ljubav, život i jedini izvor prihoda. Živeći na Zapadu spoznao sam da i doktor ovdje teško da može iškolovati dijete, budućeg doktora od svoje plate. Tako da većina studenata dobivaju kredite koje otplaćuju skoro do 40. godine života, u ovisnosti na kojem rangu univerziteta su studirali.
Lipšo je, sa svojom suprugom, popravljajući satove iškolovao dvije kćerke i sina. Dvije doktorice i jednog inženjera. Čovjek se upita jeli zaista dobra vremena prolaze, kada jedan brico ili sahadžija ili zidar ili električar mogu da iškoluju troje i više djece od svog zlatnog zanata.
Lipšo je bio taj. Dokaz iz prve ruke.
Dolaskom u Kanadu me je dočekala familija Vajzović iz Sanskog Mosta. Došli su prije mene. Semin sa suprugom Đanom, majkom Ilvanom i kćerkom Aidom, kasnije Azrom i Amilom. Nasilno razdvojeni od srpske vojske, koja je Semina zatvorila u logor Manjača, kasnije spojeni u Hrvatskoj, odakle su decembra 1992. godine došli u Kanadu sa mnogim drugim krajiškim familijama.
Majka Ilvana je bila majka sviju nas. Možda i najstarija u BH zajednici ovdje. U njenim lijepim govorima često je svoju familiju spominjala. Tako je to radila da se sagovorniku činilo da ih osobno poznaje.
Od majke Ilvane sam prvi put čuo za Lipšu.
Uz dodatak „moj“. Tako je bilo kod majke: Moj Lipšo.
Smail kome je njegova majka zbog izuzetne ljepote dala nadimak Lipšo je bio sin od majkinog brata Ahmeta, opet čuvenog sanskog kuhara. Lipšina majka Azema je u Alagića sokaku uglavnom bila poznata po šali i dobrom raspoloženju. Za svakog imala i savjet.
Moj prijatelj Semin, majkin mlađi sin, uz jedinog brata Ibrahima, odrastao u sretnom okružju velike familije. Sa majčine strane Ibrišagića a očeve Vajzovića. Njegov dajdžić Smail Lipšo se rano odlučio da bude sahadžija. Uvijek ga je interesovala tehnika i popravak nemogućeg.
Sve u zanatu popravljanja satova.
Nakon napada srpskih vojnih i paravojnih snaga na Sanski Most 1992. godine, sav normalan život je zamro. Ubistva, hapšenja, zatvaranja u logore, protjerivanja domicilnog muslimanskog i hrvatskog stanovništva, otimačina je postala svakodnevnica. Grad se praznio, sve dok nije krajem 1992. godine ostao na nikad manjem broju u historiji ovih prostora.
Smail Lipšo je ostao sa famillijom u gradu. Izdržao sve godine okupacije i dočekao oslobodioce. Samo on i njegova familija znaju kako su to sve izdržali. Zdravlje kasnije došlo na udar silnih trauma kroz koje je prošao u tom periodu.
Lipšina bliža i dalja familija je protjerana po čitavom svijetu. Mnogi se nisu ni do danas vratili. Ali je on ostao vjeran svom gradu i naravno zanatu kojeg je nastavio raditi u oslobodjenom Sanskom Mostu nakon 1995. godine. Sretan da je ponovo u svom malom universum radnom prostoru. Malenoj sahadžinici preko puta sanskog kina.
I tako, zamolio prijatelj Semin suprugu mi Melinu, dok je bila u domovini, da ponese u Kanadu poseban poklon od njegovog dajdžića Lipše.
Kaže, neće biti veliko, posebno je i maksuz napravljeno za mene. Objašnjenja nije puno bilo. U pitanju je bio sahat, a šta će drugo, ali sa kazaljkama koje idu unazad. Čudesa. Lipšo je samo to mogao uraditi. Niko drugi. Vraća vrijeme svom dadžiću, ne bi li došli opet dani onih čuvenih vrelih sanskih ljeta. Kupanja na Sani i prženja ribe koje je samo momenat prije iz Sane izvadio njegov babo Ahmet.
Supruga taj sahat umotala u neku garderobu da se ne bi razbio i stavila u kofer. U Zagrebu, kofer otišao u ostali prtljag koji će se prebaciti u Frankfurtu sljedećim avionom za Vancouver, Canada.
Dolaskom u Kanadu, kofer je sa one trake stavljen na kolica i krenulo se prema izlazu. Kanadski policajci na izlazu iz zone uzimanja prtljaga u ostali dio aerodroma izaberu osobu za pregled. I tako je moja supruga bila jedna od njih.
Mlađi policajac diže kofer na sto. Pogleda suprugu direktno u oči i upita; „Jeste li vi sami pakovali ovaj kofer“.
Supruga odgovori; „Jesam“
„U redu, sada ćemo vidjeti šta je unutra.“
Razbuca malo garderobu i izvadi nekoliko najlonskih kesa.
Prostor udari miris suhog mesa.
Sudžuk i pastrma. Čuveni sanski specijaliteti.
Policajac pogleda samo suprugu i kao usput reče;
„Znate da ne smijete hranu unositi“.
Odvoji te kese i baci u jedan obližnji kontejner.
Supruzi se jezik osuši u sekundi.
Tako je mislila djecu, a i čo'jka joj obradovati našom domaćom suhotinjom.
Nije to bilo prvi put da se sudžuk i suho meso nosi u Kanadu. Svaki put je ta procedura ispoštovana, ali ovaj put je presječena. Haman pa dan žalosti za dijasaporske silne emocije.
Nema boljih emocija za domovinom dok ispred sebe nemaš dobru bosansku hranu. Suza tu padne, nekad nizašto.
A možda pri pomisli kako se nekad dobro moglo pojesti.
I sve je to prolazilo kroz glavu moje žene, dok policajac nije dosegnuo haljinu u koju je bio umotan onaj Lipšin sahat.
Izvadi je na sto i ustuknu.
I to dobro, pogledavši suprugu razrogačenih i uplašenih očiju.
Na licu mu je bio grč.
Dignu obje ruke od kofera, malo se udalji.
Iz haljine se čulo kucanje. Supruga je pođe odmotavati.
Policajac se još više udalji. Momenat u vječnosti.
Sve dok supruga ne izvadi Lipšin sahat, poklon za dajdžića mu Semina i reče : „Ovo je poklon koji sam iz Bosne ponijela jednom prijatelju.“
„A to je običan zidni sat“
„Da“
Policajac se sabra, uze sahat u ruke i onda u još čudnijem izrazu upita:
„A što ovaj sat ide unazad.“
Supruga se skoro nasmija, ali situacija do kraja napeta, nema opuštanja i smjeha. Sa satom se aktivira minska naprava. Svako to zna i nema šale sa zakonom. Pogotovo na granici. Policajac je bio na ivici „panik ataka“.
„Znate, sat je posebno napravljen, ručni rad. Unikatan, kao poklon“, reče supruga.
Policajac odahnu. Grašci znoja su mu sa čela silazili.
„Dobro, gospođo, sahat ide sa vama ali ovo suho meso ne može.“
Tako je sanski dobri sahadžija Lipšo dobro zadeverao kanadskog policajca, koji će sigurno ovu situaciju pričati godinama. A Lipšo je za dramu saznao kada ga je dajdžić Semko nazvao i zahvalio na poklonu.
Bilo je to prije koji petnaestak i više godina. Lipšin sahat i danas na polici njegovog dajdžića Semina okucava vrijeme unazad, dok je vrijeme zadnjeg sanskog sahadžije hadži Smaila Lipše Ibrišagića juče isteklo.
Preselio na bolji svijet, odnoseći sa sobom i sve drugo vrijeme koje je decenijama drugima popravljao.
