Intervju koji je Milanko Kajganić, glavni tužilac Tužilaštva BiH, dao za emisiju „Pečat“ RTRS-a, 14. aprila 2023., otkrio je brojne probleme sa kojima se suočava ova institucija. Ni mjesec poslije nije bilo reakcija na ovaj intervju, premda je štošta u njegovim odgovorima prejudicirano i ostalo nedorečeno.
Kad novinar postavlja pitanje o promjeni karaktera rata, ostajemo uskraćeni za potpun odgovor glavnog tužioca Kajganića. O karakteru rata su svoje rekla dva suda, jedan Svjetski sud pravde (ICJ) i drugi Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ-ICTY) u Hagu.
Dakle, dva međunarodna suda su donijeli presude o agresiji protiv BiH.
Proces dokazivanja međunarodnog konflikta u kojem je sudjelovala Savezna Republika Jugoslavija/Srbija u BiH dokazivao se u tri suđenja pred MKSJ. U sva tri slučaja pravosnažno je dokazan međunarodni konflikt i, kratko rečeno, agresija SRJ/SRBIJE na nezavisnu državu BiH.
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju je pored individualne krivične odgovornosti utvrđivao i karakter sukoba u BiH. U pet pravosnažnih presuda MKSJ je utvrđen međunarodni sukob, odnosno kolokvijalno rečeno, Hrvatska je izvršila agresiju na BiH.
Kajganić se u svojim odgovorima na promjenu karaktera rata u BiH nije ni dotakao ovih presuda međunarodnog pravosuđa, a morao je.
Nakon dokazane agresije na BiH i njene odbrane, dakle, u nekoliko slučajeva se progone generali Armije RBiH i visoki državni funkcionerima. Sudi se Atifu Dudakoviću, Ramizu Drekoviću, presuđen je i Sakib Mahmuljin, optuženi su generali Hamid Bahto i Hasan Efendić. Optužen je čitav policijski vrh RBiH. Dakle, prema činovima i političkim funkcijama optuženih i osuđenih na strani branitelja BiH, jasno je ko želi promijeniti karakter rata protiv BiH? Radi na tome, očito je, Kajganićevo Tužilaštvo, suprotno od presuda međunarodnog pravosuđa.
Kad novinar govori o visini presuda, na jednu stranu stavlja godine presuda Srbima a na drugu Hrvatima i Bošnjacima. Kajganić ni na taj apsurd ne reagira. Zašto su u novinarskom pitanju na istoj strani VRS i HVO koji su presuđeni zbog istih činjenica o učešću u agresiji na BiH. Branioci u Armiji BiH su bili na drugoj strani pravde i branili BiH.
Kada novinar pita Kajganića o Sakibu Mahmiljinu, koji je otišao na liječenje u Tursku, trebao ga je pitati i o 48 bjegunaca od pravde pred Sudom BiH. Svi oni su utočište našli u Srbiji i Hrvatskoj i Tužilaštvo koje vodi Kajganić ne postavlja pitanje o 48 bjegunaca, Kajganića po izjavi interesuje samo general Mahmuljin.
Tu dolazimo i do Kajganićeve priče o najsloženijim predmetima. Kad kao glavni tužilac govori o najsloženijim predmetima, dobro bi bilo da konačno javnosti kaže šta je sa „A listom“ od 848 predmeta koje je Haški sud poslao domaćem pravosuđu na procesuiranje. To su predmeti koji su pažljivo istraženi u Hagu sa jasnim dokazima o počinjenim zločinima. Nema sumnje da su se ti predmeti izgubili zahvaljujući srpsko-hrvatskim pravosudnim službenicima i ostali skriveni od javnosti. Tu istragu bi moralo pokrenuti Visoko sudsko i tužilačko vijeće (VSTV).
Jedno od pitanja ticalo se i negiranja genocida nad Bošnjacima u enklavi Srebrenica. Ono što je bilo jasno i očigledno u prijavljenom slučaju negiranja genocida od strane Milorada Dodika, odbijeno je. Kajganić kaže da su do sada dobili 70 do 80 prijava za negiranje genocida i, koliko je poznato, niti u jednom slučaju nije preduzeto ništa.
Kad glavni tužilac govori o otvorenim optužnicama, umjesto samohvale trebao bi znati da time javnost stavlja u poziciju protiv onih kojima će se krivica tek dokazivati. To bi svugdje u svijetu bilo označeno kao ruganje pravu i pravdi. Riječ je o najgoroj vrsti pristrasnosti i pripremi javnosti na nečiju još nedokazanu krivicu.
Pogledajmo odnos Tužilaštva prema, u ratu opkoljenoj enklavi Goražde. Sud BiH je u dosadašnjim radu osudilo na 89 godina branitelje Goražda za ratne zločine. I niti jednu godinu presude za one koji su grantirali i ubijali grad Goražde i koji su u više od tri i po godine ubili govoto pet hiljada civila u ovoj enklavi, što granatama što snajperima.
Kajganić govori o optužnicama u pripremi, a to su još četiri predmeta u pripremi za koje se zna da pozivaju svjedoke, te predmet „Jošanica“, za koji on javno spominje i da su žrtve, njih 56, civili. Kako prije procesa on kao tužilac može govoriti da se radi o civilima? Kad kaže i da je to bio nelegalan cilj, on jednako prejudicira.
Kajganić zatim tvrdi da nije bilo pritisaka na svjedoke od strane istražitelja i tužilaca.
Upravo ti svjedoci u slučajevima koji se vode protiv optuženih, svjedoče da tužilac Ivan Matešić tokom istrage zahtjeva od svjedoka da idu na poligraf. To je ozbiljna povreda prava. Na poligraf idu osumnjičeni a ne svjedoci.
Zbog stravičnih pritisaka i prijetnji mnogi ljudi koji su maltretirani kao svjedoci su završili na psihijatriji. Svjedoci smo da je „zlatni ljiljan“ Muris Hadžiahmetović izvršio samoubistvo nakon podizanja optužnice protiv njega. Svjedoci Bošnjaci su doživljavali teške torture i prijetnje, bilo je poziva i prijetnji privođenjem, a mnogi su potvrdili da su vođeni u policijske stanice RS-a i tamo maltretirani.
Danas oni svjedoče da su ih tužioci prisiljavali da prihvate unaprijed pisane izvještaje, što je ponašanje tužilaca kao u vrijeme najgoreg staljinizma. Potvrđuje se to i zapisnicima. Svjedoci redom dobijaju zapisnike u kojima stoji ono što oni nisu izjavili, dakle što su tužioci svojevoljno unosili, očito montirajući optužnice.
Tu se mora spomenuti slučaj svjedoka koji tvrdi da je primao novac da bi dao izjavu protiv generala Atifa Dudakovića. Svjedok Selver Vojić ispričao je u Državnom sudu kako nije učestvovao u akciji “Sana” te da je saslušavan četiri puta, od toga jednom u njegovoj kući, jednom u Banja Luci, potom u SIPA-i i Tužilaštvu BiH. “Meni je Simo Tuševljak (glavni inspektor MUP-a RS za ratne zločine) sugerisao šta trebam reći, inspektori SIPA-e su me s njim upoznali, on mi je više puta finansijski pomagao i tražio da kažem da sam bio u Petrovcu i vidio Hasana”, rekao je svjedok Vojić.
Vojić je naveo kako mu je sugerisano da kaže kako je Hasan pucao i ubijao zarobljenike.
Na ovo užasavajuće svjedočenje niko nije reagirao iz OSCE-a koji se ovdje godinama bavio sudskim procesima. U BiH odavno nema ni organizacija za ljudska prava ili svjesno šute, sad kad najviše trebaju i kad se ljudska prava krše, prema brojnim svjedocima, upravo od pravosudne institucije koja bi ih trebala zaštititi.
Mi iz Fondacije smo zabrinuti zbog neprovođenja Revidirane strategije za rad na ratnim zločinima koja je obavezan i osnovni dokument za rad Tužilaštva BiH po predmetima ratnih zločina.
Tužilaštvo BiH bira predmete koji su, kako kaže glavni tužilac Kajganić, „na stolu“ a ne na osnovu dostavljene „A liste“ istraženih zločina iz Haga, niti predmete koji već godinama skupljaju prašinu u ladicama.
Direktor Fondacije Pravda za branitelje RBiH
Adil Medić
