Sjećanje na Zilhadiju

Zilhad Kljucanin

Bosanskohercegovački književnik Zilhad Ključanin umro je 6. juna 2016. godine, u 56. godini od srčanog udara. Rođen je 5. 3. 1960. godine u Trnovi kod Sanskog Mosta. Sahranjen je 9. juna 2016. u Sarajevu, gdje je i živio.

Na vijest da je moj drug Zilhad Ključanin otišao, stao sam, stalo mi je srce, stalo vrijeme. Takav je trenutak kad krene smrt nama dragih bića i kad nam se učini da ni mi nećemo daleko.

Zilhad je bio sa mnom na studiju Filozofije. Istina dvije godine mlađi, ali smo se spojili nekim nitima dobra. Ja na trećoj godini studija bio u stalnim revolucijama, svađama za pravdu. Nisam bio ni član partije a išao na sastanke da se raspravljam. Jednom su me Murat, otac Emira Kusturice i Slavko Leovac, šef partije, istjerali vani, kad su otkrili da nisam član organizacije.

Da me se otarase imenuju me predsjednikom komisije za raspodjelu studentskih kreveta za Filozofiju i književnost. Uvalili su me.

Dali mi žezlo pravde u ruke, a malo kreveta. Kad sam podijelio krevete, ostalo sedam studenata beskućnika. Među tim beskućnicima je i jedan brucoš, visok, neobične crvenožute boje kose, neprestano pregleda papire. Zilhad se zove. On je stalno nasmijan, a ja noćima nisam oka sklopio. Grize me savjest, mučim se, teško dišem i otpuhujem sa svakim korakom.

Krenem ja na konačni sastanak riješen da kažem kako odustajem od doma i od savršenstva studentskog kreveta. „Eto vas tamo“, reći ću im. Tek što uđem u prostoriju, kad jedan od tih beskućnika dobaci: „Mi ćemo svi s tobom u tvoju sobu“. Ja odmah uzviknem. „Jedino pravo rješenje“. Onaj nasmijani Zijo se prvi put uozbilji: „Hoćeš li baš“. Njegov prijatelj Vjeko iz Ljubuškog odmahuje glavom: „Nećemo svi moći stati“. Dođe odnekud još jedan i za par dana nas jedanaest se naguramo u jednu sobu na šestom spratu Nedžarića. Tu sam ja, Rizo Tahirović, Miko, Vjeko, tu je i Zilhadov najbolji drug Siniša Glavašević iz Vukovara. On ga je od milja zvao Zilhadijom. Mladost trpi sve.

Zbližili smo se, postali dobri prijatelji. Deset soba okolo se ljutilo na naš preglasan smijeh do ranih sati. Ujutro bi podbuhli i raščupani kretali prema Filozofiji i tamo po bifeu i velikim hodnicima nastavljali sa šalama i smijehom. Ponekad sam mislio: Bog je obdario ovog Zilhada čudnim, melodičnim zaraznim smijehom. Izgleda kao da mu taj smijeh pravo iz srca dolazi.

Zilhadija je imao samo jednu bolnu tačku. Zvala se „moj brat“. Kad bi rekao „moj brat“ odmah bi se uozbiljio. Obuzela bi ga nježnost i naglo bi se mu se skamenilo lice. Jednom prilikom je rekao ponosno: „Dolazi moj Nihad“!

Konačno je došao Zilhadov Nihad. Iako ga je Zike pretvorio u nekakvo mitsko biće, bio je jednako nasmijan i spreman na šalu. Upoznali smo se i sprijateljili.

Kad sam diplomirao, rijetko sam se viđao sa Zilhadom. I onda je izbio prokleti rat.

U Sarajevu sam saznao da je Nihad zarobljen i bačen u strašne prijedorske logore smrti. Nešto kasnije sam izišao kroz tek prokopani tunel iz Sarajeva, stigao u Zenicu i krenuo po ratištima. Moje ratne reportaže su objavljivane u Ljiljanu. Redakcija je bila u Zagrebu, a onda je protjerana u Ljubljanu.

U Zenici je bio nekakav satelitski telefon i ponekad bih se čuo sa Zilhadom koji je primao i uređivao moje tekstove. Dok je pričao sa mnom izgledao je miran. Drugi iz redakcije su mi govorili da je u teškom stanju, da drhti, da ne spava i da na sve načine pokušava izvući Nihada iz logora. Jednom prilikom Zijo je poslao ogroman novac u Sanski Most, ali se to obećanje o pomoći njegovom bratu ispostavilo kao prevara. Pred kraj 1992. preživjeli zatvorenici iz krajiških logora smrti prebačeni su u Batković, logor kod Bijeljine. Logoraši su uskoro popisani i to je bar donekle bila nada da neće biti ubijeni kako su to do tada Karadžićevi četnici radili. Konačno, u ljeto 1993. godine Krajišnici su oslobođeni. Zijo mi je sretnim glasom javio: „Logoraši dolaze u Zenicu. Sejo, dočekaj mi brata. Ja ne znam u kakvom je stanju“.

Čekao sam logoraše i dočekao ih. Dvjesto sedamdeset i četiri čovjeka koji su prošli pored smrti. Niho je došao fizički polomljen, ali pun unutarnje snage i dobre životne volje.

Danas znam: Sve naše rane gurane su duboko u naše utrobe, a uporno se pokazivali samo smijeh i volja za životom.

Mnogo kasnije čitao sam Zilhadove knjige. Pisao je odličnu poeziju, izvrsne drame i romane i najljepše priče. Bio sam ponosan na sve što je stvorio. Ne postoji nagrada za književnost u Bosni a da je on nije dobio. Posljednji put sam bio na promociji njegovih sjajnih priča „Šeherzadina djeca“. U životu se glasno smijao, a u njegovim djelima se moglo čuti samo tiho podsmjehivanje životu i smrti.

Posljednjih dana mi je jedan zajednički prijatelj govorio: „Što se onaj naš Zijo šali? Stalno spominje smrt“. „Kakvu pustu smrt“? pitam ga i sjetim se prelijepog Zijovog smijeha. „Kaže, hoće da mu dženazu klanja Mujki Spahić“. Prekinemo priču i ja nastavim sa nekom sumnjom u srcu. Isto veče, pitam Niha: „Kako mi je Zilhadija“? Niho kaže: „Ja uvijek pitam a on uvijek kaže isto: Dobro sam brate“.

Siguran sam da nas ubijaju stare boli i stare rane. Mislimo u zabludi da smo od tih rana i boli daleko odmakli, a one koračaju uporedo sa nama. Neka je prokleta smrt, a neka je jednako lijepa duša mog prijatelja Zilhadije.