Frank McCloskey (Frenk Mekloski) rođen je u Philadelphiji (Filadelfiji) 12. juna 1939., a preminuo je 2. novembra 2003. godine.
Najveći dio svog života proveo je u Bloomingtonu (Blumington), gradu koji danas ima oko 85 hiljada stanovnika. Tu će sedamdesetih godina prošlog vijeka biti izabran za gradonačelnika i tada će se Bloomington ekspresno razviti i modernizirati.
Ubrzo je kao demokrata iz Indijane biran u Kongres SAD, gdje će postati uvažavan i osporavan, ali se redovno pokazivao žilavim za sve svoje protivnike, a njegove političke akcije su uglavnom potvrđivale ispravnim sve ono što je predviđao i radio.
U biografiji Franka McCloskeyja stoji da je zahtijevao vojnu intervenciju na Balkanu i ostao posvećen zaštiti bosanskih muslimana Bošnjaka sve do njegove smrti, nakon višegodišnje bitke s kancerom. Ime Franka McCloskeyja je najsnažnije vezano za Bosnu i Hercegovinu. Jednostavno, radi se o najčasnijem borcu protiv nepravde, onome kojem je prirođena plemenita životna misija.
Samantha Power je u svojoj izvrsnoj knjizi „Problem iz pakla – Amerika i stoljeće genocida“, precizno opisala njegov prvi boravak na Balkanu u decembru 1991.
„Taj njegov put je snažno odredio kurs njegove političke karijere i, konačno, čitavog njegovog života“. Nakon tog putovanja McCloskey je imao potpuno razumijevanje onog što je izgledalo kao jugoslavenski nered.”
Vješti diplomata Samatha Power, i sama direktni svjedok devedesetih godina i zločina u Bosni, zabilježila tih nekoliko ključnih iskustava Franka McCloskeyja.
„Prvo, bio je pod granatama tokom posjete hrvatskom gradu Osijeku, univerzitetskom gradu, koji ga je podsjećao na njegov Bloomington. Drugo, stigao je da vidi ostatke nakon masakra koji se dogodio u okolini hrvatskog gradića Voćina, nekih 150 kilometara istočno od Zagreba. Četrdeset hrvatskih žrtava, uglavnom u dobi preko 60 godina, bili su već raskomadani od svinja. McCloskey koji je na mjesto zločina stigao među prvima, bio je zgrožen gomilom unakaženih tijela.“
Kada je povodom onoga što je video organiziran njegov pres u Zagrebu, samo se mali broj američkih novinara odazvao. Taj animozitet će ga stalno pratiti, ali on će još žešće istupati snažeći svoje stavove.
Nakon Voćina, Frank McCloskey je odmah otišao u Beograd i tražio susret sa srpskim autoritetima. Slobodan Milošević mu je s visine rekao da ne brine zbog onog što je vidio, ili je mislio da je vidio.
“Osijek, rekao mi je, ‘nije granatiran i nije bilo masakra u Voćinu’. Milošević je bio smiren i uglađen i sebe je opisao kao čovjeka zaljubljenog u mir“, sjećao se kasnije McCloskey.
„Zatim mi je rekao da su tijela bila „dio šoua“ postavljenog od hrvatske vlade. I četvrto, on (Milošević) je upozorio američkog ambasadora u Beogradu (Warrena Zimmermanna), da je rat u Hrvatskoj loš, ali da će konflikt u Bosni donijeti „stvarno klanje“.
„Dakle rat bi trebao otići u granatiranje, masakre, laganje u oči, uz puno ranih upozorenja da najgore tek dolazi“, primijetio je sarkastično McCloskey.
Bio jedan od rijetkih koji nije prihvatio Miloševićeve laži, na koje je redom “padala” većina zapadnih političara. U novembru 1992. godine po drugi put McCloskey je došao u region, ovaj put u Mostar, u Bosnu i Hercegovinu, gdje je vidio ozbiljnost predviđanja onoga što mu je prije godinu dana najavljeno u Beogradu, a sada potvrđeno.“
Ulazio je u opkoljeno Sarajevo i družio se sa običnim svijetom.
Nakon jedne kraće priče, izdvojio se sa 81-godišnjom staricom iz istočne Bosne, koja mu je opisala da je gledala Srbe dok su joj ubijali čitavu familiju. Prije nego što su naoružani ušli u njenu kuću, počela je moliti sina da je ubije, jer je znala čemu će svjedočiti. On je odbio i ona je gledala srpsku miliciju dok ga kolju“. McCloskey opisuje tu staricu kao razorenu osjećanjima.
„Ona je čak krivila svog sina kojem je nedostajalo hrabrosti da je ubije“.
Vrativši se u SAD, Frank je svjedočio kolegama kongresmenima o događajima sa Balkana, što je mnoge iritiralo… Svjedočenja koja je donio sa sobom su ga totalno duševno slomila, ali nije odustajao: „McCloskey je uporno lovio saveznike po hodnicima. Bio je to sukob sa vjetrenjačama, pa je jednom prilikom priznao: ‘Dok sam govorio ljudi su me gledali kao da živim na mjesecu’”, zabilježila je njegovu izjavu Samantha Power.
Većina kongresmena ga je izbjegavala. Bio je posebno razočaran kad su ga njegove kolege optužile da je ratni huškač. Odgovarao im je: „Nema pravde za ljude koji su ubijeni i iskasapljeni. To mi je očigledno. Ja mogu razumjeti da se neko ne slaže sa mnom, ali da me naziva ratnohuškačem, to je već previše“.
Iako je u odnosu prema Bosni bio na istoj strani kao i senator Bob Dole (Bob Dol), Marshall Harris, Joe Biden, George Soros, Steve Walker i drugim uglednim američkim imenima koja su stajala protiv užasa koji se događao u BiH, McCloskey se ipak osjećao donekle usamljenim jer je sve to žestoko primao srcu. Svaki dan je činio ponešto za Bosnu. Jednom prilikom je kopirao Lemkinovu Konvenciju o genocidu i dijelio je po hodnicima svojim kolegama kongresmenima.
Žestoki su bili njegovi sukobi sa Warrenom Christopherom, tadašnjim generalnim sekretarom SAD-a, u administraciji predsjednika Billa Clintona. Frank McCloskey je tražio agresivniju američku akciju, kojom bi se zaustavilo ubijanje u BiH. Stalno oportuno djelovanje advokata Christophera ljutilo je Franka. Toliko ga je žestoko kritikovao da se Christopher stalno povlačio pred njegovim argumentima. U polemike su ušli otvornim pismima. Konačno, 13. oktobra 1993. McCloskey je u New York Timesu zatražio Christopherovu ostavku zbog odnosa prema Bosni. Bilo je to samo desetak mjeseci od početka njegovog mandata, ali Warren Christopher će svoj hladni stav, nažalost, nastaviti gurati i u Deytonu, gdje se odlučivalo o sudbini BiH.
Frank McCloskey je preminuo 2. novembra 2003. u Bloomingtonu. Kao veteran američkih zračnih snaga sahranjen je na Nacionalnom groblju u Arlingtonu. Samo godinu i po nakon njegove smrti, umrla je i njegova supruga Roberta, sa kojom je bio u braku punu 41 godinu i odgojio dvoje uspješne djece. Frank McCloskey je ostao uz BiH do kraja odano i čvrsto. U Bosni od svih građevina ljudi najviše vole mostove. Zaljubljenost u mostove je u dubinama duše ovdašnjih ljudi.
U čast ovog velikog Amerikanca, jedan od najljepših gradskih mostova u Sarajevu dobio je ime „Most Franka McCloskeyja“.
