Nakon što su ih komšije odbacile, Demir Mahmutčehajić iz Stoca, zajedno sa suprugom podigao je kredit i kupio kuću svojim komšijama Romima. Majka i njenih 12-ero djece dobili su kuću, ali tu ne staju njihovi problemi. Zbog komšija koje ih nisu prihvatile, porodica je sada na Radimlji, dok im Demir ne napravi kontejnersko naselje na svojoj zemlji. U Novom danu, Demir i 13 članova porodice Ibrahimović iz Stoca podijelili su driljivu priču.
Borba za krov nad glavom
Majka Vedrana živjela je sa 12-ero djece i suprugom Ramizom u Njemačkoj gdje su imali osiguranu socijalnu pomoć kao i dodijeljenu kuću u kojoj su svi živjeli. Međutim, nakon što je Vedranin suprug preminuo, sve je krenulo nizbrdo. Porodica je deportovana iz Njemačke nazad u BiH skoro šest mjeseci njegove smrti gdje su dočekani u veoma teškim uslovima. Iz Sarajeva su otišli za Stolac mjesecima ne primajući nikakvu finasijsku podršku, a njih 13 i danas živi u baraci koja nema ni adekvatan krov.
Ali, to je pokušao promijeniti aktivista i poduzetnik Demir Mahmutčehajić.
Kada je završavao obaveze na farmi, kaže Mahmutčehajić, Danijela i Erika su se pojavile pred njegovom farmom i nakon razgovora sa njima, shvatio je da su jako inteligentne, te da im otac nije živ i da su u velikoj potrebi.
“To je meni bio jednostavno znak da su one došle tu kao obaveza meni i uopšte nije bilo nikakvog razmišljanja tu”, kaže Mahmutčehajić. Došao je kući i nakon razgovora sa suprugom i djecom, odlučili su da urade sve što je potrebno.
Nakon neuspjelog pokušaja kupovine kuće, Mahmutčehajić se odlučio za opciju iznajmljivanja kuće ili stana i čak su dva puta sklapali dogovor o iznajmljivanju. No, nakon obilaska kuće sa majkom i dvoje djece, saznali su da su komšije izvršile takav pritisak na vlasnicu objekta da je ona poništila dogovor. Nedugo nakon toga je pronašao kuću koja se prodaje u gradu, otišao u banku koja je ubrzala sve procese i vrlo brzo su završili dogovor sa vlasnicima kuće.
“Za njih se nije znalo”
Nakon što su došle majka i nekoliko djece, situacija se, nažalost, ponovila.
“Ja ne znam što, valjda što smo Romi…nismo pravili nikakve probleme”, rekla je majka Vedrana.
“Ali to nije suština priče: to su problemi na koje mi nailazimo u procesu rješavanja. Suština je da majci i ovoj djeci treba pomoć. Ona je samohrana majka 12-ero djece. Prezimila je zimu u vrlo teškim uslovima. Za njih se nije znalo. Oni su nevidljivi”, objasnio je Mahmutčehajić.
“Sistem je zakazao”
Obzirom na katastrofalne uslove života i nemogućnost izbora, Mahmutčehajić ističe da su djeca prije prosila ali da to više ne rade.
“Oni rade sa nama. Mi ih učimo radnoj disciplini i plaćeni su. Učim ih da niko ne treba raditi besplatno, da svoj rad trebaju cijeniti ali da se ne trebaju plašiti rada. Da je najgore prositi. Od ove djece niko više ne prosi”, zaključio je on.
Majka Vedrana i djeca kažu kako im je Demir veliki prijatelj. Iako ima svojih petero djece, uvijek pronađe način da pomogne njima bilo to u kupovini hrane, odjeće ili jednostavno mogućnosti koje im pruža u radu i djelovanju.
“Ovo su djeca bez oca. Oni su i vjerski i svjetski obaveza svakog onog ko je svjestan. Živjeti u društvu gdje dijete bez oca dočeka noć gladno je društvo koje je potpuno okrutno. Društvo koje ne zaslužuje ništa. Oni su prema nama prvenstveno obaveza, a nakon svega ostalog su nam iskušenje, jer mi smo jaki onoliko koliko vodimo računa o slabima. To je ono što sam ja naučen što su moja djeca naučena. Mi smo se zakleli da ćemo bez obzira na sve prepreke biti sa njima dok najmanji bude izveden na put”, rekao je kroz suze Mahmutčehajić.
Mi smo društvo koje ima toliko prilika da preokrene stvari, kaže on i ne vidi razlog zašto bilo ko od ove djece sutra ne bi trebao biti aktivan član ovog društva kao i da bude primjer kako da postanemo bolje društvo. Ovakvim problemima se ne bi trebali baviti pojedinci, već je sistem koji i rješava ova pitanja.
Načelnik Stoca izdao plac za gradnju kuće
Danas je mnogo pojedinaca koji nastoje pomoći ovoj porodici. Javna kuhinja Mostar im je nakon upita odmah obezbijedila jedan obrok. Dejanu, jednom od momaka iz ove porodice su kupili auto kako bi mogao ići po tu hranu, a dobri ljudi sa benziske pumpe su obezbijedili i pun rezervoar svakog mjeseca.
Načelnik Stoca je također izrazio želju da pomogne izdajući plac za gradnju kuće, a najstariji momci iz porodice očekuju da će 8. maja krenuti sa radom u komunalnom preduzeću.
Ipak, Mahmutčehajić naglašava da bi im svakog dana trebali pomagati i psiholozi. Kao socijalna grupa su jako getoizirani, izloirani od društva i uvijek postoji strah. On ističe da komšije koje ih nisu prihvatile u svom kraju nisu ni svjesne koliko to dodaje “vatre” na traumu. Njima je potrebno da nisu daleko od zajednice. Djeca trebaju imati dostojanstveno djetinjstvo i važno je da se igraju, plaču i da jednostavno budu djeca, da nisu bačeni nigdje.
“Nećemo dati da majka sa djecom dočeka sljedeću zimu u ovome. Ali ako bude potrebe, mi ćemo ih smjestiti u našu kuću, da sa nama žive”, ali ni to nije rješenje, dodaje on, jer ovakve solucije nisu dugoročne, ne samo po ovu porodicu već i za sve ostale koje imaju sličnu situaciju.
Brojne su porodice za koje se i ne zna, a koje brinu istu brigu. Samohrani roditelji bez primanja, u trošnim kućama, sa velikim traumama, inteligentnom djecom spremnom za život, ali bez ikakve državne potpore kako bi im omogućili dobar i kvalitetan život dostojan svakog djeteta i pojedinca.
Danijela: Voljela bih da završim školu i imam posao
Mahmutčehajić je za kraj poručio svima koji žele da pomognu ovoj porodici da to mogu uraditi, ali isto tako da se sjetimo svih kojima je pomoć potrebna i pokušamo riješiti socijalno pitanje na institucionalnom nivou. Bez sistema koji štiti ove ljude, samo će neki pojedinci uspjeti pomoći samo nekim porodicama.
“Voljela bih da idem u školu i da završim školu, i da imam posao kao i ostali ljudi”, rekla nam je Danijela za kraj.
(N1)
