Činjenice o nuklearnom otpadu na Trgovskoj gori otkrile su definitivno ružno lice politike susjeda prema BiH. Nekadašnja historija o bratstvu i jedinstvu danas je prerasla u nuklearno bratstvo i jedinstvo.
Otkad je Sabor Republike Hrvatske, 28. februara 2020. potvrdio odluku o odlaganju nuklearnog otpada na Trgovskoj gori, nedaleko od grada Dvora, o tom činu se u Hrvatskoj uglavnom šuti. Prema tadašnjoj odluci Sabora, unutar kompleksa bivše vojarne na Trgovskoj gori gradi se skladište u koje bi se mogla smjestiti 230 posebnih kontejnera od armiranog betona. Skladište bi se gradilo sukladno zahtjevima za potresne zone područja Čerkezovac. Sabor je tada zaključio da je Trgovska gora jedino rješenje za odlaganje nuklearnog otpada. Građani Sisačko-moslavačke županije više puta su prosvjedovali protiv tog odlagališta nuklearnog otpada, poručujući vladajućima da oni nisu “slijepo crijevo, već srce Hrvatske.” Te prosvjede podržalo je i aktuelni gradonačelnik sada razrušene Petrinje, koji je upozorio da odlaganje nuklearnog otpada to područje “izgubilo svaku svrhu,” napominjući da se tu nalazi čak 700 izvora pitke vode, pa bi se tom čitavom prostoru nanijele velika gospodarska, politička, sigurnosna i ekološka šteta.
Najjeftinije je udariti na Bosnu i Hercegovinu
Službena vijest kaže da Hrvatska do 2023. godine mora preuzeti polovicu niskog i srednje radioaktivnog otpada iz nuklearke Krško. Slovenski prijedlog 2018. bio je da odlagalište bude u mjestu Vrba i u blizini NE Krško, što je Hrvatska odbila zato što je ondje ne bi mogla odlagati i radioaktivnim otpad koji je nastao u Hrvatskoj, pa bi opet morala graditi odlagalište za radioaktivni otpad na svom teritoriju. Usto, moguća predložena lokacija je u poplavom području uz rijeku Savu, a i cijena tog odlagališta bila bi izrazito visoka, oko 600 milijuna eura, što je gotovo 100.000 eura po kubnom metru otpada.
Naravno, najjeftinije i najbezbolnije je udariti na Bosnu i Bosance.
Nije bilo previše glasova iz BiH protiv ovog odlagališta jer su dobri odnosi Dragana Čovića i Milorada Dodika štošta usmjeravali u sasvim drugom pravcu. Haj'mo mi dijeliti ovu državu od koje smo izmuzli što nije niko! Bratski zagrljaji dvojca su bili stalni i čvrsti. Na kraju krajeva, nije bilo efikasnije strategije za dobijanje izbora od priče o podjeli BiH, trećem entitetu pa i otcjepljenju. Sasvim drugačije, bljutave i pomirljive bile su izjave Dodika o odlagalištu otpada nakon one čuvene posjete Zagrebu i susreta sa premijerom RH Andrejem Plenkovićem i predsjednikom Zoranom Milanovićem. Tada je rekao da je dobio uvjeravanja Hrvatske da „odlagalište neće nanijeti nikakvu ekološku štetu.”
Nisu mu povjerovali oni koji dobro znaju kakva može biti opasnost od odlagališta nuklearnog otpada.
U Dodikovom tonu je bila i izjava ministarke RS, Srebrenke Golić od 1. aprila 2020. za Radio Slobodnu Evropu da Hrvatska “ipak nije donijela odluku o skladištenju nuklearnog otpada na granici sa BiH”, nego je, “kasarnu Čerkezovac dala na upotrebu Fondu za finansiranje razgradnje i zbrinjavanje radioaktivnog otpada NE Krško.”
Zbrinjavanje ili skladištenje? Kakva je razlika? Izjava se mogla tumačiti da Dodikova ministrica zna nešto što javnost ne zna.
Tokom prošlosedmičnih rasprava stručnjaci su potvrdili da je jačina potresa koji je pogodio Petrinju bila takva da će se morati revidirati postojeće projekcije geoseizmičke aktivnosti i s hrvatske i s bh. strane granice, odnosno da će se morati računati ne sa maksimalnih osam nego sa devet stepeni po Merkalijevoj ljestvici, unutar najkritičnije seizmičke lokacije.
NE Krško u Sloveniji je nedaleko od granice sa Hrvatskom i izgrađena je na rasjedu. I pored toga Slovenci svoju polovicu radioaktivnog otpada žele ukopati nedaleko od nuklearke u vodosliv Save. Od početka rada se dio nuklearnog otpada ispušta u Savu i to zbog malih količina nije probolem. Slovenija tom odlukom o odlagalištu uz Savu nagovještava i rješenje kao spas u slučaju katastrofe. Nuklearni otpad će nizvodno i tako raspodjeliti zračenje na susjede uz Savu. Prvo Hrvatsku u BiH, pa onda Srbiju i Dunavom sve do Bugarske. Bugari znaju za tu mogućnost. Naime, do odmarališta u Crnom moru su im stizali leševi što su ih ovdje u BiH donedavno ubijale bezobzirne velikodržavne politke.
Susjedi nam uvijek mogu začepiti usta činjenicom da svaka termoelektrana godišnje emitira na desetine puta više radioaktivnog zračenja od NE Krško. Dakle, sve je čisto i fino osim otpada koji je nerješiv problem i najveća opasnost.
Otpad se već godinama odlaže na Trgovsku goru
Možda je najbolji komentar ovog ponašanja susjeda iz Hrvatske dao Toni Vidan iz ekološke Zelene akcije:
“…Ako hoćemo uništiti ostatak bilo kakvog ugleda Hrvatske u Bosni, to je najbolji način – lupiti im odlagalište na granicu“.
Od puštanja u pogon nuklearke 1983. u Savu se ispuštaju otpadne vode, čija je radioaktivnost niža od dopuštenih vrijednosti. Sav kruti radioaktivni otpad koji nastaje tokom rada elektrane, prilikom održavanja i popravaka, skuplja se u pogonu za kruti otpad. Mjesečno se u svakom nuklearnom reaktoru proizvede 20-30 tona otpada visoke razine. Kruti se radioaktivni otpad komprimira te se s njime pune 208-litarske bačve od čeličnog lima. Te se bačve privremeno pohranjuju u skladištu uz elektranu. Dvadeset sedam godina radi Krško i stvorene su ogromne količine otpada. Dijele ga ravnopravno Slovenija i Hrvatska.
Dakle, gdje su završile gotovo tri desetljeća stvarane količine nuklearnog otpada iz Krškog? Premda se o tome uglavnom šuti, prije šest godina počelo odlaganje otpada na Trgovskoj gori. Tvrdilo se da se odlaže medicinski, ali i nuklearni otpada iz NE Krško.
Naime, Jutarnji list je 9. aprila 2015. objavio tekst da je stanovništvo oko Čerkezovca u panici. Naslov je glasio: „Tajna vojarne Čerkezovac – ‘Kamioni s crvenim oznakama stalno prolaze, zgradu čuvaju vojnici i tri reda bodljikave žice’. Još prije toga su stručnjaci iz državnog Zavoda za radiološku i nuklearnu sigurnost lokalnim vlastima uputili zahtjev da „se uključe u odabir lokacije za zbrinjavanje radioaktivnog otpada, pozivajući se na Strategiju zbrinjavanja radioaktivnog otpada donesenu u Hrvatskom saboru“. Dakle, ipak je bitno bilo uvaliti odlagalište u onaj duboki trougao kojim se uklinila granica Hrvatske duboko u granicu sa BiH.
„Nikada nam nitko nije ništa rekao niti nas je išta pitao“, rekla je mještanka Mira Majkić. „Mi pratimo što se događa, a vidimo kako danonoćno dolaze vojni kamioni u konvojima, a prate ih pod rotirkama vozila Vojne policije sprijeda i straga. Imaju na sebi one crvene oznake opasnosti. Ne možemo tvrditi da je u tim limenim kamionima otpad, ali se pitamo zašto umiremo od raka, zašto je porast moždanih udara značajan i zašto svi imamo povišen tlak“, rekla je tada novinarima mještanka Mira Majkić.
Na osnovu ovih višegodišnjih kamiona može se pretpostaviti da je Trgovska gora zasigurno do sada dobro popunjena nuklearnim otpadom. Rasprava o navodnom odlagalištu je višak koji se pojavio nakon zakašnjele pobune iz BiH. Srpski i bošnjački političari u Bosni i Hercegovini moraju voditi računa o Novom Gradu i Dubici. Promjena imena ova dva grada ih nije spasila. Sigurno bi bilo bolje da su ostali Bosanski Novi i Bosanska Dubica. Blizu odlagališta su Prijedor, Bosanska Otoka, Bosanska Krupa, Velika Kladuša…
Hrvatska se ponaša kao da preko granice i nizvodno Savom žive nebitni narodi, sasvim slučajno njihove komšije/susjedi. Dakle, problem je trougao u koji se uklinila hrvatska granica u BiH i baš tu je određeno mjesto za otpad. Praktično je sa istoka i zapada Trgovska gora okružena teritorijom BiH i njenim naseljima. Drugo, niko od političara nema hrabrosti da navede i nacionalnu strukturu stanovništva u blizini Trgovske gore. Da je recimo u Dvoru, direktno pored Trgovske gore, živjelo prije rata 12.600 Srba i 1400 Hrvata. U Kostajnici 9.343 Srba i 4.200 Hrvata. U Bosanskom Novom, odmah preko granice Dvora, prije rata su živjeli većinom Srbi i nešto manje Bošnjaci, te nekoliko stotina Hrvata. U Bihaćkoj krajini živi apsolutno većinsko bošnjačko stanovništvo, a Trgovska gora je blizu gradovima Bosanskoj Otoci, Bosanskoj Krupi i Velikoj Kladuši.
Izgleda da je neko zaključio da otpad smjesti što dalje od „svojih“ a što bliže onim „drugima“. „Tuci Velušiće, tamo ima malo Srba“, što bi rekao onaj osuđenik u Hagu tokom razaranja Sarajeva. Trpaj otpad u Trgovsku goru, tamo ima…
