Trideset godina Karđorđeva (1)

Jedini dogovoreni rat u svjetskoj historiji

Ovoga 25. Marta navršit će se 30. godišnjica susreta Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića, kada su dogovorima i saradnjom definitivno počeli dijeliti Bosnu i Hercegovinu. 

Građani BiH do danas trpe posljedice ovog dogovora dva diktatora. Ni punih 30 godina kasnije ništa se promijenilo nije osim nasljednika aktera iz Karađorđeva. I danas Bosni prijete podjelama Dodik, Čović i srbijanski i hrvatski zvaničnici u Beogradu i Zagrebu.  

Zanimljivo je da su ovi dogovori za podjelu BiH bili potisani od Rusije. Oni te akcije nisu krili. Dogovori su se odigrali u Karađorđevu, Titovom odmaralištu i lovištu udaljenom 40-etak kilometara od Beograda.     

„Od početka formiranja država u bivšoj Jugoslaviji Tuđman i Milošević su se sastali 48 puta. Zamislite kako bi apsurdno bilo da su se Hitler i Čerčil (Churchill) sastali toliko puta tokom Drugog svjetskog rata“, upitao je Stjepan Mesić, bivši hrvatski predsjednik,  tokom svjedočenja pred Tribunalom u Hagu u martu 1998. godine.

Hrvoje Šarinić, šef ureda Franje Tuđmana, u svojim memoarima je napisao da se sa Miloševićem susreo ravno 13 puta. Zapisao je da su „on i Milošević prošli širok izbor tema“.

Stjepan Mesić je pred haškim istražiteljima rekao i ovo:

„Nije nam bilo logično voditi rat protiv Miloševića i istodobno ga savjetovati – primati njegovu savjetnicu u Zagrebu i s njom raspravljati o kartama“.

Mesić je mislio na Smilju Avramov i njen tim kartografa koji je iz Beograda dolazio u Zagreb usred rata između Srba i Hrvata, da bi u tančine dijelio BiH. Agencija HINA je donijela tu vijest, a Zagrepčanima, koji su to mogli vidjeti svojim očima, ništa nije bilo jasno. 

Nakon Zagreba  i u Tikvešu kod Osijeka, u aprilu 1991. godine, prema dogovoru Tuđman – Milošević, sastale su se te iste srpske i hrvatske delegacije akademika- kartografa. Sa srpske strane akademik Kosta Mihailović, dr. Smilja Avramov, dr. Ratko Marković, i dr. Vladan Kutlešić. Sa hrvatske strane akademik Dušan Bilandžić, dr. Smiljko Sokol, dr. Zvonko Lerotić i Tuđmanov savjetnik Josip Šentija. Sve vrijeme se na ovom skupu sa nipodaštavanjem govorilo o Bosni i rasistički o Bošnjacima, priznao je to jedan od aktera ovih crtanja granica tzv. velike Hrvatske i tzv. velike Srbije. Podjela Bosne rijekama Bosnom i Neretvom bila je jedini i konačni cilj Miloševića i Tuđmana.

Sve to crtanje karata se moralo pretvoriti u krvavo etničko čišćenje. Ne samo Bošnjaka koji su označeni kao „viška narod“, nego i bosanskih Hrvata pa i Srba, koji su u ovim etničkim čišćenjima bili obična kolateralna šteta. Tribunal u Hagu je te kartografske akcije i označio kao izvor najgorih zločina.      

Franjo Tuđman je bio čovjek kojeg je Beograd davno prije izabrao za ove zločinačke ciljeve uništenja i podjele Bosne i Hercegovine. Tuđman je dugo živio u Beogradu kao general JNA. Njegov karakter je najbolje objasnio pokojni Mika Tripalo: „S Tuđmanom sam se sukobio još 1973. godine, kada smo Petar Šegedin, Tuđman i ja radili platformu za djelovanje hrvatske opozicije. On je i tada smatrao da Bosnu treba podijeliti sa Srbima“...   

Dakle, Tuđman nije slučajno postao Miloševićev partner u kasapljenju Bosne i Hercegovine.

U Skupštini Srbije, u aprilu 1991., upitan šta je strategija Srbije, Milošević je odgovorio: „Hoćemo li objaviti na radiju šta namjeravamo činiti? Mislim da to ne možemo uraditi. Ako se moramo tući, mi ćemo se zaista tući. Ja se nadam da tamo nema mnogo onih koji su voljni da se bore protiv nas. Zato, ako ne znamo da radimo, i da radimo ekonomično, znat ćemo se barem dobro tući“, rekao je Milošević i javno potvrdio ratnu opciju.

Lord Paddy Ashdown (Pedi Ešdaun)  je svjedočio u Tribunalu u Hagu i govorio je o čuvenoj salveti, koju je Tuđman pred njim iscrtao 5. maja 1995. na jednoj večeri u Londonu. Prema Ashdownu, Tuđman je prepolovio Bosnu i Hercegovinu. Po toj mapi Banja Luka bi ostala u tzv. Srpskoj Republici, Krajina i Bihać bi pripali Hrvatskoj, dok bi Istočna Bosna i Tuzla „otišli“ u Srbiju. „Upitao sam Tuđmana šta ovo znači“, svjedočio je Ashdown: „Ova strana pripada Srbiji, a ova Hrvatskoj“, rekao je Tuđman. „Pitao sam ga šta će biti sa muslimanskom regijom?“

„Neće biti muslimanske regije, osim malog dijela u sastavu Hrvatske“, rekao je Tuđman.

Pokojnom Paddy Ashdownu se iz Hrvatske godinama prigovaralo da je ovu Tuđmanovu izjavu izmislio. Demantirao ga je sam Tuđman. Naime, u ostavštini prvog hrvatskog predsjednika pronađeni su stenogrami svih razgovora koje je vodio sa svojim potčinjenim i koje je uredno snimao za historiju. Danas ti stenogrami jesu historija, ali hrvatska javnost okreće glavu od njih kao da ne postoje. Tu ne pomaže ni presuda Suda u Hagu da je političko i vojno rukovodstvo Hrvatske i tzv. Herceg-Bosne proglašeno krivim za udruženi zločinački poduhvat. I za tu presudu su bili ključni Stenogrami iz Banskih dvora.      

Ispostavilo se, prema uredno snimanim razgovorima, da je Tuđman Bosnu dijelio i smještao u mali prostor oko Sarajeva, „kao zemljicu Bosnu, koju će ostaviti muslimanima dok odatle potpuno ne iscure.“

Previše je dokaza o namjerama dva diktatora da ratom podijele Bosnu. 

Bernar Anri Levi, (Bernard-Henry Levy),  francuski filozof, stigao je u Zagreb sa Bernarom  Kušnerom (Bernard Kouchner)  18. januara 1993. godine. Bili su sa Tuđmanom na večeri u hotelu „Esplanada“ u Zagrebu kada ih je šokirao izjavom:

„Bosanska nacija ne postoji. Ona nema ni pravo ni prošlost nacije, jer nacija je teritorij, a isto tako i isto podrijetlo i ista krv. A koliko je na teritoriju navodne Bosne ljudi različitog porijekla, različite krvi. Kako ti narodi izmiješani, dakle, nečisti, mogu činiti cjelinu? Ne gospodo, Bosna mora nestati“, zabilježio je ovu Tuđmanovu izjavu Bernar Levi u svojoj knjizi „Ljiljani i pepeo“.

Američki državni sekretar Džejms Bejker (James Baker) je 1991. u razgovoru sa Tuđmanom i Miloševićem ukazao na žestoko protivljenje SAD bilo kakvim tajnim dogovorima  o komadanju etnički najviše izmiješane jugoslovenske republike.

Njihove tajne pregovore je pratio tadašnji američki ambasador u Jugoslaviji, Warrem Zimmermann (Voren Cimerman). Starom i iskusnom diplomati sve je odmah bilo jasno:

„Ni Tuđman, ni Milošević nisu se nimalo trudili da od mene sakriju svoje namjere prema podjeli Bosne“, rekao je Warren Zimmermann. Osuđivao je to i upozoravao ih na moguće posljedice.

Nikad se Tuđman nije mogao ostaviti opsesije i stvaranja tzv. velike Hrvatske. Činio je to do kraja života. O Tuđmanovim lekcijama  američkom diplomati Ričardu Hoolbruku, pisao je i švedski diplomata Carl Bildt (Karl Bilt) u svojim memoarima „Misija mir“: „Tuđman je ponovio Holbruku da  Bosna kao samostalna i ujedinjena zemlja nema nikakve budućnosti“...

Florans Artman (Florance Hartman) smatra da je Milošević „kao bezobrazni pragmatik tražio saučesnike da bi lakše provodio svoju politiku“. A sudionici su mu mogli biti samo Hrvati. „Jedino je stav Hrvata, poticanih da ustraju u ujedinjenju svog naroda u jednu državu, mogao opravdati želju Beograda da ujedini sve Srbe u jednu državu i da se tako promijene unutarnje granice Jugoslavije“, zaključila je Hartmannova. „Parola ‘Svi Srbi u jednoj državi’, koja je postala osnova etničkog čišćenja, značila je za tog pragmatičnog političara (Miloševića) ujedno i ‘Svi Hrvati u jednoj državi’.“ Zbog toga je Milošević ponudio predsjedniku Tuđmanu, „svom omiljenom neprijatelju“, nagodbu po uzoru na sporazum Cvetković–Maček iz 1939. o autonomnoj Banovini Hrvatskoj unutar Kraljevine Jugoslavije. Ponudu je, piše Hartmannova, Tuđman objeručke prihvatio.

Tuđman je „u januaru 1991. godine, znojan ali trijumfalan, u svlačionici teniskog terena, dopisniku The Guardiana Ianu Traynoru, ovako predstavio svoju viziju tranasformirane Jugoslavije:

-Zemlja će, nasmijao se, biti reorganizirana po linijama koje su se posljednji put pokušale uspostaviti 1939., kada su Srbi i Hrvati postigli dogovor da Jugoslaviju pretvore u veliku Hrvatsku i veliku Srbiju. To je, naravno, značilo brisanje Bosne s mape, pri čemu bi je Beograd i Zagreb podijelili među sobom“, zbilježio je Traynor.  

U Tuđmanovim Stenogramima stalno se spominje podjela na banovine. U brojnim razgovorima visokih funkcionera SDS-a i HDZ-a BiH, koje je Služba sigurnosti Bosne i Hercegovine temeljito i uredno snimala uoči i tokom agresije, i oni spominju granice podjele BiH kao što je bila u vrijeme banovina. Bitno je znati da je dogovor Cvetković – Maček o podjeli Jugoslavije na banovine bio dogovoreni cilj Hitlerove Njemačke.      

Kad je rat počeo Bosanci su bili prisiljeni na pregovore koje je inicirala tzv. međunarodna zajednica. Bio je to više alibi za nastavak ubijanja, nego li pokušaj da se dođe do mira i rješenja.

U francuskim medijima je pisalo da pregovori u  Ženevi, kako ih vodi David Owen (Dejvid Oven) „znače tajno prekrajanje Bosne i Hercegovine, već ranije dogovoreno između Miloševića i Tuđmana“. Ugledna Francuskinja  Andre Mišel (Andree Michel), u svom djelu „Pravda i istina za Bosnu i Hercegovinu“, to je nazvala „diplomatskim oblikom etničkog čišćenja“.

I Holbruk je znao za dogovore Tuđmana i Miloševića i iznosio ih je sa dosta suzdržanosti. Miloš Minić, stariji komunistički lider Srbije napisao je knjigu o Karađorđevu i Tuđman-Miloševićevim dogovorima o podjeli BiH.   

Ugledni slovenački političar Ciril Ribičič u aprilu 1991. obavijestio bosanskog predsjednika Izetbegovića da ima informacije da Tuđman  i Milošević dogovorima dijele BiH. Pokojni predsjednik Makedonije Kiro Gligorov je u jednom susretu Aliji Izetbegoviću rekao kako su Tuđman i Milošević pjevali: „Nema te više Alija“!    

U aprilu 1993. godine Tilman Cilh, predsjednik Društva za ugrožene narode pisao je kardinalu Kuhariću: „Službena Hrvatska već mjesecima povlađuje politici ratnih zločinaca Miloševića i Karadžića, i to na način, da preko svojih vazala, u takozvanoj, protivpravno od Bosne otcijepljenoj Republici Herceg-Bosni, prekida sve egzistencijalne veze prema ostalom svijetu... Dok hiljade Bosanaca umiru od gladi i hladnoće, takozvana Bobanova administracija konfiskuje živežne namirnice, lijekove, medicinske instrumente, odjeću i oružje namijenjeno Bosni“, upozoravao je Cilh.

Čitav svijet kao da je čekao neka sasvim druga rješenja za BiH. Bosanci su bili stiješnjeni između dva fašizma. Dvije dobro naoružane vojne sile. U opkoljenom, bolje reći blindiranom dijelu BiH, vladala je totalna glad. „Više jedu moji pilići nego oni“, rekao je jedan Britanac. Borci Armije su držali linije sa dva-tri metka. Ali, i sa tim „arsenalom“ ponegdje su izvodili napade i oslobađali teritorij. Holbruk je u augustu 1993. zapisao: „Niko s kim sam prošlog augusta (1992.) razgovarao nije očekivao da će Bosanci toliko istrajati“.


(U sljedećem nastavku: „Niko nije očekivao da će Bosanci toliko istrajati“)  

 


Štampa   E-mail

Komentare omogučio CComment

Related Articles