Trideset godina Karađorđeva (2)

„Niko nije očekivao da će Bosanci toliko istrajati“

Ovoga 25. marta navršilo se 30 godina od susreta Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića u Karađorđevu, kada su dogovorima i vojnički definitivno počeli dijeliti Bosnu i Hercegovinu. 

Građani BiH do danas trpe posljedice ovog dogovora dva diktatora. Punih 30 godina kasnije ništa se promijenilo nije kod naših susjeda i komšija osim nasljednika aktera iz Karađorđeva. I danas Bosni prijete podjelama Dodik, Čović i srbijanski i hrvatski zvaničnici u Beogradu i Zagrebu.  

Zanimljivo je da su ovi dogovori za podjelu BiH bili poticani od Rusije. Oni te akcije nisu krili. Dogovori su se odigrali u Karađorđevu, Titovom odmaralištu i lovištu udaljenom 40-etak kilometara od Beograda.Bilo je to mjesto dogovora i pogroma nad pripadnicima hrvatskog nacionalnog pokreta „Maspoka“. Sada je bilo nešto daleko krvavije. 

Čitav svijet kao da je čekao neka sasvim druga rješenja za BiH. Bosanci su bili stiješnjeni između dva fašizma. Dvije dobro naoružane vojne sile. U opkoljenom, bolje reći blindiranom dijelu BiH, vladala je totalna glad. „Više jedu moji pilići nego oni“, rekao je jedan Britanac. Borci Armije su držali linije sa dva-tri metka. Ali, i sa tim „arsenalom“ ponegdje su izvodili napade i oslobađali teritorij. Richard Holbrooke je u augustu 1993. zapisao: „Niko s kim sam prošlog augusta (1992.) razgovarao nije očekivao da će Bosanci toliko istrajati“.

Branitelji lika Franje Tuđmana uzalud danas pokušavaju opravdati ove ove stravične dogovore koji su doveli do smrti desetina hiljada građana BiH, do razorenih gradova i gotovo uništene suštine zajedničkog višestoljetnog života. Hag je tome dogovoru sudio i definitivno presudio ovom zločinačkom paktu. Kako su izgledali ti susreti? Malo je poznato da je Karađorđevo bilo tek treći po redu susret Miloševića i Tuđmana sa identičnim ciljem pravljenja dva velikodržavna projekta.

Prvi susret ovog zločinačkog dvojca bio je 25. januara 1991. godine  u Beogradu: „Ljudi su me sa suzama u očima iz prijateljskog kruga a i drugi, uvjeravali da ne idem“, sjećao se Tuđman. Naravno da je otišao i počeo dogovore o podjeli BiH, dok mu je trećina države još bila okupirana.  Kada se vratio bio je sav sretan. Pred svjedocima je rekao da mu je Milošević obećao teritorij banovine i zapadnu Bosnu. Milošević rekao: „ Franjo uzmi Bihać, Cazin i Kladušu, to nije srpsko. To je turska Hrvatska“.

Pet dana kasnije 30. januara u Beogradu će se desiti prvi susret lidera šest jugoslovenskih republika. Milošević je uz sebe imao Tuđmana. Velika Srbija se ne može napraviti bez velike Hrvatske. To su dva projekta koji jedan bez drugog ne mogu.

Američki ambasador u Jugoslaviji Warren Zimmeramnn je razgovarao sa Tuđmanom i pokušao ga urazumiti: „Kako možete očekivati od Miloševića da će poštovati dogovor s vama o podjeli Bosne, kad on pokušava anektirati dijelove Hrvatske?“ Odgovor je šokirao ambasadora Zimmermanna: „Zato što ja mogu vjerovati Miloševiću“, rekao mu je jasno i glasno Tuđman.

U Karađorđevu su 25. marta Tuđman i Milošević bili u stalnim šetnjama i dogovorima. Daleko iza njih koračali su njihovi politički saradnici i obavještajni šefovi.

Tri dana kasnije 28. marta 1991. okupit će se lideri republika u Splitu, u vili Dalmacija. Milošević i Tuđman predlažu razdruživanju republika i raspad Jugoslavije.    

Sedmi susret Miloševića i Tuđmana je održan početkom aprila 1991. u odmaralištu Tikveš kod Osijeka. Tamo su lideri noćili i nastavili razgovore. HINA je javila da su „Milošević i Tuđman razmotrili rezultate rada zajedničke grupe stručnjaka“.

Radilo se o grupi kartografa koje su predvodili akademici Bilandžić i Mihailović, koji su predali konačnu verziju teritorijalne podjele Bosne i Hercegovine, a Tuđman i Milošević su u Tikvešu o toj verzijio raspravljali i na to dali konačnu riječ.

Nakon susreta lidera svih republika u Ohridu i na Cetinju, bilo je vidljivo da se Tuđman i Milošević sve više odvajaju i razgovaraju u četiri oka. U vili Stojčevac kod Sarajeva, 6. juna 1991., Tuđman i Milošević u toku sastanka u nekoliko navrata izlaze na balkon i sašaptavaju se. Nadalje će se događati susreti utroje, Tuđman i Milošević i na drugoj strani bosanski predsjednik Alija Izetbegović.

Takav susret se dogodio u Splitu 12. juna 1991. godine. Izetbegović se vratio u Sarajevo očajan, jer su dva kasapina pred njim, nad kartama, otvoreno dijelili Bosnu.

„Rekao sam im da sa mnom ne mogu razgovarati o podjeli Bosne i Hercegovine“, obratio se Izetbegović novinarima. Ali, to je teško podnio. Cijelu noć nije oka sklopio, pred neočekivanim izljevima surovosti dva kasapina Bosne i Hercegovine. 
Sedmicu poslije, susret tri predsjednika održan je u Beogradu. Tamo su poniženja za Izetbegovića bila jednaka kao i u Splitu. Tuđman i Milošević su se ponašali kao da bosanskog predsjednika i nema i tema je opet bila: Podjela BiH.

Krajem augusta 1991. Milošević i Tuđman naći će se u Parizu sa francuskim predsjednikom Franciois Mitterandom (Fransoa Miteranom). Naravno da su dobili podršku za podjelu Bosne i Hercegovine od čovjeka za kojeg se nakon smrti saznalo da je bio pripadnik nacističkih postrojbi. Nakon još jednog susreta u Beogradu, počet će Mirovna konferenacija o bivšoj Jugoslaviji i susreti po evropskim prijestonicama, u Hagu, Ženevi, Briselu, Moskvi...

U Igalu 16. septembra 1991. sastat će se Lord Karington, Tuđman, Milošević i general JNA Veljko Kadijević i navodno dogovarati o miru. Samo dvije sedmice kasnije počet će napad na Dubrovnik, 1. oktobra 1991. Tek u augustu 1995. lord Karington je priznao da su tada u Igalu Tuđman i Milošević uglavnom dogovarali podjelu BiH. Šta je Lord tu radio i kakva je njegova uloga u toj priči sa previše naknadne pameti, do danas je ostalo nepoznato.

Četvorka Karintgon, Tuđman, Milošević i Kadijević je završila u Beogradu, zatim početkom oktobra u dva navrata u Hagu, a onda 15. oktobra i u Moskvi, gdje su dobili apsolutnu podršku svojim dogovorima o podjeli BiH. Naime, Moskva je imala izuzetne veze sa hrvatskom ustaškom emigracijom iz vremena Titove Jugoslavije. Zna se da je SSSR finansirao radikalnu hrvatsku emigraciju u vrijeme vladavine Leonida Brtežnjeva. Ta je emigracija na prvim demokratskim izborima u Hrvatskoj osvojila vlast.

Predstavnici bosanske vlade su i na ovim pregovorima sve više bili poput statista. Kao nekad Izetbegović u susretima sa ovim zločinačkim dvojcem. U Ženevi,  16. juna 1993. godine, tokom trilateralnog susreta Tuđman-Milošević-Izetbegović, HINA je izvjestila da „predsjednici Tuđman i Milošević postižu dogovor o načelima organizacije BiH kao federalne i konfederalne države...“

U sljedećih šest susreta u Ženevi ništa se ne rješava. Lord David Owen vodi pregovore bez rezultata. Izetbegović je na jednoj strani, na drugoj uvijek dva kasapina Bosne. U januaru 1994. u Ženevi se dogovara otvaranje diplomatskih misija u Beogradu i Zagrebu. Tzv. Republika Srpska i tzv. Herceg-Bosna potpisuju zajedničku izjavu o trajnom miru i službenim odnosima. Kamere snimaju Miloševića, Tuđmana i njihovu zločinačku kamarilu kako stoje nad kartom BiH i komadaju je. Svak nešto dobacuje: Ovo je naše, ovo je srpsko, ovo je hrvatsko, histerično dobacuju i raspravljaju se. Nigdje tu nema Bošnjaka. Sve to se događa samo dvadesetak dana uoči zločina na pijaci Markale i četrdesetak dana uoči potpisivanja Vašingtonskog mirovnog sporazuma između Hrvata i Bošnjaka.

Bio je to jedan od najgorih trenutaka po građane BiH, da vide i slušaju kako im državu dijele isti politički kriminalci čije naoružane postrojbe ubijaju njih i njihove familije. Ko je taj snimak kasapljenja Bosne vidio više nije mogao imati mira, niti mogao biti u zabludi o ciljevima rata. Pravljena su dva velikodržavna projekta na račun ove Bosne. Sve ostalo su nijanse, poput progona, ubijanja i klanja, silovanja, rušenja i paljevina domova ljudi. Priča o vjerskoj ili nacionalnoj mržnji u BiH tiče se samo zločinačkih projekata velike Srbije i velike Hrvatske.      

Dokazano je da je Posavina zamijenjena za SAO krajine. Ja tebi ti meni.  

Anto Kovačević
je te 1993. uočio značajnu činjenicu: „Hrvati Bosanske Posavine su u trgovini dodijeljeni četnicima i srpskoj republici. Bosanska Posavina nije pala vojno, ona je pala preko motorole.“

Najjasniji je bio Iko Stanić, prvi čovjek posavskog HDZ-a koji je rekao za zagrebački Nacional 1. decembra 1995. godine da je u Posavini poginulo preko 2.200 branitelja i hiljadu civila, a bilo je oko sedam-osam hiljada invalida, uglavnom teških: „Neko bi htio da to sve zaboravimo, ali to nije moguće. Zaokružili smo prostor i branili njegov najveći dio, a onda su protiv  nas nahuškali naše vlastite ljude. Onemogućen nam je svaki kontakt sa Bosnom i Hercegovinom. Sve se zbivalo po određenom scenariju“.

Ono što su dogovarali na Balkanu i po evropskim prestonicama, Milošević i Tuđman su ovjerili u Dejtonu. Tamo samo odjekuje jedna rečenica Miloševića o Bosanskoj Posavini: „To je srpsko, oko Bosanske Posavine  smo se ja i Franjo davno dogovorili“.  Sjetimo se još jedne rečenice sa svjedočenja Stjepana Mesića pred Tribunalom u Hagu:  „I međunarodna zajednica se može optužiti (za podjelu Bosne, op. a.). Apsolutno sam uvjeren da je Lord Owen poticao raspad Bosne i Hercegovine, i ne kanim mu to oprostiti“.

Trebalo je razoriti ljudske duše pa odvojiti ljude u bivšoj Jugoslaviji, čak razdvojiti i porodice sa miješanim brakovima. Urađeno je to u Vukovaru za primjer, a onda u BiH, u desetinama gradova u kojima je zajednički život građen stoljećima, od Sarajeva, Mostara, Banja Luke, Tuzle...

David Owen je u svojim memoarima napisao da su Tuđman i Milošević u pregovorima uvijek zajedno i da uvijek imaju jedinstven stav protiv Izetbegovića. Owen nije volio Izetbegovića, ali se pomalo „čudio šta sve podnosi stari bosanski predsjednik“, kako ga je češće nazivao u svojim memoarima. Jednom prilikom su Tuđman i Milošević zakasnili na sjednicu. Kad su se konačno pojavili nisu htjeli ni da sjednu. Odmah su zatražili od Owena da Izetbegović mora pristati na njihov zajednički
prijedlog ili će napustiti Konferenciju o bivšoj Jugoslaviji.

„Sjednite“, zamolio ih je Owen, ali oni su nastavili stajati.
Onda se, iznenada, dogodilo čudo. Izetbegović je odmah pristao na njihov prijedlog. Owen je u memoarima „Balkanska odiseja“ priznao da tada nije znao o čemu se radi i da je bio potpuno izdvojen iz ovog duela. Samo je primijetio da su Tuđman i Milošević sa tupim izrazima lica jedno vrijeme ukočeno stajali, a onda se počeli sašaptavati. Naglo su zatražili pauzu od pola sata.

Owen je ostao u prostoriji sa Izetbegovićem i upitao ga šta se događa? Izetbegović je napravio podužu pauzu i promrsio nešto kao: „Sad ćete vidjeti s kakvim osobama ja imam posla“.  Milošević i Tuđman su javili kako će produžiti pauzu na dva sata. Pojavili su se nakon gotovo četiri sata. Bili su bijesni, galamili i optužili Izetbegovića da ih je želio prevariti. Oven ih je pogledao u čudu i napomenuo da se radilo o njihovom prijedlogu. Milošević se okrenuo prema Ovenu i rekao: „Ne znate vi kakav je ovo lukavac“.

(U sljedećem nastavku: „Treba glumiti da je Posavina odbijena borbom“)


Štampa   E-mail

Komentare omogučio CComment

Related Articles