Podrivanje suvereniteta Bosne i Hercegovine (1)

U ovom feljtonu objavljujemo rad dr. Senije Milišić o stalnim udarima na suverenitet BiH od njenih komšija i susjeda. Ovo su historijske činjenice koje obični ljudi moraju znati da bi se na pravi način suočili sa stalnim udarima na njihovu domovinu.  

 „Kroz pokušaje osporavanja i podjele Bosne i Hercegovine se narušavaju odnosno podrivaju njena suverena prava. Uvijek su dešavanja na globalnom nivou pogodovala, od Načertanija do Memoranduma I i II, podrivanju suvereniteta Bosne i Hercegovine. Projekti zaokruživanja vlastitih (velikih) država na račun teritorije Bosne i  Hercegovine od strane njenih susjeda su u suštini funkcionirali kao savez ili dogovor. U radu se daje kratak osvrt na primjere podrivanja suvereniteta Bosne  i Hercegovine u pojedinim historijskim periodima. Svi periodi su povezani, dio su jednog procesa, a sve s jednim ciljem: osporavanja suvereniteta Bosne i Hercegovine kako bi se njen teritorij raskomadao od strane njenih susjeda.

Poseban akcenat je stavljen na agresivno manipuliranje prošlošću radi ostvarenja političkih ciljeva, a ti ciljevi su izmjena demografske slike i vlasničke strukture nad zemljištem. Pored djelovanja vanjskih faktora, tu je i djelovanje onih unutrašnjih. Karakteristika svih razdoblja je da su nacionalizmi bosanskohercegovačkih istočnih i zapadnih susjeda težili i teže negiranju i rastakanju Bosne i Hercegovine“, piše dr. Milišić.

Ova naučna rasprava ima za cilj analiziranje i problematiziranje suvereniteta države Bosne i Hercegovine sa političkog, sociološkog, filozofskog, ekonomskog, obrazovnog, kulturološkog, religijskog i drugih aspekata. U ove druge spadaju historijski i pravni, od kojih onda polaze svi naprijed pomenuti.

Gligorije Geršić, pravnik, političar, za koga se kaže da je bio jedan od najumnijih ljudi Srbije,1893. godine je objavio knjigu pod naslovom Pogled na međunarodni i državnopravni položaj Bosne i Hercegovine i ostrva Kipra prema naučnim ocenama predstavnika današnje međunarodno-pravne teorije. On je ukazao na pravnu anomaliju koja se ne može podvesti ni pod jednu od poznatih racionalnih ili tradicionalnih pravnih kategorija.[1] Iz osmog protokola Berlinskog kongresa u kome se nalazi cijela debata o Bosni i Hercegovini se vidi da je prijedlog na kome je osnovan član 25. Berlinskog ugovora potekao od strane Engleske. U toj debati predstavnici velikih sila su govorili „sâmo o umirenju(pacifikaciji) i uvođenju nekoga stalnoga reda u Bosni i Hercegovini.“ I premda je suverenost jedna materija kojom pravna načela vladaju, jedna pravna ustanova, Bosna i Hercegovina je postala „nova država osobenoga karaktera.“ I tako, kroz veoma zavojite i isprepletene staze raznih političkih interesa i pobuda do danas. Veliki dio problema koje Bosna i Hercegovina ima i danas proističe upravo iz tih razloga, zbog čega ni osjećaj za državu i narod nije mogao nikada do kraja biti razvijen.


Ovdje je riječ o suverenim pravima jedne zemlje. Suverenih prava, ili bolje reći dijela pojedinih prava država se nije odrekla, ali ih nije ni prenijela na drugoga. Od tada do danas traju pokušaji osporavanja i podjele Bosne i Hercegovine. Samo pitanje podjela još bi se i dalo riješiti. Postoji međutim veći problem, to su ljudi, politička vodstva, narodi, koji državu ne doživljavaju kao svoju i podrivaju je. Stvaranjem RS je data mogućnost jednom narodu da otvoreno podriva Bosnu i Hercegovinu. Rad u korist drugih država nekada je tretiran kao veleizdaja, danas je to postalo „normalno.“ Zašto? Pa zato što je Bosna i Hercegovina naprosto dovedena u to stanje. Postavlja se pitanje do kada?

Dešavanja na globalnom nivou, u svjetskim okvirima, pogodovala su, od Načertanija do Memoranduma SANU I i II podrivanju Bosne iHercegovine.  Stvaranje geografski neprekinutog i etnički čistog teritorija je u cjelini definirano projektom Velike Srbije i ima dugu i žilavu povijest (po susjede vrlo bolnu). Od Garašanina, preko Cvijića, Popovića, Moljevića projekat je inoviran i prilagođavan vremenu i okolnostima. Realizacija ovog projekta je uvijek pokretana u vrijeme globalnih promjena i sukoba (Prvi i Drugi svjetski rat) ili je to bilo u sklopu nekih međunarodnih dogovora  u cilju rješavanja regionanih pitanja (Balkanski ratovi i rat 1991-1995).

Jovan Cvijić u svom djelu Aneksija Bosne i Hercegovine i srpsko pitanje kaže 1908. godine da je BiH „centralna oblast i jezgra srpskog naroda.“ Stjepan Radić iste godine ističe „živo hrvatsko pravo na Bosnu i Hercegovinu,“ dakle ista teza, ali iz hrvatskog ugla gledanja. Na Memorandum se odmah odgovorilo Antimemorandumom. Srpski projekat podrivanja Bosne i Hercegovine je u stopu pratio isti takav projekat iz Hrvatske. Ti projekti su u suštini funkcionirali kao savez ili dogovor, a njihov cilj je uvijek bio zaokruživanje vlastitih (velikih) država na račun teritorije Bosne i Hercegovine.

Prema srpskom historičaru Miloradu Ekmečiću područje Bosne i Hercegovine je prvo ulazilo u ratne ciljeve Srbije 1914. godine. Stevan Moljević izjavljuje da je Srbija ušla u rat sa Austrougarskom da riješi srpsko pitanje. Ono je ubrzo uslijedilo u formi političkog nasilja prema Bošnjacima, intenzivno od 1918-21., a nije prestajalo kroz cijeli period između dva svjetska rata. Od 1923. do 1925. godine razni agenti Pašićevih radikala su u Bosni i Hercegovini podsticali narod na pobunu, demonstracije i harangu protiv Muslimana i Hrvata, pod parolom da je srpstvo u opasnosti. Javni istupi prvaka bosanskih radikala kroz čitav navedeni period to potvrđuju.

Kada je riječ o dobrovoljnom ulasku u zajedničku državu 1918. godine, potpukovnik Dušan Simović, kao delegat Vrhovne komande srpske vojske kod Narodnog vijeća Države Slovenaca, Hrvata i Srba u novembru 1918. godine otvoreno u Zagrebu kaže da Srbiji po pravu oružja pripada „...i cela Bosna i Hercegovina.“ Prema izvještajima o situaciji u Drinskoj banovini za period od 1929. do 1939. godine Srbi smatraju da je pitanje Bosne i Hercegovine riješeno 1918. prisajedinjenjem Srbiji. Ulazak srbijanske vojske u BiH 1918. godine u historiografskoj literaturi jugoslavenskog perioda prvo je tretiran kao oslobođenje, potom ujedinjenje, a odskora kao okupacija. U prilog posljednjoj tvrdnji svakako ide činjenica da „iako su u nizu mjesta BiH odbori Narodnog vijeća donijeli odluku o proglašenju ujedinjenja sa Srbijom, ipak, od strane Glavnog odbora Narodne vlade za BiH takva odluka nije bila donesena. Obrazovanjem prve Zajedničke vlade 20.12.1918. godine radikalno su ograničene kompetencije pokrajinskim vladama i oduzeta obilježja samostalnosti.

Prezentiranje rezultata rada na jednoj doktorskoj disertaciji pod naslovom BiH između srpske vlade i drugih faktora jugoslovenskog ujedinjenja na tribini Instituta za savremenu istoriju u Beogradu još je jedna potvrda da Srbija ne odustaje od retuširanja historije kao ni od bosanskohercegovačke teritorije. Ali i da se u Sarajevu ne izučavaju bitne teme iz vlastite prošlosti. A i da se ono što je napisano u vlastitoj sredini ne čita. Da se kojim slučajem na pomenutoj tribini govorilo o granicama Tvrtkove države i pravima koja bi iz toga mogla proisteći, reakcija bi bila trenutna, jer eto BiH osporava suverenitet Srbije.

Oni koji uporno osporavaju suverenitet Bosne i Hercegovine, poput akademika SANU Ljubodraga Dimića, historičara, koji je za sav taj svoj „trud“ nagrađen titulom akademika, koji Bošnjake proglašava sintetičkom nacijom, biva nagrađen od BiH: on je član komisije za odbranu jedne doktorske disertacije u Sarajevu. Nedavno je u Beogradu kandidat iz Sarajeva branio tezu o sarajevskoj srpskoj čaršiji. U komisiji nije bio niko iz Sarajeva. O čemu je riječ: o samoponižavanju. Ili je neko predlažući Dimića vidio sebe u u Beogradu. Čista trgovina. Pogubna za ovu državu. Da ne govorim o Nenadu Kecmanoviću, Zdravki Antoniću i nizu drugih koji su otišli iz ove sredine, koji ovu državu podrivaju na sve načine i čije fotografije „krase“ zidove ustanova u kojima su nekada djelovali.

Miloradu Ekmečiću smeta što Bosna i Hercegovina nije država samo srpskog naroda, smeta mu bosanska država, smeta mu bosanski jezik koji uporno naziva bošnjačkim, smetaju mu Bošnjaci.U jednom opsežnom referatu Savezne komisije za verska pitanja iz 1949. godine organizacija Mladi muslimani je imala 800 pripadnika. Istim podacima je raspolagala i UDBA: 806 članova te organizacije. Ekmečić je „pronašao“ preko 800 organizacija. Na taj način njegova parahistorija servisira srpsku velikodržavnu politiku.   

Niz neistina i monstruoznih optužbi u Ekmečićevoj knjizi Od oranja do klanja je iznesen o Bošnjacima, sve s ciljem dokazivanja da je Bosna i Hercegovina i po političkom, i po historijskom i po etnografskom osnovu srpska pokrajina. Gluposti koje se pri tome iznose trebaju Ekmečiću, njima se manipulira, one ulaze u glave „njegovih“ Srba. Cilj je držati tenzije, podgrijavati ih, a u pogodnom momentu iskoristiti za ono što nije urađeno 1992. godine. Ekmečić je obećavao ujedinjenje srpskih zemalja na 200-u godišnjicu Prvog srpskog ustanka 2004. godine. Selektivnim izborom izvora, literature, nenavođenjem dokumenata na osnovu kojih se pravi konstrukcija poželjne istine, Ekmečić eliminira činjenice koje ne idu u prilog njegovim tvrdnjama da su npr. sarajevski Jevreji još prije izbijanja Drugog svjetskog rata imali veći strah od svojih muslimanskih susjeda, nego njemačke vojske koja se tamo očekuje. A činjenica je da su svi pokušaji da se muslimani angažiraju kao avangarda protiv Jevreja, redom propali. Prema Ekmečiću, muslimansko stanovništvo Sarajeva odgovorno je za likvidaciju sarajevske jevrejske zajednice, a Sarajevo se do Staljingradske bitke 1943. proglašava najnacističkijim uporištem u Evropi.“

 

 



 


Štampa   E-mail

Komentare omogučio CComment

Related Articles