Podrivanje suvereniteta Bosne i Hercegovine (2)

Podrivanje suvereniteta Bosne i Hercegovine 2

U ovom feljtonu objavljujemo rad dr. Senije Milišić o stalnim udarima na suverenitet BiH od njenih komšija i susjeda. Ovo su historijske činjenice koje obični ljudi moraju znati da bi se na pravi način suočili sa stalnim udarima na njihovu domovinu. 

„Kroz pokušaje osporavanja i podjele Bosne i Hercegovine se narušavaju odnosno podrivaju njena suverena prava.Uvijek su dešavanja na globalnom nivou pogodovala, od Načertanija do Memoranduma I i II, podrivanju suvereniteta Bosne i Hercegovine. Projekti zaokruživanja vlastitih (velikih) država na račun teritorije Bosne i  Hercegovine od strane njenih susjeda su u suštini funkcionirali kao savez ili dogovor. U radu se daje kratak osvrt na primjere podrivanja suvereniteta Bosne  i Hercegovine u pojedinim historijskim periodima. Svi periodi su povezani, dio su jednog procesa, a sve s jednim ciljem: osporavanja suvereniteta Bosne i Hercegovine kako bi se njen teritorij raskomadao od strane njenih susjeda.

Poseban akcenat je stavljen na agresivno manipuliranje prošlošću radi ostvarenja političkih ciljeva, a ti ciljevi su izmjena demografske slike i vlasničke strukture nad zemljištem. Pored djelovanja vanjskih faktora, tu je i djelovanje onih unutrašnjih. Karakteristika svih razdoblja je da su nacionalizmi bosanskohercegovačkih istočnih i zapadnih susjeda težili i teže negiranju i rastakanju Bosne i Hercegovine“, piše dr. Milišić.

Bosna i Hercegovina po okončanju Drugog svjetskog rata ulazi u sastav jugoslavenske federacije kao jedna od šest ravnopravnih republika. Zbog očitog raskoraka između proklamiranog i stvarnog položaja Husaga Čišić, poslanik u Skupštini FNRJ, na III zasjedanju AVNOJ-a podnosi amandman na Ustav FNRJ i jasno istupa protiv negiranja prava muslimanskog naroda na ime Bošnjak i negiranja Bosne i Hercegovine kao republike. Čišić predlaže unošenje šeste buktinje u državni grb Jugoslavije, zato što su Bošnjaci pored Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca šesta jugoslavenska nacija. Kako njegovi prijedlozi nisu usvojeni, Čišić je bio jedini član Ustavotvorne skupštine koji je 1946. godine glasao protiv prvog jugoslavenskog ustava. Čišić je još tada ukazao na srpski nacionalizam kao poguban za budućnost Bosne i Hercegovine. Tadašnji ministar za Konstituantu Milovan Đilas je na pitanje da li su Bošnjaci nacija, odgovorio da je to teorijsko pitanje koje se ne može riješiti jednim dekretom. S tim u vezi je i naziv glavnog partijskog tijela u BiH-Pokrajinski, a ne Centralni komitet, kao u ostalim republikama.

Bosna i Hercegovina nema svojih institucija koje bi potvrdile zagarantiranu ravnopravnost. Tu se u prvom redu misli na visokoškolske i naučne ustanove, potom na nastanak Univerziteta, te činjenicu da jedino BiH do 1966. godine nema svoju Akademiju nauka i umjetnosti, već se jedno takvo tijelo tretira kao Naučno društvo. Bosna i Hercegovina i Makedonija među posljednjim su republikama koje Filozofski fakultet dobijaju tek 1950. godine. Otvaranje Filozofskog fakulteta nije samo pitanje otvaranja jedne visokoškolske ustanove, nego stvaranja vlastite inteligencije, koja se neće formirati u centrima izvan BiH i pod različitim uticajima kao u ranijim periodima.

Istoriji naroda Jugoslavije prof. dr. Anto Babić je 1946. objavio svoj dio o bosanskoj srednjovjekovnoj državi. Do 1948. knjiga je doživjela pet izdanja. Upravo taj dio o bosanskoj srednjovjekovnoj državi je „zasmetao“  Milovanu Đilasu, ovoga puta glavnom u oblasti ideologije, koji daje negativnu ocjenu i odbacuje Babićevu knjigu. Osnivanje Geografskog i Istoriskog društva NRBiH ocjenjuje se od strane Beograda kao nepotrebno. Na pokušaj osnivanja Univerzitetskog izdavačkog i knjižarskog preduzeća „Veselin Masleša“ u Sarajevu, iz Beograda je odgovoreno da su beogradske knjižarske kuće dovoljne. Proces centraliziranja naučnih i visokoškolskih ustanova u okviru NR BiH nije se odvijao bez „našeg“ mišljenja o „vašim“ namjerama.

Bez obzira na odluke AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a svo vrijeme se provlače težnje Srbije i Hrvatske, nekad glasno, a nekad opet u tišini, za negiranje ili rastakanje Bosne i  Hercegovine. Borba oko kadrova, stradanje istaknutijih/izraslijih Bosanaca, put koji Bošnjaci prolaze od negiranja do priznanja kao konstitutivnog naroda, pored vanjskih uticaja izbacuju na površinu i unutrašnje rastakanje, montirane procese, afere, izbacivanje pojedinih bosanskohercegovačkih političara iz igre. Srbija, koja je željela kontrolirati sve nije npr. nikada dozvolila da se otvore konzulati u Sarajevu i Zagrebu.

U vrijeme poznatih dešavanja, a u vezi sa Hrvatskim proljećem, Vladimir Bakarić, najviši partijski dužnosnik Hrvatske dolazi u Mostar noću, i održava nekoliko zatvorenih sastanaka. S kim? S kojim ciljem? Nije teško pretpostaviti.

Hrvatski političar Mika Tripalo je zapisao da se sa Tuđmanom sukobio jer je ovaj smatrao da Bosnu treba podijeliti sa Srbima i u tom je pogledu ostao dosljedan. Za planove i dogovore Miloševića i Tuđmana od početka je znala međunarodna zajednica i ona je svojim odlukama o uvođenju embarga na uvoz naoružanja Bosnu i Hercegovinu de facto stavila na raspolaganje agresoru. Proces razoružanja bosanske teritorijalne odbrane je takođe u funkciji podjele BiH, odnosno oduzimanja mogućnosti odbrane BiH.

Svi haraju po Bosni, prave se afere, SDB Srbije vršlja, naoružava se samo jedan narod, ekscesi su sve češći, dešavaju se ubistva. Uz specijalne i subverzivne aktivnosti, vršena je priprema terena za agresiju koja je uslijedila.

U Gracu, u Austriji Mate Boban i Radovan Karadžić su 6.5.1992. godine održali sastanak s ciljem detaljne i definitivne podjela BiH na srpski i hrvatski dio. Reorganizacija JNA u funkciji priprema za agresiju poklapa se s Miloševićevim preuzimanjem vlasti u Srbiji. Imobilizacija TO značila je stavljanje TO pod komandu GŠ JNA, te oduzimanje naoružanja istoj. Uslijedila je okupacija BiH od strane JNA, te stvaranje Republike srpskog naroda. Međunarodna zajednica je svojim odlukama osigurala okupaciju BiH, uvođenjem embarga čime je BiH de facto stavljena na raspolaganje agresoru. Donošenje rezolucija pokazalo je svu nemoć UN.  Englezi su (ponovo) bili ti koji su oblikovali stavove i vodili glavnu riječ, sabotirali ili potpuno odbacivali sve inicijative koje su mogle zaustaviti agresiju ili su bile u korist vlade Bosne i Hercegovine.

Sabrina Ramet ključnim događajima u podrivanju suvereniteta BiH smatra osnivanje pet srpskih autonomnih oblasti „koje su se zapravo otcijepile od BiH, i prije nego što je u toj republici održan referendum o nezavisnosti“ i stvaranje republike srpskog naroda 9.1.1992. godine. Nelegalna skupština srpskog naroda u BiH je 21.11.1991. godine donijela odluku o verifikaciji srpskih autonomnih oblasti. Tom odlukom konstatiraju i verificiraju „faktičko stanje,“ odnosno izvršene radnje na razbijanju Bosne i Hercegovine, koje su urađene pod rukovodstvom Srpske demokratske stranke, prije bilo kakvih odluka legalnih organa Bosne i Hercegovine.

(dr. Senija Milišić)