"Nepoznata historija Bošnjaka"

Površna bošnjačka politika i Titovi neobični saveznici (1)

Polemike koje se ovih dana javljaju oko Huseina ef. Đoze, čije je ime navedeno među fašistima kojima treba oduzeti imena ulica, samo je vrh ledenog brijega. Da li je historija ono što nam se prikazuje od, gotovo redovno površnih političkih lidera, ili je bošnjačka historija tragična i nikad dovoljno istražena skupina uglavnom tajnih događaja?

Nema sumnje da su nam politički mediokriteti, nedorasli vlastitom poslu,  zatrovali i tu historijsku istinu, naravno zahvaljujući dosadašnjim  indolentnim historičarima, koji bi se trebali pozabaviti historijom vlastitog naroda. Ako ponešto i napišu, većina historičara nema namjeru istupiti u javnosti i reagirati na bilo kakve krive podatke gurnute u javnost kao kost za neobrazovanu svjetinu. Političke podjele unutar Bošnjaka su ideološke i svojim i desnim i lijevim populizmom hrane svoje pristalice za izbore i svake druge svrhe.

Ideološko i historijsko se među Bošnjacima dijeli strogim rezanjem i kidanjem, potezima koji liče više drvosječama a nikako političarima. 

Šta je istina o Drugom svjetskom ratu? Evo jednog segmenta koji govori drugačije i kojeg je u svojim memoarima objelodanio Aleš Bebler, Slovenac, Titov general, španski borac, narodni heroj i diplomata.

Sjetimo se da su nedavno bošnjački intelektualci javno u medijima prozivani jer su se tokom posjete jerusalemskog muftije Amin El Husseinija Sarajevu sastali sa njim.

Nakon rata će zbog toga biti osuđivani na dugogodišnje zatvorske kazne. Jedan poseban historičar, Sarajlija Zija Sulejmanpašić, koji je istraživao njemačke i austrijske arhive, jer mu je njemački maternji jezik, zabilježio je da su Beblerova sjećanja otkrila nešto što je u strogo povjerljivim arhivima UDBE ostalo zaspisano samo na tri stranice. Čak i tu „nećemo naći prevažnu činjenicu: poslije Drugog svjetskog rata Huseinija su Saveznici izručili jugoslavenskim vlastima kao ratnog zločinca, i onda je - oslobođen. O tome javnost nije ništa saznala desetljećima. Ali u javnim glasilima, u istupima političkih aktivista Komunističke partije, Narodnog fronta, USAOJ-a, SKOJ-a, na "idejnopolitičkim časovima" organiziranim u vojsci, policiji, po poduzećima, školama, mjesnim zajednicama, na radnim akcijama, Huseinija su stavljali u isti red s Pavelićem, Mihailovićem i nacističkim ratnim zločincima. Dio istine neslovenska javnost saznala je tek 1982. kada je objavljen i srpski prijevod uspomena Aleša Beblera kao istaknutog Titova diplomata“.
U Beblerovoj knjizi sjećanja „Kako sam hitao“ („Dok sam žurio“), objavljenoj 1982. posthumno, jer je autor već umro u augustu 1981., otkriva se neka druga historija od one koja je javno objelodanjena.   

U poglavlju "Nemirna godina 1946." dr. Aleš Beblera je napisao: "Sjećam se da smo u to vreme primili telegram iz jedne od arapskih zemalja: navodno smo zatvorili jernzalemskog muftiju, zbog saradnje s okupatorom. Arapi žarko žele da ga pustimo. U diskusiji je bilo argumenata za i protiv, pa smo odlučili da pitamo Maršala. Dobili smo odgovor: 'Ako to Arapi žele, dajmo im ga!', rekao je Tito“. I to je sve o muftiji. Ovi, koji su o El-Huseiniju diskutirali, bili su, po Bebleru - "Komisija za vanjske poslove": Koča Popović, predstavnik vojske, tadašnji načelnik generalštaba, Vladimir Velebit, predstavnik Ministarstva vanjskih poslova Jugoslavije, Vladimir Dedijer kao predstavnik Agitpropa i Bebler kao sekretar te Komisije. Predsjednik je bio Edvard Kardelj. Poslije sukoba Jugoslavije sa Sovjetskim Savezom u Borbi je jednom prilikom navedeno da je El Huseini oslobođen na preporuku predstavnika te države. Ženi Lebl (Jennie Lebel), koja je 1993. napisala knjigu „Jerusalemski muftija“ o koja se obilno služila izraelskom literaturom i arhivima, piše da su muftiju poslije sloma Trećeg Reicha Francuzi zatočili u neku vilu. Opširno je izvještavano tome što je o njemu javljao Radio-Bejrut, kako su iz arapskih zemalja tražili da se oslobodi, što se o tome pisalo, govorilo u New Yorku, Londonu i Parizu. Odlomak iz Beblerove knjige tumači: "Verovatno da tada ni jugoslavenska ambasada u Parizu nije znala da je lično Tito, na zahtev Arapske lige, još godinu dana ranije odlučio da izbriše Hadži Amina El Huseinija s jugoslovenske liste ratnih zločinaca. Tim navodnim brisanjem s liste" opravdava izjave službenih francuskih predstavnika kako nijedna država ne traži njegovo izručenje. Mada Lebl tumači Beblerove riječi neizravno optužujući Tita, one su je ipak zbunile. Tito ima isuviše velik ugled antifašističkog borca da bi mu se mogla jednostavno prišiti popustljivost prema nacističkim zločincima. Zato se u jednoj napomeni ograđuje: "Nisam u mogućnosti da provjerim što je A. Bebler zapisao u svojim memoarima, ali je najverovatnije da je u Politici pogrešno prevedeno i zapisana 'dajmo im ga' pa su mnogi tumačili da se tada muftija nalazio u jugoslavenskim rukama. Bilo je malo paradoksalno kako autor nije imao mogućnosti pročitati prijevod Beblerove knjige, koji je objavljen u Beogradu 1982. godine, ona, koja piše i čita srpski, gdje i tiska svoju knjigu u kojoj se poziva na nekoliko stotina izraelskih, njemačkih, talijanskih, francuskih, engleskih i drugih izvora, svoje je djelo objavila 11 godina kasnije. Zija Sulejmanpašić zaključuje da je iu srpskom i u slovenačkom jeziku može jasno protumačiti preporuka maršala: Dajmo im ga (Dajmo im jih). „Znamo“, piše Zija, „da je i u slovenskom originalu i srpskom prijevodu smisao posve identičan, i da 'dajmo ga' nikako ne znači "skidajmo ga s popisa" pogotovo što prethodno još ima rečenica: "navodno smo ga zatvorili", a ne "navodno smo ga zapisali". Tada, 1946., Tito i njegova vlada jedva da su imali ikakve odnose s arapskim zemljama. Gotovo sve su bile kolonije velikih sila. Odnosi tih zemalja prema Jugoslaviji znatno su poboljšani tek mnogo godina poslije, u okviru Pokreta nesvrstanosti. Godine 1946. Jugoslavija je gotovo u svemu prisni saveznik i sljedbenik vanjske politike SSSR-a. El Husseini je bio proglašen ratnim zločincem odlukom br. 1892.  Muftija je bio isuviše poznat, da bi se moglo zapadne političare, a pogotovo novinare uvjeriti da "je prinudno regrutovao" ili "organizovao mobilizaciju". Ključno je izgleda bilo „pitanje što bi u SSSR- u koji je podsticao antikolonijalne pokrete - o tome procesu mislili. Nije Kardeljev odbor zaludu diskutirao, mogli su lako zamisliti taj proces i njegove posljedice. I našli su rješenje, lukavo i podmuklo“, piše Sulejmanpašić. „Muftiju su oslobodili u najvećoj diskreciji, a nastavili ga optuživati, i progoniti one koji su s njim imali bilo kakva posla. Husseini je u periodu od 30. marta do 10. aprila 1943. Posetio Zagreb, Sarajevo i Banjaluku. Primjer je teolog Kasim Dobrača. Kada je El Huseini posjetio Sarajevo sastao se s "Odborom narodnog spasa". U Odboru je bio aktivan i Dobrača kojem je poslije dužeg istražnog zatvora od 18. do 25. 9. 1947. sudilo vijeće Okružnog suda, zajedno sa skupinom od desetak muslimana, mahom intelektualaca i vjernika. Proces je bio gotovo tipičan sovjetski; (kao iz vremena Staljinovog tužioca Višinskog) optuženi su poslije iznuđenih priznanja svrstani u organiziranu (neprijateljsku, izdajničku, ilegalnu i !.sl.) skupinu "saradnika s okupatorom", "špijuna", "nenarodnih elemenata". Dobrača je uz ostalo bio optužen kao njen vođa i muftijin (pa dakle i nacistički) "agent" i organizator Handžar divizije(!) Uzalud se branio da nije ništa i ni za koga špijunirao, da je samo bio muftijin prevodilac i razmijenio nekoliko pisama ("pismo je veza, a veza je špijunaža", govorili su tada tužitelji). Zbog pisanja nekog teksta o teškom položaju muslimana u Jugoslaviji, koji je navodno bio prokrijumčaren u Egipat, susreta s muftijom i dvomjesečnog boravka u Berlinu u Njemačko- arapskom institutu gdje je bilo muftijino sjedište, Dobrača je osuđen na 15 godina zatvora, konfiskaciju imovine, gubitak građanskih prava.

Dok su navodni njegovi saradnjici čamili po jugoslovenskim zatvorima Amin El Husseini  je živio u Egiptu, da bi 1959. godine preselio u Liban. Umro je u Bjerutu 1974. godine.

Naravno da je Josip Broz Tito prije svega bio diplomata koji je gledao svoje  interese. Samo po potrebi njegov je bio crno-bijeli svijet. Bošnjački političari nemaju rješenja. Njihov je svijet crno-bijelo u koloru

(O.S.)

Čitajte u feljtonu „Nepoznata historija Bošnjaka“

Bošnjačka politika i Titovi neobični saveznici (1)

Sljedeće: Šokantna sudbina potpisnika Muslimanskih rezolucija (2)


Štampa   E-mail

Komentare omogučio CComment

Related Articles