„Srbija i Hrvatska, dva oka u glavi“

Ovoga 25. marta navršilo se 30 godina od susreta Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića u Karađorđevu, kada su dogovorima i vojnički definitivno počeli dijeliti Bosnu i Hercegovinu. 

Građani BiH do danas trpe posljedice ovog dogovora dva diktatora. Punih 30 godina kasnije ništa se promijenilo nije kod naših susjeda i komšija osim nasljednika aktera iz Karađorđeva. I danas Bosni prijete podjelama Dodik, Čović i srbijanski i hrvatski zvaničnici u Beogradu i Zagrebu.  

Zanimljivo je da su ovi dogovori za podjelu BiH bili poticani od Rusije. Oni te akcije nisu krili.
Počelo je pred kraj 1990. susretom Miloševića i Tuđmana u Moskvi.  Konačni dogovori su se odigrali u Karađorđevu, Titovom odmaralištu i lovištu udaljenom 40-etak kilometara od Beograda.Bilo je to mjesto dogovora i pogroma nad pripadnicima hrvatskog nacionalnog pokreta „Maspoka“. Sada je pripremano nešto daleko krvavije.    

Vojna saradnja Zagreba i Beograda i njihovih poslušnika u BiH je bila ključna u cilju podjele BiH. Sve je išlo postepeno. Ratko Mladić je godinu prije početka rata u BiH imao podatke da će Hrvatska sve učiniti da što prije izazove sukobe u BiH. On u svojim dnevnicima praktično otkriva tu dvoličnu poziciju Hrvatske protiv BiH i Bošnjaka: “Ubačene su grupe ZNG (Zbora narodne garde Hrvatske) u BiH, priprema se diverzantska operacija. Cilj su objekti vojni, mostovi, ličnosti (oficiri)...” Trećeg aprila 1992. u Mostaru su Hrvati izazvali eksploziju cisterne, koja je razorila nekoliko zgrada.

Mjesecima prije srušeni su svi mostovi u Mostaru. Svih 11 gradskih, prelijepih mostova. Ostao je samo Stari most, ali i on će u Neretvu. Rušili su mostove i srpska i hrvatska strana prema dogovorima, a dva su srušena zajedničkim podmetanjem eksploziva. Srušena su još četiri mosta od Jablanice do Stoca. Na Savi, sjevernoj granici BiH prema Hrvatskoj  su srušeni svi mostovi. Svi mostovi na Drini, prema Srbiji ostali čitavi i netaknuti. 

Odmah nakon režiranog pada Bosanske posavine 26. oktobra 1992., SlobodanPraljak kaže Ratku Mladiću: “Na dobrom smo putu da prisilimo Aliju da podijeli
Bosnu. Mi ćemo natjerati Aliju da sjedne za sto s Bobanom i Karadžićem. Interes nam je da Muslimani dobiju svoj kanton da bi imali gdje odseliti”.
Dakle, Praljak kao hrvatski general gotovo likuje nad dogovorenim padom Posavine. Saradnja Tuđmana i Miloševića dovela je do strašnih tragedija sva tri naroda u Bosni i Hercegovini.

U vrijeme najgore nestašice municije, Alija Izetbegović odlazi u Zagreb i 27. 3. 1993. se sastaje se sa Tuđmanom i Gojkom Šušakom. U Stenogramima je i taj sastanak snimljen. Srebrenica je pred padom jer nema municije, narod je u teškoj gladi, a Srbi napadaju sa ogromnim snagama. Sve vrijeme Izetbegović moli da mu se pusti oružje i municija koje je Hrvatska zaustavila.

Šušak mu odgovara: „Alija, tu ti sjedi pet aviona robe u Zagrebu. Dok se totalno ne riješi (Konjic) ja ti neću metka poslati.“ 
 Šušak traži fabriku municije „Igman“ i tek tada pustit će pet aviona oružja. Nakon mjesec pala je Srebrenica uz ogromne žrtve. Tako je napravljena enklava za genocid.  
„Šuškovi avioni“ sa oružjem su krenula preko Gruda, prema Tuzli. Ali, dok se privodila kraju stravična ofanziva na Srebrenicu, HVO je zadržao 25 kamiona oružja i municije u Grudama, koje su uzalud čekali u Drugom korpusu Armije RBiH u Tuzli.

Država Hrvatska je već bila uzela dio od ukupne pošiljke ovog oružja, ali i dalje nisu dali ovom ostatku konvoja da krene na odredište. Richard Holbrooke u svojim memoarima piše da je oružje masovno išlo prema Bosni i Hercegovini i snagama Vlade BiH i da su to SAD prešutno dopustile. Ali, pisao je Holbrooke „Hrvati, koji ne žele dopustiti muslimanima da suviše ojačaju, nisu im dopustili da dobiju teško naoružanje ili artiljeriju“. Drugo, svaka pošiljka sa oružjem ima '“hrvatsku taksu na oružje“, to jest, ono što Hrvati odvajaju za svoju vojsku i HVO u Bosni i Hercegovini“, objašnjavao je Holbrooke. “Problem je”, napisao je u memoarima, “porez od pedeset posto koje je od svih pošiljki uzimala Hrvatska, dok je za snage Hrvata u BiH trebalo biti odvojeno 25 posto.”

Ali, bosanskoj Armiji RBiH ostajale su samo mrvice od svih tih konvoja oružja.
Hrvoje Šarinić, Tuđmanov šef kabineta, citira izjavu Radovana Karadžića u svojim memoarima i time samo potvrđuje potpuno vojno jedinstvo HVO-a i Karadžićeve i Mladićeve vojske: „Muslimani napadaju Žepče sa sedam brigada i kad mi ne bi pomagali Hrvatima, palo bi i Žepče, i Kiseljak i Kreševo“.

Bezbroj je dokaza o ovoj zajedničkoj vojnoj saradnji u zločinu rušenja BiH i zajedničkog života. U desetinama navrata srpske i hrvatske političke i vojne strukture sastajali su se i dogovarali odgovor protiv Armije RBiH. U Pržinama kod Bosanskog Grahova 29. januara 1995. su se sastali premijeri paradržava Herceg-Bosne i RS Jadranko Prlić i Vladimir Lukić i dogovorili otvaranje konzularnih predstavništava u Palama i u Grudama.

U toj stalnoj vojnoj saradnji dogovoreni su detalji u Njivicama kod Herceg Novog između delegacija HVO-a i Vojske RS u više navrata. O jednom susretu svjedočio je trebinjski gradonačelnik Božidar Vučurević: „Sa hrvatske strane su bili Boban, Prlić i general Ante Roso, sa srpske strane Karadžić, Krajišnik, Koljević, te generali Mladić, Gvero i Milovanović. Raspravljalo se o mnogim važnim političkim i vojnim pitanjima, vojnoj pomoći Vojske Republike Srpske Hrvatima u sukobu s Muslimanima. Ponešto od toga je ostvareno na području Žepča, Mostara i Brčkog“, svjedočio je Vučurević za hrvatski Tjednik.

Nakon što su počeli sukob protiv Armije RBiH bojovnici HVO-a i hrvatski civili iz Travnika su se, nakon poraza, u kolonama povlačili na Vlašić pod kontrolom Srba, dok su u isto vrijeme oficiri Armije RBiH išli za njima i molili ih da ostanu u svojim domovima. Dakle, nakon propalog pokušaja HVO-a da osvoji Travnik, Vojska RS je prihvatila civile i bojovnike HVO-a na Vlašiću. Nakon sastanka srpsko-hrvatskih delegacija u Čelebićima kod Bosanskog Grahova, Jadranko Prlić se obreo u Banja Luci i pred kamerama „zahvalio narodu Republike Srpske na pomoći hrvatskim civilima i hrvatskim bojovnicima.”

U trgovinu teritorijom i ljudima sa Tuđmanom se uključio i Karadžić. Radio je to iza leđa Miloševiću. Da bi sakrio svoje pregovore i trgovinu sa Tuđmanom Karadžić je Miloševiću napisao otvoreno pismo u kojem ga optužuje za izdaju Krajine. Ali, i običan svijet u tzv. SAO Krajini je znao i za Karadžićevu i za Miloševićevu izdaju i prodaju tih SAO oblasti. Bila je to u historiji nezabilježena mješavina zločina i trgovine ljudskim životima i teritorijem.

David Owen je potvrdio da je iza političkih dogovora Tuđmana i Karadžića nastavljena potpuna vojna i svaka druga srpsko-hrvatska saradnja : „Početkom 1995. godine do vojske bosanskih Srba stigla je nafta iz Splita i Zadra kroz krajiški koridor, uz saučesništvo Hrvata“... Owen je priznao da je i sam poticao i ohrabrivao ovakve isporuke goriva: „Nafta je do Srba u Hrvatskoj stizala direktno iz Hrvatske i uz odobrenje hrvatske vlade. Tuđman je znao šta radimo i odobravao je sve naše napore“...

O Davidu Owenu ne treba trošiti riječi. Autor je najskuplje plaćenog prikaza jedne knjige. Naime na stranici i po on je napisao predgovor za knjigu Miloševićeve supruge Mire Marković. Honorar je bio ogroman. Urednik beogradskog sedmičnika „Vreme“, pokojni Dragoljub Žarković je u kolumni potvrdio da se radi o preko 400 hiljada DM.

Znamo kako je to završilo po bošnjački narod u BiH, pa i Hrvate i Srbe, koji nisu htjeli u torove i koji su ostali uz svoje porodice i prijatelje. 
Ratko Mladić je u dnevnicima pravio bilješke susreta sa generalom Slobodanom Praljkom, Jadrankom Prlićem, Antom Rosom, Milivojem Petkovićem i drugima, u mađarskom Pečuhu, pa opet susretima u Njivicama kod Herceg Novog, u Crnoj Gori, te nekoliko susreta u okolini Bosanskog Grahova.

Prvi sastanak, koji je Haško tužilaštvo izdvojilo, je onaj od 5. augusta 1992., kad se Mladić u Pečuhu našao s delegacijom Hrvatske i Herceg-Bosne. Dokumente sa tih susreta u svojim memoarima je objavio upravo Slobodan Praljak. Hrvatski mediji su pisali da je na jednom sastanku kod Herceg-Novog u februaru 1994. učestvovao hrvatski ministar finansija Jozo Martinović. On je bio ministar od avgusta 1991. do augusta 1992. i stotine miliona DM (njemačkih maraka) prebacivao za finansiranje Herceg-Bosne. Dio je naravno uplaćivan i na račun Ratka Mladića za njegovu vojnu pomoć HVO-u. 

Kad su hrvatski sedmični listovi otkrili Martinovićevu ulogu i pljačku hrvatskog budžeta, on se povukao na drugu poziciju i nastavio slati novac iz budžeta Hrvatske za Herceg-Bosnu tajnim kanalima.

Hrvati su Srbima konstantno prosljeđivali gorivo za rat protiv Armije RBiH i naplaćivali ga ponekad i skuplje, a ponekad davali i besplatno. Na drugoj strani Srbi su naplaćivali neke “usluge” koje su činili Hrvatima. Mladić se na jednom od brojnih susreta u Njivicama kod Herceg Novog, sastao 8. jula 1993. sa generalom Milivojem Petkovićem, načelnikom Glavnog stožera HVO-a. On je tada zapisao da su u zamjenu za oružje i “učinjene usluge” položene 1.191.246 DM, tadašnje njemačke marke i predate dvije cisterne dizela za tenkove.

U Njivicama je jednom prilikom dogovoreno da Hrvati 8.092.032 DM plate u roku od sedmicu dana. Sav taj novac uplaćen je iz Zagreba, jer se u to vrijeme HVO finansirao direktno iz Zagreba. Šta su bile “učinjene usluge”?
Hrvati su i tada uredno plaćali Srbima angažman na spašavanju jedinica HVO-a koje su se uglavnom bježale u rasulu pred Armijom RBiH. “Ja tu bagru spašavam od muslimana i prebacujem tamo i ovamo”, galamio je Mladić pred kamerama TV SRNE pred Varešom. Dobacio je da to više ne želi raditi. Ali, ubrzo su stigle nove devize pa ga je to vjerovatno smirilo.

U ljeto 1994., pola godine nakon potpisivanja Vašingtonskog sporazuma, smatralo se da je vrijeme za vojnu saradnju HVO-a i Armije RBiH. Razgovaralo se o deblokadi glavnog grada i trebalo je iskoristiti HVO Kiseljaka za širu akciju. U HVO-u su predložili da oni osvoje srpsko utvrđenje Kokoška. Naravno da su u Sarajevu pristali na ovu ponudu. Armija će napasti na drugim pravcima. U komandi UN-a u Kiseljaku snimili su živopisne srpsko-hrvatske razgovore i samo potvrdili nastavak podle saradnje na račun Armije RBiH.  

Komandant srpske jedinice na Kokoški bio je major Marko Lugonja, a njegov zamjenik major Milorad Bukva. Bukva se na snimku dogovara sa izvjesnim Zdenkom o pravoj fimskoj režiji ove akcije. Srbi će dopustiti Hrvatima da filmski snime navodno osvajanje kote Kokoška, kako bi, „namagarčili međunarodnu zajednicu i Bošnjake“. Major Milorad Bukva govori Zdenku: „Oni (Hrvati) će donijeti TV opremu... Ali pazi da dođu bez ličnog naoružanja. Moraš im tamo dati oružje, bez minicije, naravno, neka naprave video-film o cijeloj stvari tako da izgleda kao prava“.

Problem je bio što su susjednu kotu trebali istovremeno osvojiti Krajišnici iz 7. korpusa. Bilo je tragično što je HVO dao srpskoj strani pravce napada 7. korpusa. Srpska artiljerija se u miru okrenula prema toj susjednoj koti. Izginulo je desetak Krajiških boraca zahvaljujuči ovoj laži. Nakon svega jedan je pripadnik HVO-a na TV-u izjavio: „Šta više hoće od nas. Svi smo mogli izginuti“.   

Hrvatska strana je očekivala da će opkoljena Armija RBiH morati pokleknuti pred nestašicama municije. Sa takvim idejama Praljak je jednom prilikom rekao Mladiću da će rat prestati dogovorom Hrvata i Srba, a prava opasnost su Muslimani. “Naš cilj je Banovina iz 1939”, zapisao je Mladić Praljkove riječi.

Dakle, Tuđman i Milošević nisu samo podjelom BiH činili zločine prema Bošnjacima. Njihov zločin je bio protiv svih naroda i građana BiH. Tako je napravljen zločin u Mrkonjić Gradu i ubijeno 178 srpskih staraca koji nisu htjeli napustiti svoj grad. Hrvatske jedinice su u Mrkonjić ušle autobusima desetinama kilometara preko teritorja pod kontrolom Mladićevih jedinica. Morali su stići prije jedinica dva krajiška korpusa 5. i 7., koji su se teškim borbama probijali žureći prema Mrkonjić Gradu. Ali žurilo se i neprijateljima BiH. Trebalo je najgorim zločinima uništiti grad ZAVNOBiH-a i gdje je rođena moderna državnost Bosne i Hercegovine. I danas možete pročitati gnusne laži da je Armija BiH sa HVO-om napravbila zločin u Mrkonjić Gradu. 

Nikada niti jedan dokument o tom zločinu u Mrkonjić Gradu i pored zahtjeva Tribunala u Hagu, iz Republike Srpske nisu htjeli dati stranim istražiteljima.  
Na isti način su Milošević i Tuđman uništavali zajednički život zločinima i ruševinama u Vukovaru, Sarajevu, Mostaru, gradovima sa najviše miješanih brakova i zajedničkog života. Nema nikakve tajne u tim njihovim planovima podjele živog tkiva BiH koje je građeno stoljećima.

I danas možete čuti sa srpske strane da je neko drugi srušio Jugoslaviju, a ne njihov diktator Milošević u saradnji sa Tuđmanom. Da su htjeli sačuvati Jugoslaviju dovoljno je bilo sačuvati Bosnu i Hercegovinu. Oni su htjeli isključivo tzv. veliku Srbiju i tzv. veliku Hrvatsku i zato je temeljito uništavana Bosna i Hercegovina i zajednički život u njoj.   

Jedan je srpski oficir na položajima iznad Sarajeva izdeklamovao: „Ubijamo ih kao zečeve da pokažemo da ljudi različitih nacionalnosti ne mogu živjeti i raditi zajedno.“
 

Štampa   E-mail

Komentare omogučio CComment

Related Articles