Tragična sudbina potpisnika Muslimanskih rezolucija (2)

Derviš Korkut i Abdulah ef. Budimlija

Feljton Bosna Globala

Poznati novinar Jusuf Trbić je zabilježio: „Muslimanske rezolucije iz 1941. godine jedan su od najsvijetlijih primjera hrabrosti, slobodoumlja, građanske tolerancije i otpora fašizmu koje je dvadeseti vijek zabilježio. A za njih, ipak, skoro da ništa nismo znali, o tome se nije pričalo, o tome se nije učilo u školama. I dok nove srpske elite čak i okorjele fašističke sluge pretvaraju u antifašiste, o herojskoj borbi bosanskih muslimana da zaštite svoje komšije Srbe – neće ni riječ da kažu. I to nije bilo prvi put da dobri Bošnjani pokažu svoju toleranciju i brigu za komšije“.

Glas savjesti u okupiranoj Evropi 

U Sarajevu je 14. avgusta te 1941. godine Skupština udruženja muslimanskih vjerskih službenika «El Hidaje» usvojila Rezoluciju koja konstatuje teško stanje srpskog i drugih naroda, što su potvrdile i dvije konferencije muslimanskih kulturnih društava i javnih radnika. U tekstu koji je napisao Mehmed ef. Handžić, u saradnji sa Kasimom ef. Dobračom, postavljaju se i zahtjevi ustaškoj vlasti da se s progonima Srba, Jevreja, Roma i Arlija prekine, da se spriječi izazivanje međunacionalnih sukoba i kazne odgovorni. Nedugo nakon toga u Prijedoru (u kojem i danas Srbi šute o strašnim zločinima nad Bošnjacima) potpisana je 23. septembra Muslimanska rezolucija, kao apel protiv progona Srba i ostalih građana, a zatim je u Sarajevu, 12. oktobra, 108 najviđenijih Bošnjaka  potpisalo sličnu Rezoluciju.  Među njima su bili   predstavnici svih tijela Islamske vjerske zajednice i svih muslimanskih organizacija i udruženja. Tekst je umnožen i upućen ustaškim vlastima, ali i širom Jugoslavije.

Reakcija ustaške vlasti je bila žestoka. Poglavnijk NDH Ante Pavelić je javno zaprijetio da će prije poteći krv sarajevskim ulicama nego što će se ustaška vlast odreći svog programa, a Jure Francetić, ustaški povjerenik za Sarajevo, zaprijetio je da će sve potpisnike poslati u logor. Ali, potpisnici Rezolucije nisu odustali, ni kad su ih počeli zatvarati i istjerivati s posla.

Slijedile su rezolucije u Mostaru 21. oktobra 1941. godine  (u čemu je učestvovao i Džemal Bijedić), a onda je usvojena i Banjalučka rezolucija, 12. novembra. Njeni autori nisu se ustručavali da zločine i zločince nazovu pravim imenima, a oštro su osudili ustaška ubijanja, zločine i progone Srba, Jevreja, Roma i ostalih građana, tražeći odgovornost i navodeći primjere kako su ustaše, s muslimanskim fesovima na glavama, vršile pokolje Srba, da bi krivica pala  na muslimane. Taj tekst je toliko oštro napisan, da i danas izaziva divljenje. Kako su se Bošnjacima Banja Luke banjalučki Srbi odužili– vidjeli smo u posljednjem ratu.

Ubrzo zatim objavljene su i Bijeljinska i Tuzlanska rezolucija, kao reakcija na pokolj 300 muslimana Koraja, koje su napravili majevički četnici. Bijeljinska rezolucija objavljena je 2. decembra, samo četiri dana nakon tog strašnog pokolja, koji se dogodio 28. novembra, ali u  tekstu nema ni traga mržnje. Naprotiv. Potpisnici, 74 najviđenija muslimana Bijeljine, ističu da su stotinama godina živjeli u slozi sa svima i žele da se tako i nastavi. Tu piše i ovo : « Kao što su muslimani do sada u ovim krajevima uživali sva prava koja i Srbi i Hrvati, tako i sada traže da svi budemo jednakopravni pred zakonom, da nam svima bude obezbijeđen siguran i miran porodični i vjerski život kao i privatna imovina.»  Potpisnici traže da se pruži zaštita života i imetka svim građanima  i da se postradalima što hitnije pruži sva potrebna pomoć. Zahtijevajući da se što prije prestane sa osvetom i istrebljenjem drugih, potpisnici zaključuju ( i ispisuju to velikim slovima) : “SPAS BOSNE LEŽI U BRATSTVU A NE U KRVNOJ ZAVADI I MRŽNJI».

Devet dana nakon Bijeljinske, potpisana je i Tuzlanska rezolucija, koja je takođe imala veoma oštar ton. A Tuzlaci nisu stali samo na tome. Već početkom januara saznalo se da ustaše spremaju veliki pokolj Srba u Tuzli, kao odmazdu za to što su četnici streljali grupu ustaša na Ozrenu. Bilo je planirano da se, uz pomoć ustaša zloglasnog Vječeslava Montanija, 6. januara digne u vazduh pravoslavna crkva puna vjernika, a zatim da se razori kompletna Srpska varoš u Tuzli i stanovništvo otjera u logor. Svojom odlučnom akcijom to je spriječio tuzlanski muftija Muhamed ef. Kurt, a njemu su se pridružili i neki od uglednih tuzlanskih Hrvata.

Uz ove Rezolucije ( Sarajevo – dvije, pa Prijedor, Mostar, Banja Luka, Bijeljina i Tuzla), potpisana je i Rezolucija za zaštitu Roma, u Zenici 26. maja 1942. godine.

Postojale su takve rezolucije muslimana Trebinja, Bosanske Dubice, Visokog i još neki gradovi, ali im se izgubio trag, dok su svjedoci i potpisnici govorili o postojanju.

Kako su nakon rata završavali potpisnici bošnjačkih muslimanskih rezolucija, može se pokazati na brojnim primjerima. Treba pogledati sam nekoliko drastičnih tragičnih sudbina i da sve bude jasnije.

Derviš Korkut je bio 37. potpisnik Sarajevske rezolucije protiv progona Jevreja, Srba, Roma i Arlija, bošnjačkog naroda koji je ubijan i progonjen od ustaškog režima.

Prije ovih rezolucija, već u jesen 1941. godine objavljeni su protesti protiv progona Roma. Poseban slučaj je Rezolucija za zaštitu Roma od 26. maja 1942. godine, koja je imala dugu predistoriju. Naime, u prvoj polovini jula 1941. godine ustaške vlasti su u Tešnju izvršile popis Roma, pripremajući njihov pogrom. Informaciju o tome iznio je Šaćir Dreca iz Bosanske Gradiške na konferenciji bivših zemljoposjednika, održanoj u Sarajevu 26. i 27. jula, tražeći istovremeno da se preduzme nešto za spas ovih ljudi. Svi prisutni su ga podržali, pa je odlučeno da se formira stručna komisija koja će uraditi elaborat za odbranu Roma i uputiti ga njemačkim i ustaškim vlastima. Komisiju su sačinjavali: Prvi je čovjek bio upravo Derviš M. Korkut, istoričar i prevodilac, kustos muzeja, zatim Hamdija Kreševljeković, istoričar i akademik, Hadži Mehmed Hadžić, istaknuti intelektualac, pravnik i teolog (autor kasnije rezolucije ilmije) i Muhamed Kantardžić, profesor. Sekretarske poslove za komisiju obaljao je tada mladi pravnik Muhamed Hadžijahić, koji će kasnije prvi objaviti istinu o Muslimanskim rezolucijama iz 1941. godine.

Bojeći se revolta muslimanskog naroda, Ministarstvo unutrašnjih poslova u Zagrebu je pod brojem 32661/41. od 30. jula 1941. godine izdalo naredbu kojom su obustavljene mjere protiv Roma.
Ali, incidenti protiv Roma nisu prestali. Najteže je bio u Travniku, kad su u proljeće 1942. godine ustaše počele masovno Rome upućivati u koncentracione logore. Revoltirani ovim postupcima, Bošnjaci su u Zenici 26. maja 1942. godine objavili svoju rezuluciju koju je potpisalo 27 uglednih građana (čuva se u arhivu Gazi Husrev begove biblioteke u Sarajevu). U tom tekstu se, pored ostalog, kaže:

Sveta, uzvišena i zakonom priznata vjera islam ne poznaje podjele ljudi po rasi i klasi. Jedino priznaje razlikovanje po uljudbi i pojedinačnoj vjernosti, pošto su najpribraniji i najplemenitiji kod Alaha dž. samo oni koji se najtačnije drže propisa vjere.
Muslimani tzv. Cigani jesu sastavni dio muslimanskog elementa u Herceg-Bosni. Oni se ni po čemu ne razlikuju od ostalih muslimana.“

Kosmička tragedija  Derviša Korkuta

Američka novinarka Geraldine Brooks je u iscrpnom tekstu, pod naslovom Book of Exodus, unijela novo svijetlo u tešku sudbinu Derviša Korkuta i njegove porodice.

Derviš Korkut, rodom iz Travnika, bibliotekar i kustos Zemaljskog muzeja, bio je poznati orijentalista. Govorio je nekoliko svjetskih jezika. Studirao je na univerzitetima u Istanbulu i na Sorboni. Objavljivao je tekstove o manjinama u Bosni, Jevrejima („Sarajevski Jevreji u godini 1848.“, „Antisemitizam je stran muslimanima u Bosni i Hercegovini i Albancima“. Bio je antifašista i vrhunski intelektualac.

Njegov brat Besim, arabista, preveo je Kur’an na bosanski jezik.

Njemačka armija je 16. aprila 1941. okupirala Sarajevo, a početkom sljedeće godine u Zemaljski muzej (koji je opvih dana obilježiop 133 godine postojanja) upao je njemački general Johan Fortner i od direktora Joze Petrovića, poznatog hrvatskog arheologa, zahtijevao da mu se preda čuvena sarajevska Hagada.

Kada je general Fortner to zatražio od direktora Petrovića, Derviš Korkut je, prevodeći, tačnije izmišljajući riječi svog pretpostavljenog, rekao da je knjigu već odnio jedan njemački oficir.

Derviš je isti dan donio Hagadu kući. Istog dana je otišao u Visoko, pa na Treskavicu gdje je kod jednog hodže u džamiji sakrio Hagadu, među Kur’anima. Nakon rata je hodža donio Hagadu  Dervišu, a ovaj ju je vratio u Muzej.

Dobar dio podataka o Korkutu i njegovoj familiji Geraldini Brooks je saopćila supruga kustosovog nećaka Hatima Korkut. Ona danas živi u Arlingtonu u Sjedinjenim Državama. Službenicima Ministarstva za vanjske poslova predaje bosanski jezik. Cijela familija je ponosna na Derviša, njegovo enciklopedijsko obrazovanje i njegovu hrabrost.
U aprilu 1942. godine Derviš je još jednom došao ranije kući iz Muzeja. Poveo je sa sobom jednu djevojku srednjoškolskog uzrasta. Svojoj supruzi Servet rekao je da je Jevrejka, da se zove Mira Papo i da su joj roditelji odvedeni u logor. Servet ju je odmah prihvatila. Obukli su je kao muslimanku, preimenovali je u Amiru i rekli da je Albanka koju su poslali njeni rođaci iz Kosovske Mitrovice da im pomaže u kući. Ona i Mira su se sprijateljile. Pošto je u Sarajevu postajalo sve opasnije, Miru su prebacili u Dalmaciju. I to prebacivanje je bilo opasnost po život familije Korkut.

Nakon rata Mira se vratila se u Sarajevo i živjela udata za oficirom Jugoslovenske armije. Kad je suđeno Dervišu Korkutu, Miru je na ulici srela njegova supruga Servet i tražila da svjedoči o svom spasiocu. Mira je obećala ali se u ključnom trenutku nije pojavila pred sudom, jer joj je to uslovio suprug partizanski oficir.

U partizanima je bio i Dervišov polubrat Besim Korkut, čuveni prevodilac Kur'ana, pa ni to nije pomoglo.

Derviš Korkut je osuđen na osam godina robije od kojih je odležao šest. Pušten iz zatvora, ali građanska prava mu nikada nisu vraćena. Umro je 1969. godine, zaboravljen, ostavljen, slomljen. Svako pojavljivanje na ulici značilo je izrugivanje njegovim imenom.   

Mnogo kasnije Derviš je bio proglašen Pravednikom među narodima Jad Vašema. Tek tokom tokom devedesetih dvije porodice su se spojile u neraskidivo prijateljstvo.

Tragedija Abdulaha ef. Budimlije

Drugi tragičan primjer je ono što je pogodilo Abdulah ef. Budimliju. On je završio medresu 1939. godine. Jedno vrijeme je bio na dužnosti imama Atik džamije u Bijeljini (devedesetih je džamija sravnjena).Budimilija je jedan od 74  potpisnika Rezolucije Muslimana Bijeljine 1941. protiv zločina nad Srbima, Jevrejima i Romima. Za vrijeme SFRJ komunistički režim ga je dva puta osuđivao na robiju zbog pripadnosti organizaciji Mladi muslimani – prvi put 1949. godine, a drugi put 1981. godine.

Dok je potpisivao Bjeljinsku rezoluciju gotovo u isto vrijeme, saznat će kasnije, četnici su mu u Foči zaklali porodicu, a njegovu sestru silovali i ubili.

Umro je 11. jula 2009. godine i ukopan u Tuzli.

Zanimljivo je da su i komunističke vlasti, nakon Drugog svjetskog rata, formalno i bez pokazivanja suštine osuđivale Muslimanske rezolucije, a razloge je i danas teško dokučiti. Inicijatori i potpisnici Sarajevske rezolucije proglašeni su izdajnicima. Da su rezolucije Bosanskih Muslimana objavljene u javnosti ne bi se mogli progoniti prijekim sudovima suđenjima kažnjavati brojne nevine ljude, zbog „povrijeđene časti Muslimana“. I osuđivati na pet, deset godina ili čak na smrtnu kaznu.

Ubrzo se ispostavila nova nepravda na nepravdu: Nije bilo jasno kako je povrijeđena čast od 1945. četvrt vijeka nepriznatog naroda?!

Išlo se u potpunu krajnost. Nakon Drugog svjetskog rata zatvori su bili puni Bošnjaka Muslimana. Bilo je istraživanja tog užasa, pa je izračunato da su Komunističke vlasti nakon rata posebno kažnjavala imame i vjerske službenike, a u daleko manjem broju katoličke svećenike, fratre i pravoslavne popove. Bio je to poseban fenomen. Neko je izračunao da su u zatvorima na 12 Bošnjaka, uglavnom vjerska službenika, dolazili po jedan svećenik i pop. Tako je bilo i sa ostalim društvenim i kulturnim radnicima. Svi koji su nešto radili u kulturi, pisali i objavili knjige, bili su krivično gonjeni i zatvarani pod optužbom da nisu smjeli djelovati u NDH.

Više od 85 posto potpisnika Rezolucija, od Prijedora, preko Tuzle, do Sarajeva i Mostara je završilo u zatvorima zbog navodne saradnje s neprijateljima.