Intervju: Zikreta Ibrahimović- Presude iz Strasbourga se moraju izvršiti

Zikreta Ibrahimovic

Zikreta Ibrahimović (1958) ima izuzetno bogatu karijeru pravnika. Od 1990. bila je na dužnosti Republičkog upravnog inspektora za oblast pravosuđa. Jedno vrijeme bila je sudija, pa advokat u Zenici od 1996. do 2000. Za zastupnika Vijeća ministara BiH pred Europskim sudom za ljudska prava i sekretara na posebnom zadatku imenovana od 2006. godine. Radila je kao zamjenik zastupnika – agenta Vijeća ministara BiH pred Sudom u Strasbourgu sve do 2016. godine. Danas je ugledan advokat u Sarajevu.

Bili ste, dakle, dugo godina zastupnik BiH pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu. Čime se bavi taj Sud?

Ibrahimović: Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu, u najkraćem rečeno bavi se pritužbama  građana protiv država članica, u kojima se oni žale na postupke državnih vlasti za koje smatraju da predstavljaju kršenja ljudskih prava. Dakle moglo bi se reći da je građanin u tom postupku uvijek tužilac, a država uvijek tuženi. Državu zastupa njen agent ili više njih. Pored građana ovom se sudu za kršenje prava mogu žaliti i pravna lica: privatne firme, razni oblici udruženja, ali nikad državni organi ili državne firme. Naime konceptualno Europska konvencija predstavlja jedan, na nivou svijeta, regionalni sistem zaštite ljudskih prava od zloupotreba i nasilja javne vlasti, odnosno pojedinaca koji djeluju u njeno ime i unutar nje, a sve sa ciljem da se razvije demokratski sistem zasnovan na vladavini prava, kao i da državljani države članice nikada ne iskuse strahote totalitarizma, pogotovo sličnog onima koji su doveli do dva svjetska rata.

Međutim, Konvencija o ljudskim pravima već  u prvom članu kaže da je primarna obaveza države članice da štiti ljudska prava svojih građana, odnosno da ih ne krši i ne miješa se u njihova prava. Organizacija na nivou Vijeća Europe, države okupljene oko Konvencije kao okosnice ovog sistema, aktivno će se pomagati međusobno i pružati podršku da garantovana prava budu ostvarena.U principu ova se saradnja ostvaruje „imenovanjem odgovornih“, a zatim „postiđivanjem zbog neprovođenja obaveza“, što je drugo ime za političke pritiske za države koje kasne sa ispunjenjem obaveza. Međutim, bez materijalnih ili drugih sankcija koje bi bile protivne samoj suštini sistema. Prava su garantovana u članovima od 2. do 14. i ovaj katalog prava počinje sa pravom na život, zatim zabrana mučenja i nehumanog postupanja kao dva prava koja država mora bezuslovno garantovati, iza čega slijede sva ostala prava. Uz to su prava proširena protokolima  15 i 16, koji su u fazi usvajanja. U osnovi Sud radi na principu subsidijarnosti, odnosno ukazuje na propuste domaćih vlasti koji su doveli do kršenja prava građanina (primarno obavezanih na zaštitu prava), a domaće ih vlasti nisu uspješno otklonile i pored toga što je žalitelj tražio zaštitu državnih organa i sudova.

Kad se obični građani BiH mogu žaliti pred ovim sudom? Znamo da je to moguće kada su potrošeni pravni zahtjevi pred domaćim pravosuđem. I kada još?

Ibrahimović: Pritužbe Sudu su najčešće pojedinačne, pa makar to bile i grupe pojedinaca u istoj situaciji, ali su dozvoljene i predstavke država jedne protiv druge u ime kršenja prava njenih građana za koje drže odgovornom neku drugu članicu. Sud je koncipiran tako da mu se mogu obraćati obični građani, pa na stranici Suda ima čitavo objašnjenje na jeziku svake članice o tome kako podnijeti aplikaciju koja se sa iste stranice može preuzeti u vidu formulara. Građani i pravna lica privatnog prava svoje pritužbe mogu podnijeti bilo kada kad to odluče popunjavanjem formulara, prilaganjem dokaza o kršenju prava i predajom na pošti svoje kovertirane žalbe, adresirane na Sud u Strasbourgu. Sasvim je drugo pitanje da li će te žalbe sud prihvatiti. Pristigle prijave, žalbe i predstavke prolaze svojevrsnu trijažu preko zaposlenih službenika i pravnika registrara, gdje se provjerava da li je žalba potpisana, sadrži li sve podatke po popunjenom formularu da se po njoj može postupati i sve druge formalnosti. Ako svi uslovi nisu ispunjeni pravnik ureda registrara, dužan je obavijestiti pošiljaoca o odbacivanju žalbe. Predstavke koje prođu ovu eliminaciju idu pred suca pojedinca, ili  tročlano sudsko vijeće ili sedmočlano vijeće odjela, u zavisnosti da li je ocijenjena kao nedopuštena, ponavljajuća ili sa elementima povrede prava na koju pred Sudom do tada nije ukazivano. Više predstavki Sud može i objediniti prilikom odlučivanja svih instanci redovnog suda. U principu, svaki je podnositelj predstavke dužan pitanje kršenja svojih prava  (a sva se prava u nekom aspektu mogu podvesti pod ljudska prava), potkrijepiti dokazima da je pokušao doći do sudske odluke u sistemu zemlje protiv koje podnosi predstavku. Iako predstavke najčešće ulažu državljani članice, to mogu učiniti i nedržavljani ako pojedina država po svojim zakonima i ustavu odlučuje o njegovom pravu, pa je i on dužan pokušati da stvari „ispravi“ na domaćem nivou. Ovo pravilo ne znači da građanin iz BiH mora prije obraćanja Sudu ishoditi odluku svih nivoa redovnih sudova, a zatim i Ustavnog suda BiH.U određenim slučajevima Sud će prihvatiti da odlučuje o žalbama na kršenje prava i kada je izostavljeno obraćanje Ustavnom sudu BiH, pa i nekom od redovnih sudova. To će se desiti ako je već uspostavljena praksa da takve pritužbe domaći sudovi redovno odbijaju, uključujući  i Ustavni sud, jer su iz raznih razloga utemeljenih u domaćem sistemu zaključili da nema kršenja prava. Isto tako postoje situacije u kojima nije realno očekivati da  će domaće vlasti bilo šta poduzeti, najčešće iz političkih razloga, bez obzira na očigledna kršenja prava. U takvim slučajevima moguće je da Sud nađe prihvatljivom predstavku u kojoj je manje ili više  detaljno objašnjeno zbog čega domaće vlasti ne otklanjaju povrede prava ili zašto ih neće u dogledno vrijeme otkloniti.

Koliko građana BiH je prema evidenciji tražilo pravdu u Strsbourgu? Kakav je bio odnos presuda u korist ili protiv građana BiH?

Ibrahimović: Po svojoj poziciji agenti država , pa i naše, srest će se samo sa onim predstavkama koje su upućene tuženoj državi na odgovor, a to je 2-3 odsto svih podesenih predstavki. Katkada će Sud donijeti odluku u predmetu prije izjašnjenja države na predstavku, a to je slučaj kod očigledne neosnovanosti poređenjem navoda sa važećim zakonima države. Dakle, moglo bi se govoriti o hiljadama predstavki protiv BiH. Jednako je mali broj predstavki koje budu potpuno ili djelimično odbijene nakon izjašnjenja države putem agenta ili agenata, najviše do 10 odsto od onih koje su dostavljene na izjašnjenje. Takođe, razlog za odbijanje pritužbe može biti i zloupotreba prava na podnošenje predstavke. Naprimjer, zbog namjernog izostavljanja činjenica i podastiranja lažnih dokaza Sudu. Međutim, nakon što presuda bude donesena ona može imati uticaja na promjenu pravne situacije i za one građane koji se nisu žalili, ali je država obavezana da riješi i kršenja prava koja se na njih odnose. Tako je, naprimjer, odlučeno da je država dužna obezbjediti da svaka domaća presuda bude izvršena u razumnom roku. Da, recimo, isplati staru deviznu štednju svim koji su je imali i slično. Da se ne krši pravo na zabranu dvostrukog suđenja,da se rješe loši uslovi u zatvoru ili smještaj za mentalno oboljele itd…

Dakle, jedna od stvari kojim ste se bavili je bilo i pitanje štediša Ljubljanske banke. Ljudima se ponekad čini da su presude za građane Hrvatske i Srbije drugačije i povoljnije nego za građane BiH!?

Ibrahimović: Presuda u slučaju  štediša Ljubljanske banke i Invest banke jedna je od rijetkih sistemskih presuda u kojoj tokom postupka nisam zastupala državu. Ali, ta presuda se dobrim dijelom ugleda na obavezu BiH da isplati domaću štednju u slučaju Suljagić protiv BiH, na kojoj sam radila  i neke druge presude Suda u Strasbourgu protiv  Slovenije ili ona protiv Makedonije. Slučaj je jedinstven po tome što su tri aplikanta tužila svih šest  bivših republika SFRJ, sada članica Vijeća Europe, dok je sud našao odgovornima samo Sloveniju i Srbiju. Presuda je prema tome jedinstvena. Problemi za koje pitate nastaju kad je riječ o provođenju presude. Tu treba imati u vidu da je po osamostaljenju svaka od bivših republika imala svoj način regulacije ovog pitanja. BiH nije imala ekonomskih mogućnosti da preuzme teret isplate štednje koja je napustila BiH, a koju je uz to pojela inflacija, tako da se isplata vrši na teret svih građana kroz poreski sistem i budžet. S duge strane propuštene su prilike da se u korist BH građana i države blokira imovina dvije banke iz bivših republika i to se može pročitati i u presudi Ališić i drugi. Mislim prije svega na imovinu Invest banke u Tuzli, ali i imovinu Ljubljanske banke širom BiH, sve pod geslom bezuslovnog poštivanja Anex G sporazuma o sukcesiji, bez uvođenja bilo kakvog reciprociteta. Međutim, presuda Ališić i dr. vrlo jasno ukazuje da dvije državne banke. Odnosno, matične države imaju obavezu donijeti zakone kojim će omogućiti isplatu i onima koji nisu podnijeli predstavke uz uslov da štednju nisu utrošili kupovinom nekih dobara. Zakoni koje su donijele ove države, međutim, su manjkavi i postoji mogućnost da budu osporeni novim predstavkama,  a ti su postupci već u toku. Dakle razlika u postupanju ima, ali one su uzrokovane samo različitom regulativom bivših republika, dok sama presuda nije ni u kom slučaju nesklona Bosancima, naprotiv. Ono što je bitno je postići jedinstvo među štedišama u pristupu slovenačkim sudovima, a oni se po mom mišljenju za takvu pomoć moraju obratiti advokatima kvalifikovanim za ovu marteriju. Ipak ,mora se konstatovati da je veliki broj građana nakon duže vremena, upravo putem strasburške presude došao do svog novca.

Kod nas je aktuelno pitanje sa ljudskim pravima u izbornom procesu. Imamo nekoliko presuda koje su prilično slične. Slučajevi Sejdić – Finci, Zornić, Pilav, Šlaku i Pudarić. Nakon više od deset godina, kako je moguće da se ove presude ne mogu implementirati?

Ibrahimović: Presude o kojima je riječ tiču se Ustava BiH i sa njim usklađenih ustava nižih nivoa vlasti. Zatim Izbornog zakona BiH i čitavog niza podzakonskih akata od uticaja na izbore. Presude donesene protiv nje, dužna je provesti sama država, a nadzor nad tim procesom vrši se kroz vrlo stroga pravila i čitav acquis (pravne stečevine) Komiteta ministara koji je podržan od administracije Generalnog sekretarijata Vijeća Europe i u kojem su zaposleni visokokvalificirani pravnici sa bogatim iskustvom koji u suštini utiču i na sam proces nadzora.

Presude se mogu i moraju implementirati uz činjenicu da se onaj dio vlasti koji bi izgubio garantovane privilegije koje obnavljaju izbori po postojećem Ustavu i Izbornom zakonu, grčevito bori, podmećući razne opstrukcije u čitav proces. Tok izvršenja u ovom je trenutku potpuno izmakao kontroli, jer su iz njega eliminisani svi oni stubovi na koje se oslanjao. Tako je, recimo, državna agentura za Strasbourg potpuno dezavuisana i pretvorena u političku transmisiju stranaka iz BiH. Jer, agent taj koji iz teksta presude izvodi zaključke o pravcu djelovanja na otklanjanju povreda i zahtjeva od nadležnih tijela da u tom smjeru vode čitav proces kako bi bio uspješno okončan. Agent je taj koji je u neprekidnoj vezi sa administracijom – stručnjacima Komiteta ministara i u svakom momentu može imati savjetodavnu podršku u kojem pravcu ići. Utoliko što država ima više od jednog agenta, oni ne bi smjeli podržavati različite stavove, što se takođe dešavalo. Umjesto da ispred države za sve ove godine ode barem jedan jedinstven nacrt promjena Ustava i Izbornog zakona, pa makar i nepotpun, manjkav ili čak pogrešan, takvog nacrta nema. Zato imaju nacrti svake stranke posebno, koji su i sad pred delegatima Komiteta ministara VE, a pravno nemaju ama baš nikakvu težinu. Štaviše, smatram da je velika blamaža za BiH što je dopustila da stranački prijedlozi odu ispred države Komitetu ministara. Stranke koje su to učinile izgleda se nadmeću ko je stručniji i pametniji, pa bi se mogao ubrati i kakav politički poen, ali do toga neće doći. Drugo, Komitet ministara Vijeća Evrope će sasvim izvjesno, kad jednom BiH odluči da prekine sa ovom blamažom i dostavi jedinstven prijedlog ili nacrt promjena, koje opet moraju proizilaziti iz presude i ne smiju biti ni u kom slučaju proizvoljne, za glavnog „vještaka, revizora i analitičara“ prijedloga treba pozvati upomoć Venecijansku komisiju i zatražiti da pripremi svoje mišljenje o tom prijedlogu za zasjedanje komiteta ministara. S obzirom da to rade i druge države, pametno bi bilo pozvati Venecijansku komisiju da nam ona uradi nacrt i prijedlog promjena Ustava i zakona, koji bi se onda mogao staviti na razmatranje u Parlament. To bi bio ogroman napredak koji bi bio, sigurna sam, toplo pozdravljen od svih članica VE.

Kao treće, budući da se radi o ozbiljnoj reformi, iz nje bi trebalo eliminisati sve ambiciozne stručnjake čudotvorce. Treba, držeći se najprije teksta presude Sejdić i Finci, a onda i ostalih presuda, zatražiti da prvi draft uradi ako ne sama Venecijanska komisija, onda grupa sastavljena od vrhunskih stručnjaka za Ustavno pravo. Nakon toga će taj draft transparentno biti objavljen na posebnoj stranici, kao i provedba cijelog akcionog plana, čiji je to samo prvi korak iz kojeg treba eliminisati parlamentarce i političare uopšte, a koji će svoje primjedbe i amandmane imati prilike podnijeti na propisani način. Samo ako se tim putom krene ovom ćemo procesu moći sagledati kraj iako ne sa željenom brzinom, s obzirom da u konačnici najmanje 2/3 država okupljenih u Komitet ministara VE treba izglasati da su predložene promjene odgovarajuće i podobne da otklone masovno kršenje prava BH građana. To će se desiti tek kad jednog dana na opisani način Komitet ministara VE izglasa konačnu rezoluciju -final resolution- o zatvaranju slučaja.

U isto vrijeme imamo političko negiranje ovih presuda i stalne zahtjeve hrvatske strane za izmjene Izbornog zakona BiH, kojii, čini se, negiraju ove presude, pa čak i idu u suprotnom pravcu od Strasbourga…

Ibrahimović: Mišljenja sam da prijedlozi izmjena izbornog zakona viđeni sa te strane predstavljaju želje grupe građana okupljenih oko jedne političke stranke, ne bih to nazvala ni hrvatskom stranom, to se samo tako predstavlja. Taj skup želja kojima nas bombarduju vodi čistoj rasnoj, vjerskoj i nacionalnoj diskriminaciji i segregaciji, koja ne pripada pravnom poretku u savremenom dobu ni u BiH, ni u Europi niti u ostatku svijeta. Za razliku od ovih skretanja udesno, strasburške su presude vrlo jasno okrenute promovisanju i jačanju demokratije kroz izjednačavanje šansi za sve da biraju i budu birani, sa dalekosežnim posljedicama koje bi donijelo savremeno društvo građana. Pri tome, kako Konvencija nije u konfliktu sa kolektivnim identitetom, taj bi se identitet mogao zaštiti i na druge manje drastične načine, ne ugrožavajući i ne stvarajući kočnice za čitavo društvo. Primjer za to je nabavka Covid vakcina putem državnog ministarstva .

Zašto evropski branitelji ljudskih prava nisu stali uz ove presude vlastitog suda? Koliko su za Evropljane odluke suda obavezujuće?

Ibrahimović: Brojni branitelji i promotori ljudskih prava širom Europe dali su svoju podršku ovim presudama od „Sejdić-Fincija“ do „Svetozara Pudarića“ i stali uz njih. Naročito su bile žive aktivnosti u 2010. godini kad je donesena presuda za slučaj „Sejdić i Finci“. Za potrebe provedbe presude formirana je posebna grupa parlamentaraca Vijeća Europe koja je nudila i podršku i prijedloge rješenja, zatim škola prava „Benjamin Kardozo“, pa „AIRE“ centar iz Londona UK, brojni političari i pravni stručnjaci iz Generalnog sekretarijata Vijeća Europe. Svi oni nude i pomoć i podršku i danas. Međutim, mora neko i sa ove strane (iz BiH) pomoć prihvatiti, ali se ona odguruje. Naši političari ubjeđuju jednog po jednog gosta kako tu stvar srediti u svoju korist a drugom na štetu, što je ovim stručnjacima potpuno strano i mnogi dižu ruke. Presude Europskog suda za ljudska prava su apsolutno obavezujuće, a svaka je dosada i izvršena makar i sa odugovlačenjem i otporom.

Kako je moguće da mi ne možemo biti država ravnopravnih građana, što je evropski model, a da nam se i od evropskih predstavnika u BiH serviraju zahtjevi protivni presudama Evropskog suda za ljudska prava?

Ibrahimović: Jasno je da je Bosna i Hercegovina država neravnopravnih građana, odgovor na to je iseljavanje i mladih i starih i ostale negativne pojave i posljedice. Takođe je jasno da jedan dio međunarodnih predstavnika nije uvijek dobronamjeran i pristaje uz neku od strana u pronošenju raznih teorija o implementaciji presuda, što nema nikakvo uporište u stvarnosti. Sem toga, akteri pasivnog otpora implementaciji presuda Suda u Strasbourgu služe se predstavljanjem stvari na način koji je zbunjujući, a političari, pa ni mediji  često ne poznaju bit presuda i mehanizmne njihovog provođenja. Dobar dio tih aktera presude nije ni pročitao ili ih ne razumije,nego im samo diskusija o tome koristi da ostanu u fokusu pažnje. Stoga poplava nadristručnjaka ne treba da čudi.

Da li se primjećuje različit odnos prema pravima evropskih građana ili naših susjeda i pravima građana u BiH? Jesu li politički Evropljani „dvostruki“ samo prema BiH ili ima još država kojima ne priznaju ono što sebi žele u svojim demokratijama?   

Ibrahimović: Politički Europljani bila bi prava sintagma. To su ličnosti koje su formalno dospjele sticajem geopolitičkih okolnosti u istinske demokratije zapada, ali čije su principe prihvatile samo formalno. Očigledno je da zemlje tzv. starih demokratija često moraju trpjeti otpore iz država koje su se pridružile EU, želeći im pružiti okruženje u kojem će i same razvijati svoje institucije, a ne samo privredu, po raznim osnovama. Zato gledamo kako države iza bivše „gvozdene zavjese“ odbijaju primiti izbjeglice i slično, jer imaju problem nositi se sa različitim kulturama i odnositi se prema svima na civiliziran način, bez obzira što bi im to možda donijelo i dohodak. Dvostruki aršini nisu ništa drugo nego odraz nepostojanja istinske demokratije, a na meti im se često nađu društva koja imaju nešto više problema od drugih. Uostalom, specifične  probleme ima svako društvo.

Uvijek se kaže: Vi treba da svojim snagama mijenjate Ustav BiH? Nema pritiska i nema poštovanja prema presudama Suda u Strasbourgu. Šta učiniti da se i u BiH krene u implementaciju presuda Evropskog suda za ljudska prava? Da li je to uopšte moguće u BiH pred nacionalnim politikama koje žele vladati građanskim pa i prebrisati ga?   

Ibrahimović: Odgovore na ova pitanja praktično smo već dali. U toku pripremanja odgovora na pritužbe aplikanata u slučaju „Sejdić i Finci“ koje sam lično radila ili delegirala da se urade pod mojim nadzorom, isticano je da je zabilježen relativno veliki broj intervencija OHR-a u pravnom sistemu, pa zašto ne i kad je Ustav BiH u pitanju. Kaže se da BiH nije odgovorna za kršenje prava jer ima OHR koji bi mogao sve riješiti, ali neće. Međutim, presudom je odbačena ova naša obrana i naveden je član po kojem Parlament BiH može da u svako doba ili potpuno izmjeni Ustav izglasavajući ga u drugom tekstu ili da usvoji amandmane na njega, bez obzira što je on anex jednog međunarodnog ugovora. Stoga se teško može očekivati da se tako nešto ikada desi. Ono što bi možda mogao učiniti OHR je pogurati ovu inicijalnu fazu izrade prijedloga promjena putem pravnih stručnjaka i na sto pred nacionalne politike staviti prijedlog promjena o kojem će se onda diskutovati, jer sad ne postoji ništa , a vrijeme prolazi. Onda je to prilika da se traži i dalje pomoć međunarodne zajednice u vidu savjeta ili pritisaka za prihvatanje promjena koje bi se onda dale u proceduru usvajanja.