Krajišnici osvajaju tvrđave i ljudska srca

Sluzbenici iz ratne Ambasade u Zagrebu

Nada Al Issa, u Bosni još voljena i poštovana

Razgovaramo sa Nadom Al Issom, moglo bi se reći, legendarnom ratnom dopisnicom RTVBiH. Za „Bosna Global“, toliko vremena poslije, govori neke detalje koje nikada nije otkrila. Njena ispovijest potvrđuje da nije bilo nimalo jednostavno izvještavati iz Zagreba dok je trajao rat HVO-a i Armije RBiH. Javljala se i iz Ženeve sa pregovora, svjedočila mnogim diplomatskim tajnama, bila bliska sa predsjednikom Izetbegovićem. Krase je izvanredna i jednostavna analitičnost. Govori o Petom korpusu i o Krajišnicima koji su uistinu poseban svijet časti i hrabrosti.

Imali ste desetine zemljotresa u Zagrebu i okolini. I one razorne. Kako ste sve to podnijeli?          

NADA: Teško sam podnosila potrese, još se Zagreb trese, ali, hvala Bogu, puno su slabiji, ali ipak svaki put iznova izazivaju strah. Baš Vama Seade moram zahvaliti što je nestao onaj panični strah, nakon što se mi neke stvari objasnili. Sad’ se već i na fb međusobno palimo, pa sam jedan napisala da postoji natjecanje u brzinskom tuširanju, da bih osvojila barem broncu, nakon čega su se u diskusiju uključili još mnogi i “ubili” me u pojam, jer bi oni osvojili najmanje srebro, ili zlato, nakon čega smo se svi slatko smijali, a, kažu i smijeh je lijek, u ovom slučaju od straha.

Nakon izbora nove američke administracije i predsjednika Joe Bidena, čini se da Balkan opet dolazi u centar pažnje. Valjda ovaj put s nadom u bolje sutra i s mirom Božijim. Gotovo se može primijetiti prevrat u novinarskom izvještavanju iz Zagreba i Beograda. U Sarajevu se vesele Bidenu kao na svadbi. Kako vam sve sve to čini?

NADA: U Zagrebu su rezultati izbora u Americi dočekani dvojako, ljevica je pozdravila pobjedu Joe Bidena, a na desnici samo što nisu proglasili „dan žalosti“. A gotovo su smiješne, gotovo u stilu burleske, izjave bivše predsjednice K. G. Kitarović, koja je “trčkarala”, gurala se do Trumpa, čak mu “stražarila” pred ogradom Bijele kuće, a sada naveliko hvali “svog prijatelja” Bidena,  koji jako dobro poznaje  Europu, pa i našu regiju i jako “dobro zna stanje u BiH.

Ali je rekla i nešto, hrvatski rečeno-znakovito, možda i nije svjesna punog značenja svojih riječi: da će predsjednik Biden “od Hrvatske očekivati puno više nego ikada do sada“! Da da i “prijedlog rješenja za poboljšanje odnosa u regiji.”  S obzirom da,  kako je sama  naglasila,  Biden jako dobro zna stanje u regiji i sve što se događalo na ovim prostorima,  sigurno jako dobro zna i ulogu Tuđmanove Hrvatske u ratu u Bosni, u maničnim nastojanjima za njezinom podjelom, zajedno s najboljim kompanjonom, mu, S. Miloševićem, s kojim je činio dva lica iste medalje. Pa ako sada predsjednik Biden, kako kaže bivša predsjednica, “od RH očekuje i prijedlog rješenja stanja i odnosa u cijeloj regiji, pa i BiH”, sigurno ne očekuje nastavak Tuđmanove politike 90-tih, čije naslijeđe u Zagrebu, u nekim glavama još živi, isto kao i žal za mnoge, nikad umrlim vrhovnikom. Nažalost, politiku neotuđmanizma nastavio je i predsjednik Milanović, od koga to nitko nije očekivao, doduše, u nekoj light verziji, ali dok Milanović govori kao neki rigidni HDZ-ovac, da se u BIH provodi zulum nad Hrvatima, da Željko Komšić, legalno izabrani član Predsjedništva, samo “parazitira” na uštrb Hrvata, da mu se zbog takvih izjava “fućka na reakcije iz Sarajeva”, nije li to neotuđmanizam predsjednika Milanovića?! Predsjednika kojeg je izabrala ljevica a okrenuo se desnici. Još mu samo “fali” ruka na srcu!

Predsjednik s ljevice, postao ikona desnice!! Jer odbrusi Sarajevu, odlikuje generala HVO-a optuženih za ratne zločine, što se, kako tvrde čak i hercegovački Hrvati,  nije usudila ni Kolinda, upravo strepeći od reakcija iz Sarajeva. Već se u veliko špekulira da su to rane Milanovićeve pripreme za drugi mandat, pri čemu računa i na pomoć desnice, čiji je, rekoh, novi idol. Pa ako J. Biden očekuje “od Hrvatske više nego ikad'” onda će Hrvatska morati jako paziti kakve će prijedloge davati za Bosnu, sigurno dijametralno suprotne od onih iz 90-tih. U koje nas, hvala Bogu, za sad samo retorikom, vraća i predsjednik Milanović.

Jedan član redakcije Bosna Globala je nedavno boravio u Krajini. Kroz razgovor se u nekom društvu vaše ime spomenulo. I odjednom su Krajišnici promijenili raspoloženje. „Mi Nadu smatramo našom. Mislimo na nju“, rekao je jedan.

NADA: Uvijek se iznenadim kada me se još netko u BiH sjeti, a posebno mi je drago što me nisu zaboravili Krajišnici ili “sila nebeska”, kako sam kao papiga, u svakom izvještaju zvala 5. korpus. Nekad se, sad’ s vremenskim odmakom, i nasmijem tome, bilo je tu prilično i patetike, ali bio je rat, pa je nekad trebala i patetika. Nezaboravno su ti ratni dani za Bihać, i za cijelu BiH. Zvali me iz 5. korpusa u svako doba, ujutro, uveče, u dva, tri po noći. To se ne zaboravlja, kada recimo u neko gluho doba general Dudaković “drekne,” oslobodili to i to. “Đe” ćeš se ljutiti, odmah na telefon, moliš Boga da dobiješ liniju, i uskačeš u prve vijesti.

Abdićevi ljudi iz tzv. Zapadne Bosne su bili bijesni na vaše izvještavanje…

NADA: Zbog izvještaja o 5. korpusu imala sam velikih problema s Abdićevim ljudima. Jedno veče, pri povratku s posla iz Ambasade, automatski hoću otvoriti poštanski sandučić, i odjednom se naglo trznem, vidim vire neke žice iz njega plave i crvene.. U šoku nazovem policiju na broj koji su mi dali na koji mogu nazvati u svako doba, ako ustreba. Stigli su munjevito brzo i demontirali neku eksplozivnu napravu, koja, kako su rekli, nije bila toliko jaka da bi bila smrtonosna, ali bi mogla nanijeti teže ranjavanje. Kad su počeli demontažu tih žica, kažu meni neka idem u stan, doći će i oni kad bude gotovo. Dolazim da ulaznih vrata, i kriknem na sav glas, jer je iz neke vrećice, obješene na vratima, curila krv. Policajci gotovo doletjeli, otvore vrećicu, a u njoj zaklana grlica i u najlonu zamotana poruka “ovo i tebe čeka” , potpis “babini.” Bilo je to točno na dan kada je Martić bombardirao Zagreb, a Bihać, kako se čini, bio u teškim borbama. Ubrzo nakon toga, Abdić je imao press konferenciju u malom, ali otmjenom  hotelu ” Palas”, na zagrebačkom Zrinjevcu. Naravno, otišla sam, iako nisam bila pozvana. I dok se čekao početak pressice, onaj Abdićev posilni, kome sam zaboravila ime, ali koji uvijek bio uz njega, pokazuje mu prstom na mene i pita, shvatila sam, jel znaš tko je ono? Abdić odgovorio dovoljno glasno da sam čula kad je rekao:” Znam, znam, neka je.” Time sam im htjela pokazati da ih se ne bojim, iako mi, sada mogu priznati, nije bilo svejedno, ali sigurnost su mi davale ostale prisutne kolege, novinarska Sedma sila.

Vi vjerovatno niste ni svjesni šta su za građane BiH značili vaši ratni izvještaji o stanju u Petom korpusu. Stariji Bosanci se sjećaju tih izvještaja, kada se tražio mir u kući da se odslušaju vaše riječi. Senad Hadžifejzović kaže da niste ustupali ni milimetar od reportaža koje ste slali u Sarajevo.

Nada Al IssaNADA: Relativno često sam sa UNPROFOR-om dolazila u Sarajevo, svaki boravak, unatoč granata bio je nezaboravan. Gotovo cjelonoćno gostovanje na nekom radiju, linije sve zauzete, hiljadu pitanja, hiljadu pohvala, bilo i plača u eteru. Ali da se malo i našalim kad god bi nekog upoznala na ulici, svi se rasplaču, a ja skupa s njima…

To što ste vi javljali putem RTV BiH bila je neka vrsta prodora istine u svijet. Vaši istupi na konferencijama u Zagrebu bili su izuzetni, puni ponosa. Niste dali na sebe i svoj stav ste branili žestoko. To nije bilo ni lako u Zagrebu dok je trajao sukob HVO-a i Armije RBiH. Bog i vi znate šta ste sve tada preživljavali. Šta vam je od svega toga danas najviše ostalo u sjećanju?

NADA : Dobro ste rekli, stvarno sam s puno ponosa na svakoj Tuđmanovoj pressici na sav glas govorila:dopisnica RTV BiH, tim više što je on zvao “muslimanska televizija,” s onim svojim karakterističnim naglaskom. Čak sam mu, začudo, na neki način bila i simpatična, sam mi je to rekao, jer “voli novinare koji postavljaju  oštra pitanja”, i uvijek mi je čak osobno davao da postavim pitanje, ako mi glasnogovornica nije dala. Rekao bi, „dajte joj pitanje, vidite da već tri dana drži ruku u zraku“. Pa sad’ neka netko kaže da se prvi hrvatski predsjednik, koji je htio biti i bosanski, nije znao našaliti. Ali, bilo je to teško, opasno doba, naročito kad su u vrijeme sukoba Armije Bih i HVO-a. Za to vrijeme bila sam, vjerovali ili ne, 147 puta na “obavijesnom razgovoru,” na kojem bi mi puštali moje izvještaje, i postavljali “neka pitanja. ” Na kraju je zbog mojih izvještaja i tih “nekih pitanja,” postalo toliko opasno za mene, da su mi neko vrijeme dali 24-satnu zaštitu, s obrazloženjem “da se meni može svašta dogoditi, a da takvo što njima ne treba“.

Ostali ste prijatelj sa brojnim krajiškim legendama. Posebno prijateljstvo vas veže za legendarnog generala Atifa Dudakovića. Čujete li se s njim?

NADA: Žao mi je što čujem da je legendarni general bolestan. Nisam to znala. Nažalost, ne čujemo se. Vidjeli smo se samo jednom nakon rata na njegovom radnom mjestu u Sarajevu, kada mi je dao intervju za zagrebačku ” Arenu.” Stoga, poruka generalu: Brzo ozdravi, nije za tebe besposlenost. I da kažem u njegovom otresitom stilu: Zapovijeda ti Nada Al Issa.

Jedno vrijeme ste bili i u Ženevi i izvještavali o toku pregovora o miru u BiH. Imate i to iskustvo susreta i dijaloga sa Tuđmanom. Kakav je bio njegov odnos s Miloševićem. Vidjeli ste ponašanje i stavove Owena i Stoltenberga. Imate važne činjenice za historiju Bosne. Šta danas isplivava iz tog sjećanja?        

NADA: Da, izvještavala sam mjesecima s mirovnih pregovora u Ženevi, vidjela sve i svašta, pomalo “uhodila” novinarski koga sam mogla, a mogla sam dosta jer sam bila kao član bh delegacije, pa sam imala privilegija biti u Palači nacija, a ne ispred, kao ostale kolege. Naravno da su me neki zbog toga odgovarali, posebno HTC, jer su se morali pravdati svojim redakcijama zašto nemaju informacije koje imam. Da, vidjela sam jednom Tuđmana i Miloševića u nekom od hodnika palače kako nešto povjerljivo “kontaju,” ali im se nisam baš mogla toliko približiti da bi ih čula. A kakav je bio njihov odnos najbolje govori nezamisliva scena, nakon prekida jednih pregovora koje je prekinuo nezadovoljni, predsjednik Izetbegović, vidjevši da je sve uzalud. Odjednom, na vratima “bosanske sobe” pojavljuje se Slobodan Milošević i pita: ‘Je li bre, hoće li Alija da se vrati, ako neće Franja i ja vraćamo se u Zagreb i Beograd‘. Dakle, vrlo je familijarno  oslovio Tuđmana. To što je tada  Milošević napravio je nezamislivo, jer je svaka delagacija imala je svoju sobu, srpska svoju, hrvatska svoju, bosanska svoju, koje su se smatrale za eksteritorije, nešto kao ambasade, pa je Milošević svojim dolaskom zapravo povrijedio suverenitet BiH, čak i u Ženevi.

Bili ste bliski i sa predsjednikom Alijom Izetbegovićem. Šta bi danas rekli o tim vašim susretima i razgovorima? Kakav je utisak na vas ostavljao prvi BH. predsjednik?

NADA: O predsjedniku Izetbegoviću mogu samo sve najbolje reći. Divan čovjek je bio. Jednostavan prije svega. Jednom oko ponoći zvoni mi telefon, dignem slušalicu, s druge strane čujem: Nado dijete (tako me je zvao), ovdje predsjednik, evo sad smo stigli, pa de zapiši i javi… “Da mu nisam prepoznala glas, rekla bih ono otrcano, ako ste Vi predsjednik, ja sam kraljica Elizabetha. Eto koja veličina i jednostavnost, skromnog čovjeka. Predsjednik države zove lično, bez posrednika, sekretarice običnu novinarku. Jednom, baš na dan kada je uvedena hrvatska kuna, sjedim kod predsjednika u kabinetu u Sarajevu, pričamo, ja “tračam” Tuđmana, a prethodno sam predala izvještaj, u jednom trenutku počinju vijesti u 15 sati. Kaže predsjednik, čekaj da čujem Al Issu i Zagreba, nakon čega smo se oboje nasmijali. A najviše mi je imponiralo što svi, koji me nisu poznavali, npr. hotelski osoblje, mislili da sam predsjednikova kćer, jer sam ponekad s njim i večerala, da bi mu prenijela detalje o tome kako su izvještavali strani novinari o nekoj temi.

Imali ste sjajne odnose i sa pokojnim Ivicom Račanom. Bili ste uz njega kad je SDP rastao i možda bio u svom najsnažnijem periodu. Šta je danas SDP? Kakav je stav SDP-a na Milanovićeve, hajde da kažemo, netaktične istupe i otvoreno priklanjanje desnim opcijama?    

NADA: Godinama sam pratila SDP i Račana. Račan je vodio SDP u najgore vrijeme, kada je, kako se govorilo, u Hrvatskoj bilo gore biti u SDP-u, nego biti Srbin. Rijetko tko bi tada na, čelu SDP-a izdržao to što je izdržao Račan, napadali ga svih strana, iako je mirno predao vlast. Bio je pošten i realan, pragmatičan, uporan, imao dobre živce. Kada je nakon Tuđmana SDP došao na, vlast, govorilo se lakše se diše, jer za vrijeme Tuđmana nacionalizam je bio neizdržljiv. I onda dolazi Račan, koji ne broji krvna zrnca, svi odahnuli, osim “velikih domoljuba,” koji nisu mogli smisliti “komunjaru” u Banskim dvorima, ali sve je on to stoički podnio. Njegov nasljednik, Z. Milanović kao šef stranke bio je odličan, ima, karizmu, urođeno liderstvo, kao premijer bio dobar, uz neke greške u koracima, ali kao predsjednik? Razočarao, baš zbog odnosa prema, Bosni, o čemu smo govorili u jednom od prethodnih pitanja. Njegov SDP, nakon njega nema pravog lidera, ima nekoliko dobrih pojedinaca….

Znam da vam nikad nije bilo presudno važno nacionalno. Bilo je onih koji vas nisu voljeli vidjeti u Zagrebu. „Vaši“ vas ne vole odavno. Moram vas pitati je li bilo Bošnjaka kojima niste nacionalno valjali? 

NADA: Mnogi me nisu voljeli vidjeti, ne samo u Zagrebu, nego i u vlastitoj široj obitelji, više od pola me se, takoreći, odrekli, jer “sam se prodala muslimanima“. Svi kao da su zaboravili moju baku Eminu, maminu mamu, za mene najljepšu ženu na svijetu, koju sam ikad’ vidjela, pitala sam ih da li bi se, da je živa, onda i nje odrekli?! Nisu imali odgovor. A naravno da je bilo i Bošnjaka koji me nisu podnosili, i u Zagrebu, i u Bosni. Neki poznati, viđeni Bošnjaci u Zagrebu, čak i u Islamskom centru, znali su mi reći da je nakon svakog mog Izvještaja, njima glava u torbi?! Njima? A meni nije bila?! Posebnu netrpeljivost prema, meni imala je, iz meni nepoznatih razloga, ambasadorica Bisera Turković. Jednostavno me nije podnosila. Najbolje to pokazuje primjer kada sam imenovana atašeom za štampu u BH. ambasadi u Zagrebu. Naravno, dogodilo se to u Sarajevu, u Ministarstvu vanjskih poslova, jedva da smo izašli iz zgrade Predsjedništva, kad’ meni nj.e.ambasadorica kaže, „nemojte puno pričati o tome, jer drugima nije pravo“. Kada smo se vratili u Zagreb, odmah me je drugi dan pozvala u svoj ured, prvi i jedini put, samo da bi mi rekla da to što sam ja imenovana za atašea za štampu neće ništa promijeniti, jer će taj posao raditi onaj koji je radio i do tada, iako formalno nije bio imenovan, ali je bio njezin favorit. Takav njezin postupak govori samo o ambasadorici, pokazuje njezin odnos, odnosno nepoštovanje prema nadređenima u Sarajevu, jer nisam se ja sama mogla imenovati za atašea, već nadležni u Sarajevu, konkretno ministar Ljubijankić. Naravno da sam dolazila redovno u Ambasadu.

Evo, prvi put ste otkrili neke detalje o dobrim stranama ali i vašim nevoljama zbog izvještavanja za Peti korpus.

NADA: Neke činjenice tek sada dajem na vidjelo. Neke stvari pričam prvi put. Nisam nikad željela Krajišnike opterećivati još i svojim patnjama, ja u Zagrebu a oni u grotlu. Imali su pametnija posla, obraniti svoju Krajinu, i njeno srce, svoj Bihać, kad to više niko nije vjerovao. I da im kažem: Uspjeli ste nadljudskim naporima sačuvati svoju slobodu. Ponosna sam što sam cijelo to vrijeme bila uz vas, javljala, slala u svijet, svaku i najmanju vijest o vašoj hrabroj borbi, čak i kada, kako ste mi govorili, na položaje idete s praznim ruksacima s praznim limenkama samo da se čini da imate bar nešto u njima za pojesti, a često su samo lupale prazne boce i limenke. Vi ste junaci našeg doba. I kakav ste vi narod. Osvajate i tvrđave i ljudska srca. Ko vas ne bi volio takve?