Dina Greenberg: “Dok nastavljam jačati platformu za svoj roman, NERMININA ŠANSA, bila sam radosna i privilegovana što mogu razgovarati s Bosankama koje su bile samo djeca kad je izbio rat 1992. godine. Zahvalna sam Adni Gaši na njenoj spremnosti da podijeli svoje spoznaje u ovoj četvrtoj seriji ratnih intervjua.”
Intervju Dine Greenberg sa Adnom Gaši bio je više razgovor dvije osobe. Ono što je bitno za nas u Bosni i Hercegovini, to su iskreni stavovi koje iznosi Adna Gaši. Prvi put saznajemo kako su daleko od Bosne i Hercegovine, sa kakvim dilemama i nadama odrastale generacije djece roditelja koji su progonjeni spas potražili u drugim zemljama. Ovo je priča o tome kako su od svojih roditelja preuzimali svjedočanstva o teškoj sudbini i ljubavi prema izgubljenom svijetu.
Obiteljska povijest Adne Gaši složena je i nijansirana kao i povijest njezine bosanske domovine. Adna je sada diplomantica Američkog sveučilišta u Washington DC-ju na Školi za međunarodnu službu. Bila je bebica rođena na početku rata, baš kad se Jugoslavija cijepala u odvojene republike Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu, Crnu Goru, i Makedoniju. Nadalje, svaka republika je također bila dom ljudima različitih vjera i nacionalnosti.
Njezina obitelj predstavlja snažan primjer te mješavine kultura i religije. Oni utjelovljuju inherentne napetosti i, posebice, potencijalne puteve pomirenja i otpornosti.
Adnina baka po ocu bila je Bošnjakinja.
“Uvijek je nosila pokrivalo za glavu i bila je više odana islamu od mog djeda”, objašnjava Adna. “Rođen je na Kosovu, ali se zbog posla preselio u Bosnu. Iako nikada nije prakticirao muslimansku vjeru u ritualnom smislu, moj djed je snažno držao tradicionalne uloge između muškaraca i žena.”
Od starijih živa je još njezina baka po majci, rođena u Splitu, u Hrvatskoj. Sada je u staračkom domu u Danskoj. “Odrasla sam bliže maminoj strani obitelji”, kaže Adna. “Moja baka je odgojena kao katolkinja, a moj djed je bio bosanski musliman. Ni jedno ni drugo nisu bili baš religiozni, ali su se njihove obitelji i dalje oštro protivile braku. Kao rezultat toga, moja majka i teta odrasle su izolirane od svojih rođaka i šire obitelji.” Adna opisuje svog djeda “više kao odanog muža, koji je svojoj ženi dopustio da upravlja obiteljskim financijama i investira. Također je dopustio mojoj majci da upiše fakultet i potaknuo je da postane snažna, neovisna žena.”
Možda je na Adninu povijest najviše utjecao njezin otac Isak Gaši i njegova višedecenijska posvećenost razotkrivanju zločina koje su počinili Srbi tijekom ratova u Bosni 1992-1995. Učinio je to, prvo svjedočenjem pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u Haagu, a zatim, 2018., objavio (sa Shaunom Koosom) svoje hvaljene memoare „Očevidac“. Prije rata predstavljao je Jugoslaviju kao sportaš svjetske klase, a njegov je identitet bio vezan uz ovu raniju iteraciju svoje domovine.
Kao kćer, Adna se mora pomiriti sa saznanjem da je njen otac bio zatočen i mučen u svom rodnom gradu Brčkom (Bosna), u zloglasnom logoru Luka. Kao pripadnica bosanskohercegovačke dijaspore, također se mora pomiriti sa sve većim osjećajem odgovornosti za sjećanje i odavanje počasti onima koji su poginuli i onima koji još uvijek nose psihičke rane rata. Kao i kod ovog drugog, Adna također nosi darove i terete preživjelih. Ovaj intervju se fokusira na njezina nedavna razmišljanja.
Kao što znate, radim na nizu intervjua s Bosankama kao pratećem projektu za moj roman. U „Nermininoj šansi“, mlada žena je prisiljena pobjeći iz svoje domovine na početku balkanskih ratova 1992.
Nerminina priča počinje traumom rata, seksualnog nasilja i raseljavanja. U intervjuima često čujem stvari poput: ‘Nisam baš doživio rat. Bio sam premlad da bih se ičega sjećao’. Mi zapravo ne razgovaramo o tome.
Razumijem da mnogi ljudi nerado govore o tome što se dogodilo jer je jako bolno. A možda je to sada posebno teško jer vladini dužnosnici Republike Srpske (srpski teritorij unutar Bosne i Hercegovine) aktivno poriču puni kontekst svojih ratnih nedjela i ta je retorika sve više u vijestima.
Dina: Ali krenimo s osobnijom notom. Rođeni ste 1991. godine, godinu prije početka rata. Vaša obitelj pobjegla je u Dansku i ovdje ste odrasli i obrazovali se prije nego što ste završili dodiplomski studij na AU u Washingtonu, DC.
Vaša obitelj je bila prisiljena pobjeći iz Bosne. Možete li govoriti o tome kakav je bio osjećaj odrastati u Danskoj, zemlji koja vam je svakako bila poznata, ali ne u domovini?
Adna: Sjećam se da sam imala jako sretno djetinjstvo još u dječijem vrtiću. Nikada se nisam osjećala kao autsajder, jer sam se dobro slagala sa etničkim Dancima iz svog razreda, kao i sa onima u bosanskoj dijaspori… Nikada mi nije bilo zabranjeno pohađanje škole/danske tradicije i tako sam te dijelove danske kulture prihvatila kao svoje.
Kao dijete znala sam da je u mojoj zemlji rat i da su se dogodile užasne stvari. Odrasli bi uvijek pričali o tome, ali ja nisam smjela slušati puno detalja. Umjesto toga, igrala bih se s drugom djecom. Moglo bi se reći da sam se osjećala kao da pripadam u dva različita svijeta spojena u jedan. U kojim god aktivnostima sudjelovali moji danski drugari iz razreda, uvijek sam bila tu uz njih. Ponekad sam, međutim, preispitivala naše razlike: vrstu hrane koju smo jeli ili koliko su neobavezne interakcije između danske djece i njihovih roditelja. Nasuprot tome, u bosanskom domaćinstvu djeca su pokazivala poštovanje prema starijima.
Sjećam se, vrlo jasno, da sam uvijek imala jaku ljubav i čežnju za domovinom. Slušala sam muziku, uživala u hrani i čula kako naši ljudi i familije pričaju o zemlji, ali je nikad nisam stigla posjetiti kao dijete.
Dina: Sjećate li se da ste vodili s roditeljima neke posebne diskusije o ratu kad ste bili mnogo mlađi? Što kad ste bili malo stariji (srednjoškolska dob)?
Adna: Kad sam bila mlađa moji roditelji nikad nisu puno raspravljali o ratu. Osigurali su mi sretno i bezbrižno djetinjstvo, bez briga u svijetu. Kad sam bila tinejdžer, počela sam se raspitivati o ratu i roditelji su mi malo pričali o tome. Na kraju sam pretražila informacije na Internetu i bila upoznata o prilično šokantnim statistikama rata, koje su ponekad bile vrlo uznemirujuće. Tek nakon toga, pitala bih tatu o njegovom mišljenju i on bi mi uvijek dao iskren odgovor.
Kako sam sada starija, shvaćam da je postavljanje određenih pitanja koja zahtijevaju od mojih roditelja da razmišljaju unatrag nepotrebno, jer mogu ponovno izbaciti na površinu njihove određene osjećaje i emocije.
Jedno zanimljivo iskustvo koje sam primijetila tokom odrastanja je da bi se, kada bi zasvirala jugoslavenska muzika, bilo da je slušamo kod kuće ili u posjeti Bosni, oba moja roditelja, zajedno s ostalima iz svoje generacije, vratila bi se u prošlost. Mogla sam vidjeti izraze radosti i nostalgije u njihovim očima. Ponekad bi sjedili u tišini i gledali se i komunicirali telepatski, činilo se. Djeca, uključujući i mene, uvijek su se pitala što misle odrasli. I sada, kao odrasla osoba, razumijem.
Dina: Postoje li određene stvari o kojima biste voljeli da su vaši roditelji razgovarali s vama?
Adna: Ne baš, ali ako bih morala spomenuti jednu stvar, to bi bila teškoća u početku kao “prazna ploča” s novim identitetom, kulturom, karijerom, prijateljima – nakon najgorih izdaja u životu. Uvijek sam bila zaštićena i zaštićena, i prilično razmažena, tako da nikad nisam do kraja shvatila kako je to nemati nešto, živjeti u strahu i brigama. Što god sam poželjela, osigurali su mi moji roditelji i nikad nisam shvatila koje su teškoće i žrtve koje su morali podnijeti.
Dina: Vaš otac je odigrao enormno važnu ulogu, prvo u izvještavanju o genocidu koji se dogodio u Bosni, a zatim svjedočenju u Haagu tokom trajanja ICTY-ja. Mislite li da je to utjecalo na način na koji ste obradili informacije o ratu?
Adna: Znam da je moj otac pošten čovjek. Uvijek govori istinu bez obzira na to jesu li je ljudi spremni čuti. Dakle, kada je govorio o ratu bio je vrlo transparentan. Bez obzira na svoje iskustvo, naučio me da budem oprezna sa Srbima, ali nikada da mrzim. Na kraju krajeva, nezamislivo je ovo što smo izdržali kao narod, ali da smo to isto uzvratili, bili bismo isti kao oni. U ratu nema pobjednika. Svi gubimo.
Jedna stvar koju sam smatrala fascinantnom je koncept čovječanstva; kako se činilo da se to dovodi u pitanje tokom zločina i kako postoji ljudskost u svima nama, čak i u najgorim čudovištima.
Dina: Kako je vaše iskustvo odrastanja u dijaspori utjecalo na vaše akademske i profesionalne ciljeve?
Adna: Ne puno, stvarno. Više sam odrastala na međunarodnom planu i bila izložena u oba svijeta. Moje dansko državljanstvo omogućilo mi je najbolje iskustvo u visokom obrazovanju, bez ikakvih troškova. Stoga sam ciljala koliko sam htjela. Znala sam da sam dobra s ljudima i razumijem kulture, te da imam i umjetničku stranu. Stoga su mi se korporativne komunikacije i marketing činili savršenim smjerom.
Dina: “Osjećate li neki osjećaj odgovornosti” da ispričate priče preživjelih, kao i onih koji su poginuli? Da na neki način “doprinesete”? Što bi to podrazumijevalo?
Adna: Apsolutno. Mislim da kod preživjelih postoji neizgovorena dužnost koja je govoriti istinu i nastaviti govoriti istinu. Zločini u Bosni bili su toliko jezivi da kad pričam o tome nebosancima oni ostaju u nevjerici. U međuvremenu, dovodim u pitanje njihovu nevjericu. Svjetska povijest umrljana je krvlju, ali nikada ne propuštamo biti šokirani kada čujemo za mračnu stranu čovječanstva.
Bosna je samo jedan primjer. Genocidi su se uvijek događali i događaju se. Stoga svijet mora slušati priče preživjelih jer oni jedini mogu upozoriti na zabrinjavajuću budućnost.
Vjerujem da su žrtve, koliko god to nepravedno zvučalo, žrtvovane kako bi mogle poslužiti kao upozorenje i smjernica kako živjeti u sadašnjem trenutku. Pogotovo u današnjem politički turbulentnom globalnom okruženju s političarima koji pokušavaju okrenuti ljude jedne protiv drugih propagandnom strategijom i dezinformacijama putem društvenih mreža.
Dina: Možete li podijeliti neka razmišljanja o onome što je postalo poznato kao “krivnja preživjelih?”
Adna: Kada ste zatočeni u koncentracijskom logoru s prijateljima i obitelji, a jedini preživite i vidite budućnost, pitate se “zašto ja?” Prema onome što sam vidjela, preživljavanje je putovanje, ono koje sadrži različite faze. Prva bi bila zahvalnost za preživljavanje i prilika da nastavite sa svojim životom. Zatim dolazi pitanje zašto je jedan život pošteđen, a ostali su morali nestati.
Kao kći preživjelih, nikad nisam pitala svog oca zašto je svjedočio, jer to nije dolazilo u pitanje. To je jednostavno bilo nešto što se moralo učiniti. Kao odrasla osoba, sada razumijem da moj tata osjeća krivnju. Ali s tom krivnjom dolazi i osjećaj svrhe, a to je govoriti istinu, bez isprike, masovnoj publici, promatračima. Svi moraju znati priče o nevinim životima koji su okrutno žrtvovani u rukama zla. Taj zadatak zahtijeva izuzetnu preciznost u iznošenju svjedočanstava, kao i snagu volje da se otkriju kosturi prošlosti. Vjerujem da je moj otac izabran da izvrši ovu važnu ulogu.
Eli Wiesel je također bio odabran i on je ostatak svog života posvetio govorenju istine i dijeljenju priča onih koji više nemaju pravo glasa. Možda se jedino tako može naći mir sa svojom sudbinom.
Dina: Možete li podijeliti neka razmišljanja o životu u dijaspori?
Adna: Živjeti u dijaspori je zanimljivo. Cijeli život živim u tri kulture i stoga sam kulturni hibrid. Vidim kako se naši ljudi prilagođavaju u stranim zemljama. Neki su blagoslovljeni prilikama koje bi im se nudile u Bosni, ali s druge strane, postoji loša strana; pitajući se kakav bi osjećaj bio živjeti u domovini, želeći da ne izađeš iz tako krvave povijesti, dovodeći u pitanje našu ulogu i ugled od strane drugih u društvu.
Volim što živim internacionalnim životom zbog napredovanja u karijeri i upoznavanja drugih iz raznih dijelova svijeta s velikom ambicijom. Međutim, uvijek sam se pitala kakav bi bio život da nikada nije izbio rat i da je Jugoslavija još uvijek živa.
Teško je riječima dati konkretan odgovor, ali jedno ću reći: bez obzira gdje odlučim živjeti u svijetu, nema zemlje koja mi donosi radost u srcu i osjećaj kao kad sam u Bosni. Svaki put kad se vratim to je kao san. Prekrasan san u kojem kad neko pita “Odakle si?” misle na grad, a ne na drugu državu.
Iako nikad nisam živjela u Bosni, osjećam veliku nostalgiju skoro kao da jesam i vjerujem da to doživljavam i osjećam kroz svoje roditelje. Kao da sam živjela prošli život u bivšoj Jugoslaviji, kao da sam zapravo tamo i osjetila radosti bezbrižnog života, radost odlaska na rock koncerte „Bijelog dugmeta“ i „Crvene jabuke“ u mladosti, i radost života u miru u savršenoj utopiji u kojoj mržnja nikada nije postojala.
Dina: Kako vidite sebe? Kao Amerikanku? Ili kao Bosanku?
Adna: Ponekad se osjećam kao da sam Bosanka, Dankinja i Amerikanka. Drugi put se osjećam kao stranac gdje god da odem.
