Razumjeti a ne osuđivati

Dževad Karahasan,

Dževad Karahasan, angažman intelektualca

Sa javnim pismom koje je uputio PEN-u BiH povodom događanja na BH Radiju 1 , Karahasan je još jednom potvrdio šta znači anagažirani intelektualac.

„Vrijeme je da na Balkanu ponovo otkrijemo etiku i pokušamo etički misliti našu istoriju i naše sudbine. Etički misliti znači tragati za istinom” kaže Karahasan za DW, nakon što je dobio veliku Geteovu nagradu grada Frankfurta u maju prošle godine. Prenosimo dijelove tog intervjua, kojeg je dao novinarki  DW-a Jasmini Rose, a koji je izavao ogromnu pažnju. I koji pokazuje posebnosti  veličinu intelektualne gromade Dževada Karahasana.

Gospodine Karahasan, rođeni u muslimanskoj porodici u Bosni i decenijama ste literarni graditelj mostova između istoka i zapada, islama i kršćanstva. Za svoje književno stvaralaštvo i doprinos razumijevanju kultura i vjera dobili ste Goetheovu nagradu grada Frankfurta, čiji su nosioci i pisci poput Thomasa Manna ili Hermana Hessea. Šta za Vas znači ova nagrada?

Karahasan: Nagrada mi mnogo znači, iz više razloga. Kao prvo, smjeti primiti nagradu koja nosi Geteovo ime, je neštoposebno. On je jedan od autora kojima se stalno vraćam i kojim se stalno bavim. Goethe je za mene veliki uzor, nešto poput opsesije. On je vjerovatno bio prvi, ako ne i najznačajniji evropski pisac, koji se trudio da dođe do dijaloga između Istoka i Zapada, islama i hrišćanstva. Ako ja smijem biti nazvan graditeljem mostova između kultura, onda samo kao neko ko dolazi nakon Goethea.

Njemački jezik ima puno toga da zahvali Goetheu. Kakav je Vaš odnos prema tom jeziku?

Karahasan: Njemački jezik sam zavolio kroz literaturu. Mnogi su pisci pored Goethea, koji mi mnogo znače, pisali na njemačkom jeziku: Hoffmann, Kleist, Hauptmann, Rilke, Büchner. O Büchneru u Sarajevu bih vam mogao ispričati niz anegdota. Neposredno nakon opsade preveo sam sva tri Büchnerova komada, koja su potom postavljena na sceni Narodnog pozorišta. U Sarajevu je Büchner tada po aktuelnosti, rekao bih, bio na razini jednog dnevnog lista. Bilo je jako zanimljivo promatrati, kako ljudi reaguju na predstave. Svi su imali osjećaj da je Büchner svoje pozorišne komade pisao baš za Sarajevo, kao po porudžbi. To što su oni napisani prije 170 godina, bila je samo jedna tehnička sitnica.

Kako su ljudi reagovali na predstave?

Karahasan: Svaki drugi Sarajlija je tada bio Woyzeck. U komadu ‚Leonce i Lena’ Valerio kaže Leonceu: ‚Ah, prinče, mi smo 7 sati na putu i prošli smo gotovo 12 država’. Publika se smijala i istovremeno očajavala, prepoznavajući svoju realnost: rascjepkanost u državice, situaciju u kojoj svaki idiot koji posjeduje 2 mitraljeza može da se proglašava državnikom, pad svih vrijednosti u društvu…

Rekli da imate osjećaj da Vas u Njemačkoj puno bolje razumiju nego u vašoj domovini Bosni i na Balkanu uopšte. Zašto je to tako?

Dževad Karahasan: Najprije to moram zahvaliti mojoj izvrsnoj prevoditeljici Katharini Wolf-Grießhaber. Ona je tako dobro prevodila moje tekstove da imate utisak kako su oni promišljani i sanjani na njemačkom jeziku. To je jedan razlog. Drugi je što je njemačko društvo više kulturno nego ideološko. Nijemci se trude da razmišljaju kompleksno. Ne isključivo „ili-ili “ već „iovako- ionako”. Oni se trude da razumiju tu složenost i kompleksnost fenomena i tako i ja razmišljam. U društvima, koja su doživjela raspad, postoji sklonost za pojednostavljenjem, simplificiranjem stvari. Ja to sebi ne mogu dozvoliti

Vi ste u Njemačkoj nagrađeni za vaš dugogodišnji literarni rad na prevazilaženju granica, kako kulturnih tako i političkih. Na Balkanu su Vas nacionalisti zbog knjige „Noćno vijeće“ koja govori o odnosu između počinioca i žrtve i čija se radnja dešava u Foči, nazvali „mrziteljem Srba“. Kako objašnjavate taj antagonizam?

Karahasan: Njemačka je zrelo društvo. Društvo, koje se temeljito konfrontiralo sa svojom prošlošću i koje pokušava misliti više etički. Etički način promišljanja agira, postupa, misli, razmišlja na jedan drugi način, puno manje ideološki i puno više etički. Ideološko razmišljanje je tako reći aritmetično, isključivo.
Etički misliti znači truditi se da iskažete svu složenost i kompleksnost stvari i ne svoditi sve na pojam puke pripadnosti. Etičko razmišljanje ne poznaje binarne suprotnosti, u kojima ono što je moje je automatski dobro, lijepo, istinito a ono što nije moje je zlo, mračno, nepodnošljivo. Etički misliti znači tragati za istinom. To smo naučili od Grka. Zamislite pisca, koji o svom neprijatelju kaže sve najljepše, kao što je to činio Homer kada je govorio o Hektoru u Iliasu. To je za mene primjer etičkog razmišljanja. Vrijeme je da ponovo otkrijemo etiku i da pokušamo etički misliti našu istoriju i naše sudbine. Ja sam se usudio da prekinem te linije razdvajanja u ideološkom obliku i da se bavim ljudskim sudbinama bez ikakve pripadnosti. To je Ina Hartwick u mojoj literaturi prepoznala kao „sveprisutno drugačije i strano u sopstvenom biću“.


Dževad Karahasan, otvoreno pismo PEN-u

S dubokim čuđenjem i velikom brigom saznao sam da je Pejka Medić, direktorica BH Radija 1 suspendirala Dramski i dokumentarni program toga radija. Naprosto suspendirala – nema više. S jednakim čuđenjem i brigom primijetio sam da se niko u PEN-u nije zbog toga uznemirio, iako je to, ako išta, primarni posao i obaveza PEN-a.

Taj program je jedan od nasljednika Dramskog programa radio-Sarajeva, jednog od najuglednijih i najvažnijih programa koje su naši mediji uopće imali. Produkcije Dramskog programa sarajevskog radija osvajale su priznanja i nagrade na jugoslavenskim i međunarodnim festivalima, bile rado slušane i izvan Bosne i Hercegovine, autori tih produkcija (poimence ću spomenuti samo kolege Čamu i Ovčinu, a bilo ih je još) uživali su visok ugled u radiofonskim krugovima širom Jugoslavije. Svojim produkcijama taj program je uradio za afirmaciju i popularizaciju naše književnosti više nego mnoge institucije kojima je to posao. Iz niza takvih produkcija izdvojit ću samo dragocjenu seriju Radio roman. Niz danas uglednih pisaca počinjao je učiti zanat dramskog pisanja upravo radeći za dramski program sarajevskog radija. A mnogi od onih pisaca koji nisu učili na radiju, uvijek iznova su se vraćali formi radio-drame i dramskom programu (nek mi bude dozvoljeno da spomene Tvrtka Kulenovića i svoju skromnu osobu). Skoro svi naši glumci svoje prve korake u javnosti napravili su upravo na dramskom programu, gdje su imali prilike da rade s pažljivim i iskusnim režiserima, a u solidnim produkcijskim uvjetima. Najkraće: dramski program Radio-Sarajeva i njegovi nasljednici  (dakle i Dramski i dokumentarni program Radija BH) jedan od bitnih elemenata naše kulturne tradicije. Gubeći njega, mi gubimo i dio sebe. Svoje poštovanje i zahvalnost prema ovom programu izrazio sam nedavno, dajući im ekskluzivno pravo na objavljivanje govora kojim se zahvaljujem za Goetheovu nagradu, jedno od najuglednijih evropskih priznanja u oblasti kulture.

Zato predlažem da se PEN obrati svim strukovnim udruženjima i institucijama u sferi kulture i umjetnosti s pozivom da se formira jedan odbor za zaštitu javnih medija od barbarizacije. Mi ne smijemo dozvoliti da birokratske marionete, koje su voljom njima sličnih političkih marioneta, dobile vlast u medijima barbariziraju naše društvo zabranjujući pamćenje, razarajući temelje našeg sjećanja, onemogućujući samostalno mišljenje i razgovor.

Mislim da bi bilo logično ako bi na čelu tog odbora bio Zlatko Dizdarević, koji je čitav radni vijek proveo u medijima i zna ih iznutra i izvana. Ovo predlažem  bez konsultacije sa Zlatkom, jer mislim da treba brzo djelovati.

S prijateljskim pozdravima

Dzevad Karahasan  


Njemački pisac Ingo Schulze je rekao da Vaša knjiga Noćno vijeće je patnja i jedna vrsta „pretjeranog zahtjeva“. Zašto?

Karahasan: Zato što se u romanu govori o strašnim stvarima. To je roman o očajanju ali se završava snažnom ljubavnom scenom. Novinarka Barbara sa svojim mužem Simonom, koji nestaje u podzemnom svijetu Foče, doživljava ispunjenje svoje ljubavi. Radi se o tome da je u visoko ideologiziranim, šovinističkim društvima jedino važna apsolutna, potpuna i bezgranična pripadnost (op. red.: etničkoj grupi, naciji).  A moj svijet je svijet slobodnog čovjeka, pojedinca. I to je za mene etički svijet.

Zašto se suočavanje sa istinom i zločinima na Balkanu, u poredbi sa Njemačkom, čini tako teškim i nemogućim?

Karahasan: Mislim da tu postoji nekoliko tehničkih i nekoliko istorijskih razloga. Čisto tehnički gledano, nakon 2. svjetskog rata tačno se znalo ko je pobijedio a ko je poražen. Pobjednici ne samo što su mogli dobro artikulirati svoje vrijednosti, već su i u praksi mogli pokazati da takve vrijednosti ljudski život čine boljim. Njima je uspjelo pobijeđene ubijediti da prihvate te vrijednosti. Pobjednicima je uspjelo i da pomognu pobijeđenima da sačuvaju svoje dostojanstvo. U Bosni se ništa od toga nije desilo. Rat je samo zaustavljen. Sve tri strane u sukobu proglašene su istovremeno i pobjednicima i poraženima, svi rezultati rata su priznati a od BiH je napravljen birokratski monstrum. BiH je vjerovatno jedina zemlja na svijetu, koja nema svoje građane. U Dejtonskom ustavu se građani ne spominju a u Bosni žive puke etničke grupe: Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali. Pri tome ovi „ostali” nemaju ljudskih prava.

Nada…

Karahasan: Mogu se samo nadati da će djeca i mladi ljudi, moji studenti, jednoga dana ako ne ovako, a onda barem slično razmišljati. Ne smijemo zaboraviti dvije stvari. Bitna i odlučujuća razlika između varvarskog i civiliziranog društva je da se u varvarskom vlada uz pomoć straha, dok u civiliziranom društvu ne vlada strah već zakoni. Drugo: Varvarska društva funkcioniraju kao masa u kojoj je osjećaj pripadnosti i čežnja za totalnim poistovjećivanjem sa masom izrazito snažna. Civlizirano društvo se sastoji osd pojedinaca, slobodnih ljudiu koji svoju prpadnost artikuliraju, misle, propituju. Trenutno nisu veliki izgledi da bi na Balkanu moglo doći do stvaranja jednog takvog društva koje razmišlja kritički ali mogu i želim da se nadam da će ga moji studenti jednog dana doživjeti.

(Jasmina Roze / DW)