U Jasenovcu je likvidirano 1620 Bošnjaka

Nihad Halilbegovic

Nihad Halilbegović je autor brojnih, izuzetno vrijednih istraživanja o novijoj historiji Bošnjaka. Iz njegovog upornog i dugogodišnjeg istraživanja nastale su knjige o ubijanju  regruta iz BiH u JNA, o diverziji na zgradu Pošte , o stradanju kulturno-historijskog naslijeđa od 1992. do 1995. u glavnom gradu i BiH, o ubijenim Bošnjacima u Jasenovačkom logoru … Pravnik je i dugo je radio u pravosuđu. Ovih dana uz obilježavanje proboja jasenovačkih logoraša, govori o bošnjačkim žrtvama  Jasenovca, o Slovencima koje smo u Bosni dočekivali tokom Drugog svjetskog rata kao najrođenije…

HALILBEGOVIĆ: Novija historija Bosne i Hercegovine i historija njenih naroda je istraživana ali nedovoljno, ponekad sa iskrivljenim i netačnim podacima, paušalnim analizama i pogrešnim zaključcima. Primjera za to je dosta. Recimo, na spisku državne komisije za zločine bivše Jugoslavije nema jama u Hercegovini niti desetina stratišta Bošnjaka. Nema ni jame Čavkarica, velike i strašne grobnice o kojoj se nije smjelo govoriti. Miro Popara, politički komesar Operativnog štaba NOP-a za Hercegovinu (kasnije proglašen za narodnog heroja) preko posrednika je uputio poziv bošnjačkom narodu bilećkog kraja da se okupe svi na jednom mjestu i da će ih njegovi ustanici sprovesti ‘na sigurno’ do Stoca. Oko 700 duša, pretežno nejake djece, žena i starih iskupilo se na zbornom mjestu i Popara ih upućuje u pratnji 12 ustanika prema Berkovićima.

Na putu se toj koloni ojađenog naroda pridružuje veća grupa tzv. ustanika iz Crne Gore.  Kolona je prenoćila u kasarni u Berkovićima, gdje su već počela pojedinačna ubistva i silovanja žena i djevojaka od strane ustanika. Sutradan su svi odvedeni na brdo, gdje se nalazi jama Čavkarica. U grupama od po desetak odvođeni su do jame i udarcima u potiljak bacani u ponor dubok nekoliko stotina metara. Tako je okončalo oko 700 duša, svi osim Hadžere Bijedić, koja je kasnije svjedočila o ovom masakru.

Istraživali ste i zločine u Borču?

HALILBEGOVIĆ: Između ostalih neistina, u ovom dokumentu piše: „U Borču nalazi se 154 leša u dva groba koji su izgorili u kućama 1942. godine od strane ustaša“. U Borču nije bilo ustaša, samo dvadesetak žandara na stanici Šipovice sa komandirom Marijanom Banovcem. I oni su se ubrzo povukli. U selima Borča je živio goloruki bošnjački narod, sa malim brojem naoružanih ljudi.

U dogovoru četničke komande i Vrhovnog štaba NOP-a 17. i 18. aprila 1942. godine zajednički su napali Borač u kojem je ubijeno 250 civila i 50 sa oružjem. Ostali su protjerani, a Borač je popaljen. Dosta je Bošnjaka spaljeno u kućama. Prema tome, u grobnicama o kojima se govori u dokumentu su mogli biti samo Bošnjaci, a njihove ubice četnici i, lažni, partizani. Naknadno sam u arhivi, Inv. br. 374, došao do zanimljivog dokumenta „Operativnog štaba NOP Odreda za Hercegovinu“ od 18. aprila 1942. godine, u kojem komandant Petar Ilić piše komandantu za ishranu Dušanu Aleksiću: „… Juče sam posmatrao kako gori Borač. Zamisli 7 sela u Duboj i na padinama bukte, ‘Turci’ se uzmuvali kao ajvan, vuku mrčiju, a ne znaju kuda. Nikad nisam bio tako veseo u životu…. Ponesi gusle ovamo, pa ćeš na svakom mjestu odguslati nešto…“. Za ovo pismo nije potreban komentar.

…U interesu zataškavanja ili minimiziranja bošnjačkih žrtava mnoga mjesta pogroma Bošnjaka, nakon Drugog svjetskog rata, nisu ni obilježena.

Nataša Čengić, rođena Zimonjić, iz Gacka (majka poznatog Sarajlije Gorana Čengića, kojeg su ubili četnici 1992. na Grbavici kad je pokušao zaštititi svog komšiju op.n.), kao član SKOJ-a i učesnik NOP-a je 1944. godine, u Foči sa grupom omladinaca učestvovala je u prikupljanju ostataka ubijenih civila. Između ostalog je rekla: ‘Moj muž je na jednom sastanku rekao Uglješi Daniloviću da je omladina prikupila kosti (ostatke od ubijenih muslimana) i da ih treba pristojno sahraniti i obilježiti. Odmah je reagovao Uglješa i rekao da se neće obilježavati ostaci od ubijenih, pošto njihovim obilježavanjem, navodno, ne bi došlo do pomirenja naroda. Međutim, to se odnosi, samo na muslimanske žrtve, a svaka srpska kost je bila obilježena’, svjedočila je gospođa Nataša Čengić.

Poslije svakog zločina nad Bošnjacima bio je period zatišja ili šutnje, a onda je nastupala laž, falsificiranje događaja (historije) i ponovo zločini. Primjera za to je na pretek… Očekivano pomirenje se može zasnivati samo na istini i pravdi. Istini o tragičnim događajima, agresiji na BiH, zločinima i zločincima (u svim narodima), genocidu nad Bošnjacima i pravdi u kojoj će svi narodi i građani biti ravnopravni u svakom dijelu naše domovine, kako bi zajednički gradili bolju budućnost.

Više od dvije decenije nakon međunarodno presuđenih užasnih zločina protiv čovječnosti i presuđenog genocida, imamo istraživanja samo ljudi dobre volje, a vrlo malo institucionalnog, zvaničnog dokumentiranja? Kako to objašnjavate?

HALILBEGOVIĆ: Bošnjaci su bili jedini narod u Evropi koji nije imao svoju pisanu historiju. Poznati američki historičar Santajana kaže da narod koji ne napiše svoju historiju – ponavlja je. Zato su Bošnjaci svoj zaborav plaćali skupo, svojim životima, imovinom i gubitkom prostora za život. Genocid nad njima je vršen u kontinuitetu sa više masovnih stradanja koja se označavaju kao „10 genocida“, a traju od 1683. do 1995. godine. Mnogo toga su zaboravili i postali žrtve svog zaborava. Posljedice su tragične…

Napravili ste ogromno istraživanje o ubijanju Bošnjaka u logoru Jasenovac. Ja imam to prvo izdanje vaše knjige.  Šta je karakteristično za to jasenovačko istraživanje i što ste saznali nakon objavljene knjige?

HALILBEGOVIĆ: Koncentracioni logor Jasenovac, bolje rečeno sistem jasenovačkih koncentracionih logora, za razliku od provizornih i improvizovanih logora, osnivanih neposredno poslije proglašenja NDH-a, prvi je sistematski izgrađivani koncentracioni logor, koji postaje i najveće mučilište i gubilište u NDH-a. Kompleks jasenovačkih logora, nalazio se na površini od 210 km2. Prvi zatočenici su otpremljeni ovaj logor u avgustu 1941, a logor je zatvoren u maju 1945. godine. U logor su dovođene dvije kategorije zatočenika: sa osudom i bez osude. Lica sa osudom prolazila su kroz logorske evidencije. Drugu grupu čine lica bez osuda, a radi se o umorstvu Srba, Jevreja i Roma i masovnom zatvaranju u logor Hrvata, Bošnjaka i drugih

Mnogi od ovih transporta i kolona, ne samo da nisu zavođeni u evidencije, nego nisu ni ulazili u logor, već su vođeni direktno na likvidacije. Godišnjica Jasenovačkog logora se obilježava svake godine 22. aprila, nažalost na dva mjesta: u Memorijalnom centru u Jasenovcu i Memorijalnom centru Gradina. Iako je prema mojoj evidenciji u ovom logoru stradalo 1.520 Bošnjaka (što nije potpun broj), rijetko su se ili nikako spominjali kao žrtve. Bošnjaci su u Jasenovačkom logoru stradali kao antifašisti u pravom smislu te riječi – iako značajan broj od njih nisu ni znali šta je to antifašizam. U njihovim venama tekla je „antifašistička krv“. Poznati zatočenik Jasenovačkog logora Fahrudin Fahrija Ajanović u svom izlaganju 3. aprila 1999. godine u VKBI u Sarajevu je, između ostalog, ispričao: „Posebno bih se zadržao na stradanju Hrvata i Muslimana-Bošnjaka. Istina je da su pripadnici ovih naroda ubijani u Jasenovcu kao izbjegli antifašisti. Ali to je samo dio istine. Ja sam svjedok da su Hrvati, ali oni iz Hrvatske, manje iz Bosne, a pogotovo Muslimani-Bošnjaci, također, u velikom broju stradali, a da mnogi od njih nisu imali pojma o komunistima i komunizmu, što im se, inače, imputira. Jednostavno su ubijeni zbog nekih manjih sitnih usluga za pokret otpora… Ubijen je neki, vjerujte mi, neki Salko, Meho, Huso, Suljo iz okoline Banja Luke koji pojma nije imao o komunizmu i antifašizmu i sl. Naišli partrizani i on je dao neki prilog. Dao im malo žita, koju paru i oni (ustaše) su njega ubile ili je umro u logoru“. Nažalost, obiljažavanje godišnjice Jasenovačkog logora je ispolitizirano, pa su posebno i odvojeno obilježavali Vlada Hrvatske, antifašisti i jevrejske zajednice. Bošnjaci onedavno nisu ni spomenuti kao žrtve. Ova šutnja, pa i negiranje stradanja Bošnjaka u Jasenovačkom logoru nas obavezuje da budemo aktivniji i ne zaboravimo na strahote ovog logora i njegove žrtve.

U Memorijalni centar u Gradini ove  godina je išla delegacija Grada Sarajeva na obilježavanje godišnjice proboja zatočenika. Bio je i član Predsjedništva BiH Željko Komšić

HALILBEGOVIĆ: Muftija banjalučki Čamdžić ef. je u funkciji koju je obavljao svojevremeno učinio posjetu Dodiku i poklonio mu knjigu „Bošnjaci u Jasenovačkom logoru“. Navodno je Dodik bio iznenađen brojem ubijenih Bošnjaka u logoru, pa je muftiju pozvao na obilježavanje godišnjice Jasenovačkog logora u Memorijalni centar Gradina. Inače, u ovaj Memorijalni centar su dolazili samo Srbi, Jevreji i Romi. Niko nije očekivao predstavnike Bošnjaka, a najmanje muftiju. Kada se pojavio muftija sa nekoliko hodža u ahmedijama, svi su bili iznenađeni. Jedan od prisutnih je prišao muftiji Čamdžić ef. i pošao ga vrijeđati i napadati. U blizini je bila neka žena koja je držala u ruci veliki kišobran kojim raspali po tom čovjeku govoreći „dosta je bilo zavađanja“. Tako je muftija, uz pomoć te moje knjige, bio prvi Bošnjak koji je prisustvovao komemoraciji u Memorijalnom centru Gardina. Nakon te knjige i dokaza pozivi su ipak počeli dolaziti na bošnjačke adrese.

Donedavno se na zvaničnim ceremonijama žrtve Bošnjaka nisu spominjale. I onda je došla Vaša knjiga… Uradili ste ogroman posao za Bosnu. 

HALILBEGOVIĆ: Nakon objavljivanja knjige „Bošnjaci u Jasenovačkom logoru“, mišljenje o ulozi Bošnjaka u Jasenovačkom logoru se mijenja, pa se oni imenuju kao žrtve, iako je srpska historiografija pokušala dokazati suprotno, kako su Bošnjaci u tom logoru bili ubice (dželati) što je bilo neutemeljeno i nedokazivo. Na naučnim skupovima i okruglim stolovima prihvaćen je broj ubijenih Bošnjaka u logoru Jasenovac je 1.520 i to do sada nije niko osporio. Pošto je ova knjiga dospjela u sve velike svjetske biblioteke i arhive, na svjetskoj razini se Bošnjaci tretiraju kao žrtve ovog logora. Daljim istraživanjem sam pronašao još oko 100 stradalih Bošnjaka u ovom logoru (što ću u narednom izdanju i objaviti).

Uočio sam i to da se u arhivi i publikacijama u Memorijalnom centru u Jasenovcu čuvaju i objavljuju fotografije ispod kojih piše da su na njima Srbi, a, ustvari, to su Bošnjaci, po imenu i prezimenu. Tako, ispod jedne fotografije piše: „Porodica Bukić. Srbi iz Banja Luke. Ubijeni u logoru Stara Gradiška.“ Prema mojoj evidenciji na toj fotografiji su Avdo Bukić, Munira Bukić djecom. Avdo je u staroj bošnjačkoj nošnji, sa fesom na glavi. Munira u dimijama i mahramom na glavi. Pokušat ću da ove netačnosti (namjerne ili nenamjerne) ispravimo. Iako je u naučnim krugovima prihvaćen broj ubijenih Bošnjaka, zvanična srpska politika i dalje falsifikuje historiju i broj žrtava u jasenovačkom logoru određuje kako njoj odgovara. Bošnjaci se ne spominju kao žrtve.

Naknadnom analizom sam utvrdio razloge stradanja Bošnjaka u jasenovačkom logoru. Vladimir Dedijer i Antun Miletić imaju zajednički stav kada su u pitanju razlozi upućivanja Bošnjaka u logor. Oni to ovako objašnjavaju: „Kada je riječ o Muslimanima, mora se reći da su u tom logoru uglavnom stradali oni koji su bili komunisti, partizani ili simpatizeri NOR-a“. Pored razloga stradanja Bošnjaka u jasenovačkom logoru koje su elaborirali Dedijer i Miletić, dodat ću i ove razloge: verbalno suprotstavljanje ustaškom nasilju, kako bi zaštitili mještane (komšije); odlazak u partizane ili ilegalni rad člana familije; pomaganje partizana ili ilegalnog rada; skrivanje jevrejskih familija ili pojedinaca; pomoć muhadžirima (izbjeglicama) uprkos ustaškoj zabrani.

Prilikom dugogodišnjeg istraživanja zločina u jasenovačkom logoru i objavljivanja knjige, nisam uspio odgovoriti na tri pitanja: Prvo, zašto partizani nisu pomogli zatočenicima logora, kada su oni 22. aprila 1945. godine goloruki krenuli u proboj, čime bi smanjili broj žrtava. Drugo, zašto su partizani po ulasku u logor uništili dokaze o postojanju logora, porušili zgrade, ogradu, mučilišta i drugo. Treće, zašto Tito nije nikada posjetio logor Jasenovac i poklonio se njegovim žrtvama.

Interesantno je reagirao predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić kad ste mu uručili svoju knjigu.

HALILBEGOVIĆ: Kada sam predsjedniku Stjepanu Mesiću uručio knjigu, pogledao je i dugo i pažljivo listao. Bio je iznenađen i zahvalan za taj poklon. Odmah je od sredstava informiranja zatražio da se Muslimani žrtve oslovljavaju kao Bošnjaci. I istog dana poslije podne, na vijestima se govorilo o žrtvama Bošnjaka u Jasenovcu. Ne treba zaboraviti da je reis-ul-ulema Mustafa ef. Cerić donio fetvu kojom su sve žrtve Jasenovca proglašene šehidima. Njima se klanja dženaza širom planete gdje Bošnjaci imaju svoje džemate.

Rimska poslovica kaže „Fiat iustitia et pereat mundus“ – „Neka bude pravda pa makar i svijet propao“. Svijet samo može opstati sa istinom i pravdom. Šta bi vi najviše željeli da se istraži i sazna o historiji Bosne i Bošnjaka?

HALILBEGOVIĆ: Ima još dosta toga da se istraži i objavi o Bošnjacima u knjigama i naučnim radovima, kako ne bi bili žrtve zaborava kao do sada. Partizanski pokret je antifašistički, pa ga u tom svjetlu treba i proučavati. Nedovoljno je istražena uloga 16. muslimanske brigade, koja je najodlikovanija i jedna od najznačajnijih i najslavnijih jedinica NOV Jugoslavije sa prostora BiH. Bila je to prva partizanska jedinica koja je ušla u Sarajevo, još u poslijepodnevnim satima 5. aprila 1945. godine, kao i prva jedinica koja je probila ustašku odbranu Odžaka, kao posljednjeg uporišta NDH-a (25. maja 1945.).

Poslije Drugog svjetskog rata je bio veliki broj nestalih osoba, posebno vojnika. Korisno bi bilo istražiti deportovanje Slovenaca iz Slovenije od strane Nijemaca i njihovo useljavanje u Bosnu (u 22 grada u julu 1941. godine), u kojima su većinom živjeli Bošnjaci. Poznato mi je da su Bošnjaci pružili veliku pomoć tim Slovencima i da su im bili veliki oslonac u životu. To istraživanje sam napisao, ali rad nisam objavio.