Važne podatke o zločinima dobijali smo od Srba i Hrvata

Vasvija Vidović o počecima rada Tribunala

Važne podatke o zločinima dobijali smo od Srba i Hrvata.

U intervju advokatice Vasvije Vidović prvi put se govori o insajderima na srpskoj i  hrvatskoj strani, od kojih su vlasti u RBiH dobijale izuzetno važne informacije o zločinima. Vidović je govorila i o odlukama predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića koje su sačuvale Tribunal od gašenja.

Kako se krenulo u istrage?

Advokatica Vasvija Vidović kaže za Hayat da su to su bile ratne i strašne okolnosti. Međutim, to nije išlo preko noći. Već početkom 1992. godine u BiH je došao veliki broj vojnih posmatrača, ali i međunarodnih organizacija koje su se bavile zaštitom ljudskih prava. Posebno ističe Helsinki Watch i Amnesty International.

“Ministar je tada bio Bakir Alispahić, čiji je doprinos ogroman… Gospodin Alispahić je objasnio da se radi o genocidu. Tražio je pomoć da se uspostavi jedan sistem koji će biti koristan za prikupljanje dokaza i koji ćemo predati negdje u svijet. Nismo imali pojma početkom rata šta i gdje s tim dokazima, izuzev međunarodnih organizacija za zaštitu ljudskih prava. Vrlo brzo smo uspostavili taj sistem i to je nešto što je jako značajno”, rekla je Vidović.

“Imajući u vidu strašne uslove u kojima se radilo, neimaštine svega i svačega, da se tako brzo radilo… U Službi državne bezbjednosti je bila jedna grupa sa sada već rahmetli Zlatanom Ramićem, sa Nedžadom Ugljenom svakako, tu je bio i Amir Ahmić koji će mene kasnije zamijeniti u Hagu, ta grupa je vrlo vrijedno radila na skupljanju tih dokaza. Oni su ubrzano prikupljali dokaze. Ti su dokazi traženi ne samo od policije koja je bila najefikasnije, dakle od Državne bezbijednosti i komisije za ratne zločine i instituta, nego i od pravosuđa i raznih drugih institucija, pa i medicinskih ustanova”, kaže gospođa Vidović, a zatim otkriva neke do sada rijetke detalje.

“Mi smo ubrzo uspostavili svoje izvore na svim stranama, sa ljudima na srpskoj i hrvatskoj strani skoro pa u istoj onoj mjeri kao i sa bošnjačkom.  Potrudili smo se  uspostaviti veze. SDB je imala svoje izvore, čak i naša Komisija za ratne zločine je imala svoje izvore. Mi smo jako dobre podatke dobijali od insajdera. Tamo, na drugim stranama, je bilo jako mnogo ljudi koji uopšte nisu odobravali taj rat niti su odobravali zločine. Do mene su dolazili takvi podaci inače bi bilo nemoguće ili vrlo teško doći do takvih podataka. Mi smo vrlo brzo dobili podatke o masovnim zločinima, o različitim događajima za koje ne bi možda nikada ni čuli. Pogotovo su nam mnogi ljudi, Srbi i Hrvati, pomogli da dođemo do podataka o osobama protiv kojih je vođena istraga i koje će biti optužene, da ih lociramo, da se zajedno sa međunarodnim snagama prati njihovo kretanje što će pomoći da dođe do hapšenja.”

“Bilo je problema ali smo veliku pomoć i razumijevanje imali prije svega od kabineta predsjednika Alije Izetbegovića. Njegov osjećaj je bio ključni da je nužno dati podršku istragama, bez obzira protiv koga su vođene. Ja se sjećam, recimo,  prvog hapšenja. Uhapšen je Duško Tadić i uslijedio je zahtjev da se povedu istrage protiv nekih Bošnjaka. Zejnil Delalić je uhapšen u Austriji. Trebalo je izručiti tri Bošnjaka iz Bosne I Hercegovine, što je bila veoma teška odluka. Predsjednik Izetbegović je tada meni rekao: ‘Pa dobro, jeste li vi svjesni šta vi očekujete od mene? Tamo je neki Duško Tadić u zatvoru jer su ubijene hiljade ljudi. Spaljeni su gradovi istočne Bosne. Niko nije zatvoren. Tamo neki sporedni izvršilac je zatvoren i vi tražite od mene da naša vlast u ovom trenutku izruči trojicu Bošnjaka’. Sa mnom je  tada bio Muhamed Šaćirbegović. Rekla sam: ‘Ako vi to ne uradite, Tribunal može zatvoriti vrata’. Gospodin Šaćirbegović, koji je bio jedan izuzetno razuman čovjek, veliki patriota, pravnik koji je jako dobro suštinski poznavao međunarodnu zajednicu, njene percepcije, mene je tada odlučno podržao. Nakon nekoliko dana predsjednik me je upitao šta treba? Ja sam donijela nalog i on je prelomio i odlučio da se izruče ti Bošnjaci. Da tada nije to uradio, vjerujte, ne znam da li bi opstao Tribunal. On je bio vizionar, čovjek koji je jako znao izbalansirati stvari i donijeti ispravne odluke. Ja ga takvog poznajem. Veoma mudar čovjek, krajnje pošten, veliki pravnik. Donio je tada odluku od suštinskog značaja.”

Vasvija Vidović zaključuje: ”Uspjesi Tribunala su ogromni, Daleko su veći nego što sam i ja očekivala. Oni su uspjeli ono što se na ovim prostorima nikada nije desilo.  Uspjeli su dokazati istinu o zločinima pogotovo nad Bošnjacima, koji su se stoljećima događali i prolazili nekažnjeno…  Na optuženičke klupe su sjeli lideri koji su rukovodili masovnim zločinima.”