“Intelektualac je čovjek koji je nabrao znanje, to je kompilator, sakupljač knjiga, sakupljač znanja iz knjiga, ali sve njegovo znanje ne garantuje da će on biti pravedan i pošten. Velika intelektualna moć nije nikakva garancija da će on biti vrlovit. Mene ne zanima kao pisca i čovjeka ništa drugo nego ravan etike. Mene ne zanima samo UM, ili samo intelektualna visprenost. Nikad se nisam osjećao komotno u tom pojmu intelektualac, da sam se osjeća komotno u tom pojmu ja bih bio intelektualac. Ja nisam intelektualac.”
Teško pišem a lako čitam
Po onom što sam u ovih 25 godina napisao, spadam nekako automatski po ovdašnjim standardima u kategoriju pisca i publiciste. Ako ostavimo talenat i ostalo po strani, sve je to bilo na volonterskoj i amaterskoj osnovi. Inspiracija je više bila ruhani ili duševna (pojam koji je dobro obradio upravo književnik Nedžad Ibrišimović) a šejtanska samo onda kada sam šejtane okolo sebe prepoznavao i razotkrivao na vrijeme, ne dopuštajući im da me obore na leđa. Volonter sam jer pišem samoincijativno, a amater jer ne živim od pisanja (hvala Bogu) i nikad nisam bio plaćen za ono što sam napisao. I tu leži moja snaga i puna sloboda, jer pišem kako mislim i osjećam, a ne kako to neko drugi , želi, misli i naredjuje. A ja neizmjerno volim svoju slobodu.
Objavio sam, ono što sam objavio. Čitaoci i drugi pisci kažu da je dobro. Čitaocima vjerujem a drugim piscima ne vjerujem do kraja, jer sam se mnogo puta uvjerio da oni uglavnom ne čitaju. To su oni pisci koji pišu recenzije i promoviraju knjige svojih kolega a da ih nisu dobro ni prelistali a kamoli pročitali. To mi se desilo 2005. godine u Švedskoj. Kada je jedan, nazovi kolega po pisanju, a uz to i zemljak po dijelu Bosne iz koje dolazim, počeo pričati o mojoj knjizi “Ram Za Sliku Moje Bosne” odmah sam shvatio da je nije pročitao. Htio sam ga prekinuti ali me bilo sramota naroda ispred sebe. Kasnije je taj postao ne samo “pisac” nego i “politički analitičar” i “društveno angažovana osoba” i ,da mi Bog oprosti rečeno, “intelektualac”. A ovo društveno angažovana osoba danas u Bosni znači uglavnom boraviti ispod nečijeg repa, svojevoljno zbog osobnih interesa ili iz egzistencijalnih razloga, jer familiju valja prehraniti. Zbog nje se nekad i ponos gazi.
To je i razlog što nisam još objavio dvije knjige koje mi stoje u rukopisu više od pet godina. Prva knjiga je zbirka tekstova, eseja i analiza koje sam napisao od 1995. do 2008. pod radnim nazivom “Moja Zemlja Je Srebrena”, a druga je putopisna reportaža iz Evrope, Amerike, Brazila, Novog Zelanda, Kube, Kariba, Japana, Indije… Mjesta koje sam gledao svojim očima, dodirivao svojim rukama i na njima stajao svojim nogama. Poslastica za čitanje, ali eto stoji i dalje u mojem hard driveu možda i iz razloga što me drže dvije sramote. Prva, kada vidim ko sve piše i izdaje knjige. A druga, kada vidim ko sve ne piše, a riječi mu zlata vrijede. Došli divlji, otjerali pitome, vrijedi i u književnosti.
„Na stotine je književnih nagrada za pisce, meni nije poznata nijedna nagrada za čitaoce. Dobar čitaoc je rijedak kao i dobar pisac” (N.I. citat)
Kada god sjedam da nešto napišem ne znam kako će to sve na kraju ispasti. Pišem, prepravljam, brišem, mučim se i uglavnom ne budem do kraja zadovoljan sa onim što sam napisao. Mislim da mogu bolje. U stvari osjećam da najbolje od mene tek predstoji, u hladu moje Une ljepotice. Jednog dana. A opet Alah najbolje zna koliko će mi vremena dati, i šta je najbolje za mene. Sada, ovog momenta, u lijepom , prozračnom prostoru mog dnevnog boravka, širom otvorenih balkonskih vrata, znam šta želim napisati i koju poruku poslati. A hoću li biti zadovoljan, još uvijek ne znam, jer ovaj tekst ne pišem kao pisac nego kao čitalac koji priča o onome što je pročitao. A sebi kao čitaocu ne mogu ništa zamjeriti. Kada bih dijelio nagrade za čitanje, prvo bih je sebi dao, jer sa sigurnošću mogu reći da sam veoma zahvalan čitalac.
„Kada bismo istinski dograbili stvari koje treba popraviti ili napraviti, pa makar da nam svima zajedno ne pođe za rukom, siguran sam da bi nas ozarilo sve ono što ima lijepo ime, ali to vama nije na kraj pameti…“ (N.I. citat)
Jula 16. ove godine poslije odlične tribine Kongresa Bošnjaka Svijeta i promocije knjige „Pregled Historije Bosne“ u Bošnjačkom Institutu u Sarajevu, prišao mi je mlad, naočit čovjek sa knjigom u ruci. Rekao je da se zove Oro Ibrišimović, sin rahmetli pisca Nedžada Ibrišimovića. U uvodu predstavljanja mi je rekao da su on i brat Zlatan osnovali fondaciju kako bi do kraja mogli predstaviti umjetničku riznicu svog oca. Poklonio mi je i knjigu „Ruhani i šejtani Inspiracija“. To je zbirka eseja, članaka, zapisa i intervija koje je Nedžad napisao od 1990 do 2004. Ima tu još jedna riječ u podnaslovu koja mi nije bliska a zove se reminiscencija. Pokušavam da je shvatim ali ne ide…Pitao sam se onda a i sada, je li Oro meni poklonio knjigu iz razloga što sam bio moderator te tribine i svidjelo mu se šta sam govorio ili što živim vani i knjiga iz Bosne je dragocjen poklon onim u dijaspori, ili jednostavno što je u meni vidio tu silnu ljubav prema Bosni i onom zbog čega mi oči vlaže od silne radosti što pripadam svom narodu i domovinu, ili od silne tuge i straha da mi se iz ruku otima vrijeme a pravda u Bosni još uvijek nedostižna i rane do pola zacijeljene?! Baš kako se osjećao i njegov otac. Bilo kako bilo, tek prije neki momenat, kad sam zatvorio zadnji list ove knjige, znam veličinu poklona Ore Ibrišimovića, sina Nedžada Ibrišimovića. I od srca mu zahvaljujem.
„Moje povjerenje u sopstvenu rečenicu je veliko, moja rečenica je mehlem za moju bol, moja rečenica je odgovor na sva moja pitanja. Ja mogu misliti da je vukodlak ono o čemu mislim, ali rečenica mi uzvraća da je život nešto više i obuhvatnije i od nje i od vukodlaka. Zato u nju imam puno povjerenje. Sve mi daje i nadaje a jedino što od mene ište je potpuna usredsrijeđenost; i tu nema imena, ni mojih čitatelja, ali u tom kolopletu, u toj mreži blista dar koji me odozdo zapahnjuje sjajem, diže glavu i moje ushićenje dugo struji mojim žilama“ (N.I. citat)
Na današnji dan prije pet godina, u svojoj 71. godini je preselio na ahiret Nedžad Ibrišimović; pisac, književnik, skluptor, vajar, slikar, dramaturg, scenarista… umjetnik u pravom smislu. Fizički preselio a duhovno ostao i dalje sa nama.Jer pisac umire samo ako nema ko čitati njegove tekstove. Na poleđini knjige koju sam dobio na poklon od njegovog sina Ore ima nekoliko recenzija. Prof. Dr. Senadin Lavić, predsjednik „Preporoda“ piše ;“ …Priziva nas na čitanje, razumjevanje, interpretaciju…U Ibrišimovićeve svjetove kamenih lavova, pismena i promičućih sjena… Prof. Dr. Ferid Muhić piše; „Nedžad Ibrišimović, čovjek vječnik ,našao je način kako da zauvijek ostane u prostoru između dvije kapije…“ Akademik Abdulah Sidran je kratko i jasno napisao; „Nedžad je bio najveći umjetnik ikada rođen u Bosni i Hercegovini“.
Danas je objavljen tekst Nedžadovog sina Ore u kojem piše da je odrastao čekavši da mu otac konačno otkrije tajnu u kojem dijelu avlije u Žepču sakrio pune ćupove zlata.
„Od toga prođe mnogo godina, a Vječnik je bio pri kraju, spreman za objavu, spreman da dođe u ruke čitalaca. Molio sam Nedžada da mi budemo izdavači i da taj cijeloživotni projekt iznesemo u javnost bez posrednika, ali nije se smjelo eksperimentisati sa tolikim godinama truda, pa ta čast pripade gosp. Enveru Žigi i izdavačkoj kući Svjetlost.
Dok su se prvi primjerci štampali, mi smo šetali gradom prema čaršiji, ponosni, sa osmijehom na licu, pozdravljali se i razgovarali sa drugim šetačima, poznanicima, prijateljima (od tržnice do Sebilja nekih sat vremena). Nedžad u jednom trenutku reče: “Vječnik je naše bogatstvo, naši ćupovi zlata!”; napisao je Oro u svom tekstu.
Za čitaoce koji ne znaju, a kadri su da spoznaju, nekoliko kratkih podataka iz njegove kasne biografije. Nakon izlaska romana „Vječnik“ 2005 godine, društvo pisaca BiH ga je kandidovalo za Nobelovu nagradu za književnost. Ovaj roman je oborio sve rekorde prodaje u izdavačkoj kući „Svjetlost“ iz Sarajeva, uključujući i roman Meše Selimovića „Derviš i Smrt“. A mnogo, mnogo prije toga Nedžad je počeo pisati kao dijete i objavljivati sa trinaest godina. 1969. je dobio Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva za roman „Ugursuz“…
Rušenjem starog mosta u Mostaru srušen je i mit o hrvatskoj kulturi, srpskim masakriranjem djece po Bosni srušen je i mit o srpskom junaštvu, crnogorskim zločinima po Bosni i Hercegovini srušen je i mit o crnogorskom čojstvu (čovjekoljublju), ostaje još mit o bosanskoj gluposti“.
Bosanska glupost je naučna disciplina u kojem onaj sa najvišom titulom ne mora da bude do kraja glup. Recimo kada Božidar Vučurević, trebinjski četnički vođa, kaže da će nakon što sruše Dubrovnik ga napraviti još starijim, on je apsolvirao glupost ali i doktorirao srpski mit da je zid stariji od same cigle, a Srbija možda i od Kine. Takvu vrstu gluposti je Nedžad dobro znao i nije ga se ticala onda, u onom sistemu, ali je određivalo njegovo buntovničko duhovno stanje sa kojim se pomirio tek početkom devedesetih. On je sebe tek tada otkrio. A imao je već napisana tri velika romana, islikana mnoga platna, izvajana mnoga lica. Je li ih volio, malo piše o tome, jesu li mu bila teška, opet malo piše o tome. Je li se u njima ogledao, malo piše o tome. Kada se napokon našao u predvorju Božije kuće, sa radošću i ponekad stidom dosta piše o tome. Njegovi mitovi su se u susretu sa Bogom razbježali, njegova prsa su se u susretu sa ratnom uniformom Armije Republike Bosne i Hercegovine širom otvorila. Njegovo srce je počelo da slobodno i radosno kuca damarom islama, stremljenjem za pravdom, čežnjom, za pravednočću i samilošću. Gledao je sebe, na druge se nije osvrtao. I kažu da je sve rekao u romanu „Vječnik“ kojeg je pisao skoro pola stoljeća.
„To što sam Bošnjak je dar mojih predaka i mog naroda. To što sam Bosanac to je dar moje zemlje, a što sam musliman to je dar Allaha Uzvišenog i sve troje sam na neki način u sebi zatekao. Inspiracija kojom se nadahnjujem dolazi od tih tamo začaranih dubina, nevidljiva je, samo bljesne i iz tih tamo dubokih bunarova mogu ja, dakle, iznositi samo ona dva nevidljiva bića. Kako u tom kratkom bljesku prepoznati darove koje nudi šejtan…“ (N.I., citat)
Nedžad Ibrišimović je bio bošnjački i muslimanski pisac. I on od toga nije bježao. Čak je isticao da je i pitanje da li može biti dovoljno dobar bošnjački i muslimanski pisac. Na pitanje o Nobelovoj nagradi za koju je bio predložen, odgovorio je: „Ako je Nobelovu nagradu mogao dobiti musliman Nagib Mahfuz iz Egipta (1988.) ili mnoštvo književnih nagrada Salman Ruždi, za ružno pisanje o islamu, zašto ne bi mogao dobiti i Nobelovu i ostale međunarodne nagrade i Nedžad Ibrišimović za lijepo pisanje o islamu. I to ga je umirivalo, bez obzira što je prije svega želio biti bošnjački i muslimanski pisac. Nedžad je bio radostan u svom sarajevskom i BiH prostoru, a tužan kada je vidio mnoge svoje kolege iz umjetničke branše koji su bili stješnjeni u njemu
Kada su ga njegove kolege izabrale za predsjednika Udruženja pisaca BiH ratne 1993. godine, rekao je da u udruženju ima 49 članova, Bošnjaka 28, Srba 12, Hrvata 7, 1 Albanac i 1 Crnogorac (Marko Vešović op. N.K.) koji mu je najdraži. Za neke pisce je rekao da ne zna ni kao predsjednik odkud tamo i šta su napisali. Za Envera Kazaza je rekao da je sam sebi smrtni neprijatelj. Opet, cijenio je svoje kolege i onda kada se nije nipošto slagao sa njima. Volio je možda i najviše Abdulaha Sidrana, a opet je bio otvoren prema njemu i napisao je da Abdulah stoji na dva kamena. Kamenu ruhani inspiracije i kamenu šejtan inspiracije. Kada stoji na kamenu ruhani inspiracije napiše pjesmu „Čovjek hulja“, a kada stoji na kamenu šejtan inspiracije napiše dramu čiji tekst je razočaran sadržajem nakon čitanja je ostavio da prenoći u zahodu njegovog stana prije nego ga je odmah iznio iz svoje kuće, da ne zagađuje prostor.
Za knjigu Branka Ćopića „Bašta sljezove boje“ kaže da je jedna od najboljih i najinspirativnijih knjiga koja je napisana ikad na prostoru Balkana. Isto tako kaže da je roman Meše Selimovića „Derviš i smrt“ antimuslimanski, antiislamski i samim tim antibosanski. Za Ivu Andrića kaže da je dobar pisac ali je svoj spisateljski talenat trošio da o svojim komšijama muslimanima piše kroz oči stranog konzula.
Kada je Nedžad preselio, bilo je dosta govora o njemu. Puno više nego za života. Valjda, kada čovjek njegovog faha ode, nekima je dobro šta im nije više na smetnji, nekima svejedno, a neki tek onda dobiju želju da ga upoznaju. Sjećanje o njemu su napisali mnogi ali niko tako dobro i sa oduševljenjem kao Miljenko Jergović. A Miljenko je dobar pisac. I nije musliman, ali jeste Bosanac i zna da je to isto i Nedžad. A zar se i bošnjaštvo i Islam ikad moglo odvojiti od bosanstva i hrišćanstva ili kršćanstva u Bosni?! Miljenkov osvrt na Nedžada je toliko dubok i pun ushićenja da se naprosto osjeti koliko mu je značio Nedžad kao potpuni i istinski umjetnik.
„No, možda je Ibrišimović zaista bio jedan od onih pisaca, koji su veći i od svoga najvrjednijeg djela, a kakvih katkad biva u malenim, skučenim, izvana i iznutra zatvorenim kulturama. Takav književni fanatizam i takvu snagu, a opet i toliko pomaknuće i iščašenost, teško bi mogle podnijeti, a onda i motivirati, i veće književnosti od bošnjačke i bosanske, pa i one birvaktilske jugoslavenske”(Miljenko Jergović citat).
Resume
„Nedžad Ibrišimović je napisao ? knjiga, imao ? izložbi, napisao ? drama, ? igrokaza…Dobio ? nagrada. I zbog toga bio jedan od najplodnijih BiH pisaca. I opet za sebe kaže da nije intelektualac. Oprostite mi drage kolege čitaoci, ovdje namjerno ne želim da nabrojim broj i naslove knjiga, priča, skluptura, slika koje je Nedžad Ibrišimović napisao i uradio jer može se desiti da ćete ovaj podatak pročitati i odmah zaboraviti. A mogu se i prevariti. Što bi volio.
Dajem vam zadatak, onaj dobar čitalački, kupite i pročitajte jednu od knjiga Nedžada Ibrišimovića. Upoznajte ga, selamite se sa njim, izvinite mu se što ste ga prije zaobilazili, halalite mu na svemu i recite mu
„I naša je koža omeđena granicom Bosne i Hercegovine“.
Biće mu milo.
A Nedžad je živ, samo onaj ko ga nije čitao još to ne zna.
