Izbor između 700 pripadnika EUFOR-a i mogućnosti da visoki predstavnik samo pročita svoj izvještaj Vijeću sigurnosti i tako potvrdi razlog svog postojanja žestok je šamar vanjskopolitičkim potezima probosanskih snaga. Čak i ako prihvatimo činjenicu da je svaka aktivnost Ministarstva vanjskih poslova (MVP) BiH blokirana vetom ili prigovorom iz manjeg entiteta, pasivnost većine političkih faktora u očekivanju da će međunarodna zajednica donijeti pravedna rješenja u cilju funkcionalne države dovelo nas je u situaciju koju priželjkuju kreatori krize “ukrajinski” ili “kiparski” scenarij.
Preko izbora do uticaja
Sedam stotina pripadnika evropskih snaga vraća sliku evropskih posmatrača u bijelim džemperima sa plavim trakama oko ruke, za koje smo 1991. godine vjerovali da će samo njihovo prisustvo spriječiti sukobe. Vraća to “u vrijeme prije reformi koje su provedene u posljednjih 26 godina”, kako stoji u izvještaju visokog predstavnika.
Kao što Princip nije izazvao Prvi svjetski rat, niti smo prije 30 godina ratovali jer je neko “ubio srpskog svata”, tako ni uzrok ove krize nije Inckov zakon o zabrani negiranja genocida, već nastupajući izbori na kojima različiti međunarodni faktori nastoje zadržati ili zadobiti premoć u upravljanju zamrznutim konfliktom.
Lokalni izbori prošle godine i ono što se događalo nakon njih pokazali su trend pada vladajućih stranaka koje su prije četiri godine formirale vlast po modelu “tri etničke reprezentacije”. Taj trend alarmirao je neformalne međunarodne centre da pomoću nekoliko anonimnih i jednim potvrđenim “non paperom” Republike Hrvatske započnu diplomatsku ofanzivu kojoj je namjera osigurati promjene izbornog zakonodavstva, a time i Ustava BiH, čime bi se osigurala trajna etnička podjela države, za početak administrativno, a kasnije i teritorijalno. Tome je značajno doprinijela situacija koja je omogućila blokadu domova naroda u Parlamentu BiH i Parlamentu FBiH, a koja bi se promjenom vlasti nakon sljedećih izbora mogla promijeniti i postati platforma za ustavne promjene u drugom pravcu – u pravcu afirmacije suvereniteta građana. Otuda na svim stranama žurba da se izborno zakonodavstvo promijeni odmah.
Nakon što je izgubio pozicije gradonačelnika u dva najveća grada u manjem entitetu, Dodik je prinuđen pojačavati retoriku i povući radikalnije poteze kako bi opoziciju prikazao “izdajničkom” za srpske nacionalne interese, napao je sve ključne funkcije države, kao i predstavnika međunarodne zajednice, kako bi svaki pokušaj odbrane državnih nadležnosti proglasio aktom pristrasnosti i neprijateljstva.
Susjedi i Rusija kao partneri
U Hrvatskoj je Dodik pronašao pravog partnera, koji skoro jednoglasnom podrškom bh. HDZ-u, pod izgovorom ustavne obaveze pomoći hrvatskom narodu u BiH, lobirajući u evropskim institucijama pravi pritisak kako bi se prisustvo Evropske unije i evropska perspektiva BiH zloupotrijebili za trajnu etničku podjelu i uspostavljanje uticaja Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu.
Iskoristivši privatnu posjetu turskog predsjednika Recepa Tajipa Erdogana, Dodik je lansirao inicijativu da mentori razgovora o budućnosti Bosne i Hercegovine budu Turska, Hrvatska i Srbija. Nakon što je ta inicijativa naišla na znakovitu šutnju, ponovio ju je hrvatski predsjednik Zoran Milanović, nakon čega je predsjednik SDA i zamjenik presjedavajućeg Doma naroda Parlamenta BiH Bakir Izetbegović odbio tu inicijativu. Indikativno je da je, prema izjavama iz Ministarstva odbrane Hrvatske, hrvatski predsjednik namjeravao poslati vojsku u Bosnu i Hercegovinu, što je također pokušaj pritiska da bi se osigurala povoljnija pozicija u razgovorima o izbornim i ustavnim reformama.
Iako predsjednik Srbije Aleksandar Vučić stalno ponavlja kako “Srbija poštuje teritorijalni integritet i suverenitet Bosne i Hercegovine i Republike Srpske”, nikad nije kritizirao izjavu ili konkretan potez Milorada Dodika, prešutno odobravajući sve što on čini. Zato je očigledno da Srbija služi kao platforma za ostvarivanje ruskog uticaja u BiH i cijeloj regiji.
Ruska Federacija je, učešćem tadašnjeg premijera Viktora Černomirdina, bila svjedok i garant potpisivanja Dejtonskog sporazuma i kooperativno sudjelovala u njegovoj provedbi do 2007. godine, kada je prvi put izdvojila mišljenje od ostalih članica Vijeća za provedbu mira u BiH (PIC). Radilo se o veoma sličnoj situaciji kada su srpski predstavnici nedolaskom blokirali institucije BiH, nakon čega je tadašnji visoki predstavnik Miroslav Lajčak donio amandmane prema kojim je onemogućena blokada bojkotom, već da se odluke donose glasanjem prisutnih. Nakon toga Rusija je najčešće izdvajala mišljenje u svim raspravama u PIC-u, zauzimajući tako očigledno pristrasan stav, što nikad nije nazvano pravim imenom.
Neskrivene simpatije i otvorena podrška Miloradu Dodiku, uz povremeno prisustvo paravojnih i poluvojnih nevladinih organizacija iz Rusije, nikad nisu naišli na reakcije domaćih i međunarodnih faktora angažiranih na rješavanje kriza u BiH. Takva uloga Rusije održava nesigurnost i u Makedoniji i Crnoj Gori kao graničnim područjima uticaja NATO-a i Rusije.
Zablude o Evropskoj uniji
Očekivanja da će Evropska unija i njene institucije, rukovodeći se samo svojim općim demokratskim načelima, podržati reforme u pravcu stvaranja funkcionalne države u BiH slične većini članica evropske zajednice, pokazala su se naivnim zabludama. Nakon istupanja Velike Britanije, umjesto veće integracije, ojačali su suverenistički desničarski pokreti, koji bi prije podržali etničku podjelu, nego građansku državu. Otud Dodikovo prisustvo na Demografskom samitu u Budimpešti i dodvoravanje desničarima pojačavanjem uvredljive retorike protiv muslimana, nakon čega sve češće umjesto Bošnjak upotrebljava naziv musliman.
Indikativno je da su i HDZ Hrvatske, i Vučićev SNS, i Čovićev HDZ, kao i Izetbegovićeva SDA članovi Evropske narodne stranke (EPP). Zbog promjena nakon izbora u Njemačkoj i dolaska na vlast stranaka koje zastupaju drugačije vrijednosti, ovaj dio evropske politike grčevito nastoji nametnuti promjene u BiH prije izbora.
U ovakvom vanjskopolitičkom okruženju probosanski građanski politički faktor je u defanzivi, jer je MVP BiH blokiran. Ipak, to ne sprečava institucije RS da plaćaju lobiranje u SAD, da predsjednica entiteta putuje u posjete Poljskoj i SAD, a državni ministar vanjske trgovine BiH Staša Košarac u Rusiju. S druge strane ministrica vanjskih poslova Bisera Turković je odletjela u Dubai, član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović je u Azerbejdžanu, a Bakir Izetbegović u Turskoj.
Predsjednik SDP-a Nermin Nikšić izjavio je kako SDP nastoji lobirati među članovima Partije evropskih socijalista da utiču na diplomatije svojih zemalja. Jedan broj nevladinih organizacija u dijaspori nastoji lobirati u SAD i Kanadi. I to je sve. Nisu iskorištene hiljade uglednih Bosanaca i Hercegovaca širom svijeta da se nadomjesti nedostatak bh. diplomatije, posebno u zemljama koje iz raznih razloga nisu sklone jačanju funkcionalne države u Bosni i Hercegovini.
Zato je nužno da svi oni koji se smatraju probosanskim i građanskim političkim strankama krenu u opću diplomatsku ofanzivu svuda gdje imaju mogućnost, te da u razgovorima o izbornim i ustavnim reformama insistiraju na funkcionalnosti institucija i otklanjaju blokada u odlučivanju uz zaštitu svih građanski i nacionalnih prava, a samo na fokusiraju na izbor Predsjedništva i domova naroda. Po cijenu da se izbori iduće godine održe po sadašnjem zakonu. Izmjene Ustava zaslužuju više vremena od šest mjeseci pod pritiskom sa svih strana.
U suprotnom spremajmo se na “ukrajinski” ili “kiparski” scenarij.
