Nekoliko dana prije utakmice Bosne i Hercegovine sa Argentinom na SP-u u Brazilu, izašli ja i prijatelj Kemal Čolakhodžić da prošetamo Riom i kupimo koji dres Brazila. Bilo je teško naći veće brojeve a pogotovo za visokog Hercegovca Kemu, kojem je bio potjesan i extra veliki dres…
I tako, nakon biranja, nađoh jedan moje mjere i odmah ga navukoh na sebe. U tom momentu primjetih da nam u susret dolaze dvojica navijača Hrvatske. Nisu baš djelovali ushićeno jer je Hrvatska već izgubila 3:1 od domaćina Brazila a sljedeća utakmica je trebala biti protiv Kameruna u Maunusu, gradu skoro u prašumi Amazonije. Obojica ovih navijača su od glave do pete bili u svima znanim bojama hrvatske šahovnice… Čak i čarape na nogama su imali u kockama.
„Baš me interesuje odakle dolaze ovi navijači, dobacih Kemi“.
“Bok dečki“; pozdravih ih zagrebačkim naglaskom.
„Đe si; uzvrati jedan od njih.
Odmah mi je bilo jasno da ovi dečki dolaze negdje iz Bosne a ne iz Hercegovine ili Hrvatske.
„Odakle dolazite“?!:
„Iz Tuzle“, reče mi niži koji je izgleda i popio koju ljutu odmah sabahile.
Taj me i upita“ A što izdaješ“?
Ja ga začuđeno pogleda i upitah;
„Šta ti to znači“?
„Pa navijaš za Brazil a ne za Hrvatsku“.
„Ja navijam za Bosnu i Hercegovinu, moju i tvoju reprezentaciju, a iskreno uvijek sam volio Brazil, a nemam ništa protiv ni Hrvatske reprezentacije“: odgovorih mu…
“Ma i ja navijam za Bosnu“; odgovori on…
“Ma vidim kako navijaš, nemaš ni najmanje BH. oznake na sebi, i još me pitaš što izdaješ”, odgovorih mu.
U tom momentu, naiđe neki brazilski beskućnik, zagrli tog hrvatskog navijača, govoreći mu nešto na portugalskom. Poslije ga tako snažno udari po leđima da se ovaj zatetura od udarca. Mi onako zatečeni u nelagodnoj situaciji, dok se Brazilac glasno nasmija, pruži ruku ovome i produži dalje…Pozdravismo se i ja i Kemo sa tom dvojicom navijača Hrvatske iz Tuzle. Oni krenuše dalje i taman kada sam mislio da smo završili konverzaciju jedan od njih se okrenu i reče;
“Da ti kažem još nešto jaro, ispadamo u prvom krugu, i Hrvatska i Bosna“.
“Govori ti to za svoju reprezentaciju, nemoj za moju“; odgovorih mu u ljutnji
„Upamti što sam ti rekao“, reče niski i nestade u gužvi.
Bilo mi je krivo tada a još krivlje kasnije jer je su stvarno u prvom krugu ispale i Hrvatska i BiH. Meksiko razvalio Hrvatsku, nas sudije izbacile protiv Nigerije.
Zemlja u kojoj slobodno pališ državnu zastavu i imaš sliku Gandija, Če Gevare, Dodika, Draže Mihajlovića… jednu pored druge i niko se ne sikira zbog toga
Maloprije se završila utakmica izmedju Italije i Belgije na „Euru“ 2016. Italija nadigrala Belgiju u svim elementima igre… Drago mi. Ne zato što volim italijanski nogomet nego što Italija nije igrala onaj stari kalcho, bila je lepršava, otvorena i bez valjanja igrača po terenu… Gledam dalje vijesti. Navijači Hrvatske u Neumu zapalili zastavu Bosne i Hercegovine. Nađe se tu i slika. Vijest se proširi naravno na FB, jer ako nisi tamo, ko da te i nema živog… Malo mi i smiješno dok sam gledao sliku, pa nije Bosna na „Euru“ protivnik Hrvatske reprezentacije da baš moraš zapaliti zastavu. Međutim, tako je to kod nas. Hrvatski i turski navijači u Francuskoj zagrljeni pjevaju, dok skupina objesnih i iskompleksiranih mladića iz Neuma brže bolje pronalazi mrsku zastavu države u kojoj žive i pale je kako bi pokazali da su veći Hrvati i od Zagoraca i od Ličana, i Slavonaca i Dalmatinca… Ne znaju jadnici da patriotizam nema veze za paljenjem druge zastave. Hrvatska se može voljeti iz bilo kojeg dijela svijeta bez ikakvih problema, a pogotovo iz Bosne i Hercegovine jer ti niko to ne brani.
Druga slika je iz jedne učionice, valjda etnički jednonacionalnog sastava, negdje oko Banjaluke ili malo dalje. Pogledajte pažljivo ovu sliku:
I opet mi pomalo i smiješan ovaj miks photosa više ove table sa matematičkim formulama. Šta mislite kakva je tek zbrka u glavama ove djece. Ili te zbrke uopšte nema, djeca su možda već klonirana na „istinu“ koju im prezentiraju ovo dvoje u sredini, valjda učitelja ili profesora…
Ove slike pokazuju jednu ružnu zbilju i jednu vječnu istinu. O ovoj ružnoj zbilji ne treba glavu razbijati, jer će proći a vječnoj istini se treba glasno i radosno nasmijati jer u zemlji Bosni ne mogu opstati oni koji je ne vole. Tako je odvajkad bilo. Onih što je mrze i najradije bi da je u pepeo pretvore će biti sve manje i manje, a onih koji je vole će biti sve više i više. I valjda iz tog razloga je strah od broja učenika u ovoj učioni i od onog procenta na zadnjem popisu toliko velikim da sedmicama ne prestaje drečanja poklonika etničkog čišćenja koji su izgleda podobro očistili i svoje a da nisu ni sami znali. Onda.
