Život korača kroz vrijeme… Nekad puževim hodom a nekad brzinom misli. Sve prolazi i nestaje pa i mi svi koji trenutno hodamo po ovoj planeti, koji koračamo kroz vrijeme, idemo dalje, idemo prema svome odredištu koje nam je, još u utrobi majke propisano.
Vrijeme nas jede… Insan bude izbačen na ovaj svijet, tamo negdje, ne što on želi ili što bi želio da bude tu. Ne radi toga, ne! To je Stvoriteljovo određenje i insan ne može uticati na to?! Tu proživimo svoj život, pun zagonetki i želja, pun daća i nedaća, a pomalo radosti i veselja, pođahkad i po zehru dobrote i tako život korača kroz vrijeme i pronosi i insane sa sobom.
Nama, muškarcima je Stvoritelj usadio u svijest da gledamo žene drugačijim očima nego muškarce a, vala i neka je..
Žena u muškim očima je lijepa, dražesna, mirisna i sva mirom miriše iako miris ne vidimo, nježna, ma sva je poželjna i puna nečega što mi muškarci nejmamo niti razumijemo niti ćemo ikad razumjeti…
Oči gledaju u žensko tijelo i šalju poruke mozgu kako je ona, žena, puna skrivenih ljepota i slasti, puna nečega što muškarca vuče i privlači, jako, jače, ma jače od svakog magneta, jače nego… moram ovdje odahnuti jer je tu jakost, tu snagu ja ne znam reći niti opisati… ne znam je dočarati… Tu jakost, samo Stvoritelj može opisati jer nju joj je ON dao da bi nas, muškarce, vukla i privlačila sebi kako bi se zbližavali, poštovali, voljeli, ženili i udavale… kako bismo se razmnožavali i opstali do određenog vremena na određenom prostoru…
Ja sam životni optimista i uvijek nastojim i u najvećem zlu naći barem trunku dobrote..
Nisam od onih što se ljute i viču:
„Hajde bolan neko nas ovde u ovo Bosnu izbaci da tavorimo, deveramo i da se patimo a mogao nas je komotno, izbaciti i u Ameriku ili Kanadu, ili u Švicarsku ili u Kuvajt“.
A onda ja opet velim, fala ti Stvoritelju što si me baš ovdin izbacio, jer da sam bilo gdje drugo, kako bih ja znao za rahatluk, kako bih znao za to društveno stanje kojega, samo u mojoj zemlji Bosni imade… u kojoj, još po nešto je jedinstveno i nigdje drugo na dunjaluku ne imade…
Evo, sve su prilike da i danas će biti mnogo topao dan. Već u šest sati ujutro igra vazduh od vreline. Nekoliko dana, pomalo grmi, negdje iz daleka kao reklo bi se odnekud kao od planine Grmeča, jal od Kozare, ko će ga znati ali kiše nema ni kapi…
Sve nešto razmišljam, ako, na ovu vrelinu, na ovu pripreku u ovo doba godine, ozgor, iz nebesa okrene padat, a kod nas u Bosni sve je nešto iz krajnosti u krajnost, ma sasut će led ko tičija jajcad a možda i jedriji, zbog ovih tropskih vrućina. Onda mi naumpade moja nane, rahmet joj vječni , koja bi, birvaktile, naćerala, nas, mušku djecu, kad se vako smrkne sa svih strana, da učimo EZANE, a ženska djeca bi iznosila na meraju, na avliju, SOFRE iliti SINIJE i na njih metale SADŽAKE a preko njih MAŠICE, a ispod su mećale KAŠIKU sa kojom je jeo gazda kuće (ostario sam polijepo ali nigdje ne pročitah zašto smo to činili) je li to bila preventiva protiv meleka koji donosi led i štetu za nas koji smo na površini zemlje… vjerujte mi da ni dan danas ne znam…
Dolazili su zvuci ezana sa svih strana sela, a najdalje su dopirali oni što su se učili na jazlucima Fatme Suljčince kuće, Redže, Menkovića kuće pa i sa Osmince Džolnagića kuće..
Dopirao je ezan iz komšijskog sela, jer su to bile visoke kuće, kuće na podrumima i njihovi jazluci su bili, dobrano istureni na verandama, koje su se prostirale duž cijelog sprata, mimo kuće tako da se ezan razlijegao po selu, konda je pušćan preko razglasa…
Jesmo li mi džabe, na sav avaz učili ezane, to sad ne bih znao kazati ali, ozgor kad bi zagudilo a mi bili negdje izvan kuće, bježali smo pod kakvu strihu da nas ne zvekne komad leda u „tintaru“ jer ne dao Bog da se to nekome dogodi, mogo je i keveš u glavu ostati?
Da li je grad prestajao padati zbog naših ezana ili zbog nečega drugoga, ja ne znam, ali jedno sigurno znam, da sam bilo gdje drugo, na ovome dunjaluku izbačen osim u moju Bosnu, ovo vam sada ne bih znao ispričati.
Pogotovo vam ne bih znao i mogao ispričati ovo što slijedi…
Zato, neka, neka moje Bosne u meni, a Bogami, neka i mene u mojoj Bosni.
(Osman Menković)
