Operacija Švarc (Schwarz-crno), poznata kao Peta ofanziva ili Bitka na Sutjesci, bila je udružena njemačko-italijanska operacija sa ciljem uništenja partizana na teritoriji Jugoslavije. Počela je 15. maja i završila se na današnji dan, 16. juna 1943. godine.
U jednoj od najkrvavijih bitaka Drugog svjetskog rata od 22 hiljada i 148 partizana u 16 brigada, poginio je 7.545 boraca, dakle, trećina a ranjen je i komandant Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije Josip Broz Tito.
Sve najkrvavije bitke i ofanzive u Drugom svjetskom ratu vodile su se na tlu Bosne i Hercegovine, koja je platila daleko najveću cijenu u ljudskim životima i bila totalno razorena.
Oko 127 hiljada njemačkih i kvislinških vojnika sa nadmoćnom oružanom silom, okružili su 22 hiljade loše naoružanih, iscrpljenih, bolesnih i gladnih partizana Narodnooslobodilčke vojske. U operaciji je učestvovalo i 300 njemačkih aviona.
U knjizi Viktora Kučana, partizana i visokog političkog komesara, “Borci Sutjeske”, stoje brojke o mnogo čemu, pa i o tome koliko je partizana iz koje nacije i kojeg grada došlo na Sutjesku i koliko ih je poginulo u tim krvavim borbama.
Između gotovo tristo pedeset jugoslavenskih gradova tek su dva dala četveroznamenkast broj partizana, Šibenik je dao 1.316 partizana, a poginulo je 787, a iz Splita od 1.091 partizana poginulo ih je 688. Usporedbe radi, u ofanzivi na Sutjesku je iz Beograda učestvovalo 67 boraca.
Iz regije Dalmacije bilo je 5.195 partizana, a poginulo ih je više od dvije trećine. Motiv te ogromne žrtve bio je u činjenici da je izdajnik Ante Pavelić predao njihovu Dalmaciju Musolinijevim fašistima.
Nacionalno je, pored ovih 5.195 Hrvata, u partizanima najviše bilo Srba 11.851 partizana, najvećim dijelom iz Hrvatske i BiH, Crnogoraca je bilo 3.295, Bošnjaka 866, Jevreja 74, Makedonaca 21 i Slovenaca 4.
Mnogi od tih bošnjačkih partizana poginuli su sa srpskim pseudonimima, jer se atavistička mržnja prema Bošnjacima ispoljavala i u jedinicama. Uglavnom, mnogi Bošnjaci su se morali kriti pod srpskim imenima. I ta tajnost antifašističke borbe Bošnjaka vladala je sve do polovine 1944. godine. Tek nakon rata će se otkrivati dio istine.
Bošnjačka historija je antifašistička i nažalost historija strašnih genocida u nizu od preko 200 godina.
Na primjer, iz 10. hercegovačke brigade poginulo je 305 boraca, od kojih 115 Srba, 94 Bošnjaka muslimana, 93 Hrvata, 2 Crnogorca i 1 Jevrej.
Nažalost, ni bošnjački narod ne njeguje sjećanje na razmjere svoje antifašističke borbe i žrtve koje je podnio. U svijetu i susjednim državama se objavljuju knjige koje vrve od konstrukcija i laži o Bošnjacima.
Ovih dana će vas strani autori zatrpati sa svojim knjigama. Nažalost, ispostavit će se, to je samo najava novog vremena zla. Iz nekih razloga koji se samo mogu naslutiti zlonamjerno se ističe Handžar divizija, premda je totalna većina bošnjačke historije suprotna i časna. Ovih dana ponovo je aktuelan francuski historičar Xavier Bourgelan koji promovira svoju knjigu o 13. SS tzv. Handžar diviziji. Rijetko gdje se, recimo, ima pročitati o stotinama hiljada Francuza dobrovoljaca u SS-u, posebno onih koji su se priključili Hitleru na Staljingradu i masovno izginuli u Rusiji. Sve evropske države imale su kolaboracionističke režime sa Hitlerom. O srpskim četnicima i hrvatskim ustašama ne pišu knjige strani autori. Samo o bošnjačkim kolaboracionistima.
Tekstovi i knjige objavljuju se u zapadnoevropskim državama i Bošnjake guraju u fašistički krug naroda, miješajući to danas sa klevetama za terorizam. To su najobičnije konstrukcije, jer je Bošnjaka bilo više u Titovim partizanima nego što je bilo pripadnika pokreta otpora u svim tim državama tokom Drugog svjetskog rata. Od slavnih pokreta otpora Grčke, Norveške, čak je i u slavljenom francuskom pokretu otpora bilo mnogo manje boraca nego li Bošnjaka u Titovim partizanima.
Pokazale su to ofanzive Sutjeska i Neretva.
Gotovo je nepoznato da je najodlikovanija jedinica u čitavoj Titovoj partizanskoj armiji bila 16. muslimanska brigada.
Sve je to dio historije naroda koji je prve godine rata pretrpio izdaje i od partizanskog pokreta sve do 22. juna 1941. Nažalost, partizani su do tada mirno gledali najgori genocid od četnika nad Bošnjacima.
Na popisu žrtava Drugog svjetskog rata radili su Bogoljub Kočović, Srbin, koji je vodio komisiju koja je radila za UN, te Vladimir Žerjavić, Hrvat.
Tako se i dokazalo da su odmah nakon Jevreja Bošnjaci procentualno najveće žrtve u Drugom svjetskom ratu. Te se žrtve nalaze zabilježene u arhivima UN-a, ali ih i dalje lažiraju ustaški i četnički ideolozi. Čak i u vrijeme strašnih zločina nad Bošnjacima muslimanima, oni su se brojno priključivali Titovom pokretu otpora.
Bošnjački vrhunski intelektualci su autori Muslimanskih rezolucija, u više od deset najvećih gradova u BiH. Oni su direktno pogladvniku NDH Paveliću pisali proteste protiv progona i likvidacija Jevreja, Roma, Arlija i Srba. Sve te rezolucije su pisane dok je trajao genocid nad Bošnjacima istočne Bosne. Mnogi od tih potpisnika su hapšeni, zatvarani a 11 ih je ubijeno.
Upravo je 13. SS divizija (tzv. Handžar) podigla ustanak u Francuskoj, u Vilfranšu (Villefrancheu) gdje je bila na obuci. U francuskoj historiji je praktično do prije par godina pisalo da su pobunu podigli Hrvati, pa su tamo iz Hrvatske vojske zvanično išli na poklonjenje. Tek odnedavno stidljivo se priznaje da je u pobunjenom pionirskom bataljonu 13. SS divizije bilo više od devedeset sedam posto Bošnjaka. Čitava jedinica je odmah bačena u smrtonosne konclogore gdje je poumirala od gladi i rada. Preživjelo ih je tek pedesetak, koji su se većinom vratili u BiH, a onda su ih hapsile, sudile i strijeljale vlasti bez puno pitanja.
U Drugom svjetskom ratu Bošnjaci su bili određeni da nestanu u najgorim pokoljima.
Već je bila poznata taktika Musolinijevih fašista i četnika. Italijanski vojnici bi ušli u gradove sa bošnjačkom većinom, a onda zatražili od stanovništva da preda ionako oskudno oružje, tvrdeći da će ih oni zaštititi. Tako je bilo u Foči, u Rudom, Čajniču, Rogatici, Goraždu, Višegradu… Nakon razoružanja muslimanskog stanovništva, u ranim jutarnjim satima talijanski vojnici bi napustili grad, pozdravljajući se sa četnicima koji su ulazili u čaršije i odmah počinjali klanje golorukog stanovništva. Niko ne može reći da to nije bila strategija istrebljenja Bošnjaka.
Tek na Sutjesci se pred svijetom otkrilo pravo lice četnika i ustaša. Bila je dokazana njihova saradnja i zajednička borba uz njemačke naciste i italijanske fašiste. Profesor historije na Oksfordu, Villiam Deakin (Viljem Dikin), britanski major, spustio se padbranom u ratno grotlo Sutjeske i direktno se uvjerio da četnici i ustaše ratuju protiv partizana sa Nijemcima, Italijanima i ustašama.
Dikin je svjedok ranjavanja Tita, pa je uskoro četnike Draže Mihailovića u izvještajima Vladi Ujedinjenog kraljevstva nazivao zločincima i saradnicima sila Osovine.
Nakon zarobljavanja četničkog komandanta Zeničkog odreda Goluba Mitrovića, zaplijenjeni su dokumenti koji dokazuju široku vojnu saradnju četnika sa ustašama, te političku i vojnu Nedićevu saradnju sa Pavelićevom NDH.
Treba li napominjati da je atavistička mržnja prema Bošnjacima muslimanima trajala i nakon oslobođenja. Trebalo je 26 godina nakon Drugog svjetskog rata za nacionalno priznanje Bošnjaka muslimana u bivšoj Jugoslaviji. Antifašizam Bošnjaka je vješto skrivan do sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Kako tad tako i od 1992. do 1995., sa drugim akterima iste velikodržavne i fašističke ideologije. Nećete pročitati knjige stranih autora koji bi morali istraživati ostavštinu Tribunala u Hagu. I presude u medijima zapadnih država su gotovo u rangu tabu teme. I sve zlo koje stoljećima udara na Bošnjake ima u temeljima proizvodnju istih laži i konstrukcija. Lažima počinje svaki zločin nad bošnjačkim narodom. Ponekad se te laži lansiraju iz evropskih instituta, kao da su plaćeni da ovdje potiču atavističku mržnju prema Bošnjacima muslimanima od njihovih komšija i susjeda.
Nasuprot tome bošnjački narod može biti ponosan jer je uvijek bio na strani antifašizma. Kao što to pokazuje od devedesetih do danas.
