Predsjednik Alija Izetbegović je proveo tog 7. augusta samo profesora Ivu Komšića i mene na oproštaj od belgijskoj kralja Baudouina (Boduena) koji je umro 31. 7. 1993. godine. Imao je tek 63 godine.
U Brisel smo doletjeli iz Ženeve, s pregovora o Bosni i Hercegovini (službeno Konferencija o bivšoj Jugoslaviji).
Išli smo malim avionom sa svega 6 ili 8 mjesta. Naravno, bilo je gunđanja ‘zašto baš Nada’, što je predsjednik presjekao i odlučno rekao : “Zato što mi i tamo može ustrebati.”
Za vrijeme toga kratkog leta predsjednik i Komšić su ‘pretresali politiku’, što, kako dalje… Ja sjedila na suprotnoj strani i ‘prisluškivala’, iako sam od zujanja motora malo toga čula, ali ipak dovoljno za jednu tadašnju ‘dobru ekskluzivu’, koju naravno nisam nikada objavila.
U jednom trenutku Komšić u šali pokazuje na mene da bi “podsjetio” predsjednika da je tu i novinarka: predsjednik je odgovorio nešto u smislu: ‘Zna Nada što, kada i kako objaviti’.
Veće priznanje i povjerenje nisam mogla dobiti. Imala sam potpuno predsjednikovo povjerenje, ono koje se ne smije izdati ni po cijenu života.
Koliko god bio tužan povod, bilo je i zanimljivih, pa i smiješnih, ponekad gotovo tragikomičnih situacija.
Čim smo došli pred kraljevski palaču (Royal palace de Brussels), predsjednika je kraljevski protokol uveo po VIP tretmanu. Ivo i ja smo malo pričekali ispred palače, pred kojom je bista aktualnog kralja. Gledamo mi tu bistu, komentiramo, kaže Komšić (parafraziram): “Što bi Tuđman dao da se može ovako okruniti i glavu nekog povijesnog hrvatskog kralja zamijeniti svojom?!
To se profesorovo ispostavilo kao tačno predviđanje: Po kraljevskog protokolu bilo je određeno da kraljevi i kraljice idu u jednu prostoriju, a predsjednici država u drugu. Ali, “naš” Tuđman krenuo ravno u dvoranu s okrunjenim glavama!
Nastala je prilično neugodna situacija, morao je intervenirati kraljevski protokol i vratiti Tuđmana gdje mu je mjesto. “Skinuli” mu krunu s glave i prije nego što si ju, naravno samo u mašti, uspio staviti.
Svečani kraljevski ručak posebno mi je ostao u sjećanju.
Kraljevi, predsjednici imali VIP stolove, a ostali, razni prinčevi, princeze, raspoređeni, vjerojatno po nekom protokolu, za preostale stolove. Među svim tim prinčevima, princezama, za jednim stolom našli smo se nekako profesor Ivo i ja. Dolazi neki tip iz protokola, propisuje uzvanike, ili tako nešto, svakog prema tituli ispred njega. Gledam ja Ivu, gleda on mene, smijuljimo se, kako ćemo se predstaviti, nemamo titule. Što reći, kroz glavu nam proletjeli i Kotromanići i Tomaševići, ali onda se Ivo snađe i jednostavno kaže: “Nada i Ivo od Bosne”.
Premda u šali, ali tako smo “upisani.”. Pa se i kraljevski poslužitelji ponašali prema nama kao i prema “ostalim” prinčevima i princezama.
I tako sam barem jedan dan u životu bila “princeza”.
Bila sam jedini novinar u kraljevskoj palači. Hrvatski ministar Mate Granić, koji me, jasno, dobro znao, zakolutao je očima kao da će se onesvijestiti kada me vidio, i prošaptao :”O, novinarka u visokom društvu.”
Znala sam da me neće “cinkati” kolegama novinarima, jer je znao da imam i ja što već tada cinkati. Recimo ono o Tuđmanu, putu ka okrunjenim glavama, protokolu. Vidjet ćemo šta će dalje biti, rekla sam.
Kolege novinari bi me “samljeli” da su znali, ionako su me napadali, posebno HTV, javno u svojim emisijama, kada bi me svaki dan vidjeli kako ulazim u Palaču nacija, gdje su se održavali pregovori. Bio je to informacijski “El Dorado” za svakog novinara, dok su oni morali čekati ispred palače.
Ali, nisam izdržala, unatoč prešutnom dogovoru s Granićem, kad je sve prošlo, u prvom izvještaju ispričala sam sve o Tuđmanovom nes(p)retnom neuspjelom putu u sobu s krunisanim glavama. Jednostavno nisam izdržala.
Ali, taj dan sam zauvijek ostavila u svom sjećanju kao nešto veličanstveno.
Sve to omogućio mi je predsjednik Izetbegović, jer me smatrao, ne samo novinarkom, već i članom bh. delegacije. Jednom je Ženevi inzistirao da budem i na jednoj “škakljivoj” sjednici Predsjedništva, što je izazvalo neka protivljenja, ali predsjednik nije popustio.
To što me je uveo u kraljevsku palaču bilo je za mene nezaboravno. Vidjela sam, upoznala sve još postojeće krajeve i kraljice ovog svijeta.
Nekako sam dospjela i pred tadašnjeg španjolskog kralja Juana Carlosa I, koji mi, kada su me predstavili, čvrsto stisnuo ruku i rekao :”Sve najbolje napaćenoj Bosni.”
Prekrasna Farah Diba Pahlavi, drugo jutro mi u hotel poslala haljinu u kojoj je bila na prijemu. Njenoj sam se eleganciji, najjednostavnijoj mogućoj, divila, što je njen pogled primijetio, pa mi poslala haljinu, koju još i danas imam (i stanem u nju.)
Sve ovo opisano, jednoj novinarki omogućio je jedan poseban, veliki čovjek:
Prvi predsjednik Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović! Zbog desetina njegovih uvijek ljudskih postupaka i posebno tog jednog dana, osjećala sam beskrajnu zahvalnost prema njemu.
Bio je 7. august 1993., samo dan prije 68. rođendana predsjednika.
Neka je veliki rahmet duši njegovoj.
