Kalemi što stabla suše

Drveća su poput ljudi. Istina, više traju i dugovječniji su u ovisnosti kojoj vrsti pripadaju, gdje rastu i šta imaju u okružju.Koliko god pokušavali da odgonetnemo simboliku krošnje drveća dolazimo do momenta kada ostajemo zbunjeni. Nije nam baš sve jasno. Zašto, odkud i zbog čega je drvo usamljeno ili u grupi, redu, bez reda, slobodnih grana, u lugu, prašumi, na proplanku, pustinju, pravo, krivo, nagnuto prema  potoku ili rijeci.

 Drveća oko nas

Drvo se klanja samo vodi, a uvijek odupire vjetru i naglom čovjeku. Nikom više. Što je bliže vodi nekako je nježnije, a u pustinji  grublje. Oko rijeka imamo mnogo žalosnih vrba. Dugih tankih grana, do dodira vode. Svako drvo blizu vode je mekano, lako lomljivo, više listopadno nego zimzeleno. Drvo je poput čovjeka, što je više u izobilju, sitije i nije žedno, lakše ga poviti i slomiti, poput vrba, breze i lipe, a što dalje od vode tvrdo je, prkosno i dugovječno kao hrastovi, bukve, kesteni…

Bukava ima dosta u našim šumama. Imaju tanku kožu, visoko, čisto i široko stablo i bjelu mekanu sredinu.U našem narodu se kaže za nekoga ko ne pamti ili nije stalan da ima bukovu glavu. Možda, što se bukova stabla lome po jednoj liniji. Udariš u vrh cjepanice a ona pukne do kraja. Bukovo drvo se lako zapali i brzo izgori. Od njega ne ostane ni puno pepela. Hrast je nesto posebno. Tvrd, dugotrajan. Finih boja listova u jesen. Od hrasta sve možeš napraviti. Od lule do čamca…Dugovječnost civilizacije se poistovjećuje sa hrastom. Mnogi narodi i zemlje imaju hrastov list kao svoj simbol. Oni tako kažu svijetu da će nadživjeti svoje stare hrastove šume.

Hrvati i Slovenci vole lipe. Lako se cijepaju i tešu, pa se od njih prave fine ograde oko imanja. Crnorgorci vole jablane. Visoki ko’ jablani, baš kako im Njegoš poruči : “Ko na višijem stoji, dalje vidi”.  Srbi vole vite jele i borove, jer su blizu neba i mogu rasti na liticama stijena gdje bijeli orlovi donose svoj plijen i nesmetano ga čereče i jedu. Slavonci vole hrast jer se od njega pravi dobro bure za vino. Dalmatinci vole smokvu jer može izdržati veliku toplotu a Bosanci vole orah jer im pravi hlad dok piju kahvu, šerbe i dočekivaju goste u svojim avlijama. Skoro svako od nas je odrastao ispod velike krošnje najmanje jednog oraha.

Kada bi određivao drvo svog naroda, bio bi to kesten. Volim drvo kestena. Ima divan cvijet i nevidljiv plod. Što je god teže do kestena doći više te privlači. Moraš se dobro namučiti da ga ubereš. Otrgnuti žilav i bodljikav grozd sa grane. Ako je zelen razbiti ga kamenom, ako je zreo, raspučiti  rukom, dok ne ispadne kafena kugla. I nju moraš guliti, pa onda kuhati ili pržiti do prvog zalogaja. Ni isuviše sladak da bi ga u ustima zadržavao, a ni gorak da bi se mrštio dok ga gutaš. Kesten nema isti miris kada je kuhan i pržen. Sva mahala može da zamiriše od prženog kestena. Kesten je inače pravo čudo, kada i stojiš ispod njega ne možeš odmah spoznati je li divlji ili pitomi. Kada je u divljem okružju izgleda pitomo, a u najpitomijem dovoljno divlje da si uvijek u dilemi gdje i kome kesten pripada. A prava istina je kesten pripada samo sebi i prostoru gdje raste. Gdje kesten pusti korijene ne iščupa ih ni oluja, ni vjetar, ni granata. A njegovi korijeni se šire i umnožavaju kao kod nijednog drugog drveta. Ja bih svu Bosnu i Hercegovinu kestenom zasadio. U lijepim redovima, pokraj puta i svake kuće. Na visovima, dolinama, pored rijeka i jezera. Usred grada i sela. Da nam čuva imanje svojim žilama i kuće svojim krošnjama. A kestenov list bi stavio na našu zastavu u sredini između tri ljiljana, neka su skupa zanavijek.

Kalemi među nama

U našem narodu je bio običaj da imaju barem jedno zakalemljeno stablo u avliji. Birali su drvo čije grane su bile skoro suhe a stablo još uvijek dovoljno živo. Stablo poravnaju na nekoliko metara od zemlje, ili mu do kraja grane skrešu i zakaleme ih nekom drugom voćkom.

A baš je taj kalem čudan! Obična zelena grančica  drugog drveta odrezana u koso da se pod određenim uglom spoji sa sočnim i zdravim dijelom stable ili veće grane, nekog drugog drveta i pokuša mimo prirode i njenih pravila da opstane, ozeleni, procvjeta i donese plod jednog dana.

U prvim danima života kalem se steže povojima natopljenom kravljom ili konjskom balegom da opstane i zaživi. Za ovaj posao moraju biti hairli ljudske ruke. Kažu.Ni daleko od vrha a ni visoko od korijena. Baš u sredini, gdje je sve na dohvatu. Kod nas u Bosni kalema nikad više nego danas. Pedeset godina ih kalemili. Onako baš da stabla liče na sebe, a grane na nešto drugo. Skoro bez boje listova i behara. Ko’ kameleoni nevidljivi i providni. A danas se trebamo više nego ikada prepoznati. Biti prirodni, dugovječni, zaboravljati kalemnjenje jer vrijeme je opasno. Kalemi su odavno kod nas počeli stablo da suše. Strane ruke ih donosile, sjekli našu koru, utiskivali joj dio tuđeg drveta, zalivalu fuškijom da nam i dan danas smrdi i bašča, i mahala, i dolina, i planina.

Ako ništa drugo u životu naučio sam prepoznavati kalamljene pripadnike mog naroda. U zadnje vrijeme se masovno odaju. U domovini a i dijaspori, radeći i dalje nikad napornije za tuđi interes. Ili popunjavaju avlije u Bosni skupocjenim automobilima ili svoj rezime diplomama seoskih univerziteta, ili u dijaspori titulama predsjednika organizacija koja ima nekoliko članova, i sto i laptop od ureda. Boli njih briga za Bosnu a i Hercegovinu. Njima je domovina gdje im je dobro. Nije baš prijatno biti u društvu takvih, ali zbog onih drugih stalnih, dugovječnih, stabilnih, širokih i dubokih korijena, baš poput kestena naših, i dalje svojom voljom učestvujem u procesu konačnog spasa najzdravijeg dijela svoje nacije. Da bi nam opstala Bosna i Hercegovina. Nije valjda da će nas nadurati oni kojima je naša divna domovina noćna mora koju treba uništiti do korijena.