Čekao sam da neko nešto kaže i o njima, bez kojih ničega od ove države ne bi bilo, pa ni ZAVNOBIH-a. Uglavnom su deklamovali političari, formalisti, površni ljudi, u suštini nebitne pojave. Razumljivo mi je što samo ponavljaju fraze o ZAVNOBIH-u. Od njih suštinu i ne očekuješ. Ali gdje su najčasniji nestali u slavlju ZAVNOBIH-a?
U 1991. godini u Split me je poslao urednik Slobodne Bosne. Splitu su se približile topovnjače Jugoslavenske ratne mornarice. Doputovao sam u grad kasno noću i našao prenoćište na Bačvicama.
Bombardovanje obale je počelo sutradan. Ljudi su se spustili u kakve-takve podrume. Rastrčao sam se i fotografisao mjesta gdje bi udarile brodske bombe. Iz podruma je u jednom trenutku izašla starica u crnom i zatražila da se sklonim sa njenom obitelji. Zahvalio sam se. Pitala me je odakle sam i ja sam rekao da sam novinar iz Sarajeva. Vratila se i čuo sam je kako ljudima objašnjava ko sam i odakle, a ja sam nastavio svoj posao.
Sutradan se sve smirilo. Riješio sam da potražim svog prijatelja iz Konavala, jednog divnog čovjeka, kojem su crnogorski rezervisti zapalili tek izgrađen dom i koji je morao u izbjeglištvo. Jedino sam znao da je živ i da je u nekom izbjegličkom kampu u Omišu. Konavljani su divan narod, miroljubiv i racionalan, jedan od najstarijih evropskih naroda.
Nekim čudom sam prijatelju uspio prenijeti poruku i ubrzo smo se sastali, našetali i ispričali. Govorio sam mu da sam zabrinut za sudbinu Bosne, jer nemamo oružja, da su ljudi nespremni da ratuju. U jednom trenutku me je pogledao i sasvim ozbiljno rekao:
„Milošević će slomiti zube na onoj bosanskoj sirotinji“.
Nasmijao sam se kao na dobru šalu. Moj prijatelj mi je onda ispričao o ratu u njegovim Konavlima koje su srušili i spalili do temelja. Nakon strašnog pogroma, u šumama Konavoskih brda ostao je sa još nekolicinom Konavljana. Uz njih su bila četiri bosanska muslimana, koji su radili kao težaci po Dubrovniku. Nakon izvjesnog vremena su se svi osuli, a uz četiri Bosanca ostao je samo on i još jedan njegov susjed. Na drugoj strani bio je crnogorski korpus, sastavljen uglavnom od teritorijalaca.
Bosanci bi noću prolazili kroz straže, upadali u logor i od ručnih bombi pravili zatezne zamke. Činilo se da se igraju rata, pa su ponekad kroz smijeh pričali kako su vezivali bombe sa nožne prste uspavanih rezevista. Ujutro bi nastao pakao. Danju bi napadali kolone tih pripadnika JNA i pravili haos. Nakon više dana iscrpljenosti, moj prijatelj i njegov susjed su se odlučili probiti u Dubrovnik. Četiri Bosanca su ostali na ratištu. Rekli su: „Ako ih ovdje zaustavimo manje će ih napadati na našu Bosnu“. Dvadesetak dana poslije, vratili su se u Dubrovnik, slomljeni i izranjavani, ali živi.
Priča mog prijatelja o četiri obična težaka iz Bosne i Miloševićevom slomu me je čitav rat pratila. I čitav rat me je uvjerio da je moj konavljanski prijatelj bio proročanski tačan.
Sjetim se uvijek izjave Dobrice Ćosića, kad su počeli porazi njegove vojske i sve žešće ofanzive Armije RBiH: „Rat protiv Muslimana bio je greška“, rekao je to tužno i novinari su zabilježili taj trenutak iskrenosti.
Richard Holbrooke je u svoji memoarima “Završiti rat”, u augustu 1993. zapisao: „Niko s kim sam prošlog augusta (1992.) razgovarao nije očekivao da će Bosanci toliko istrajati“.
Dodao je i da nikome nije jasno kako izdržavaju.
Sjećam se rovova u kojima sam bio i hrabre mladosti u njima: „Imamo po tri metka. Jedan je za nas, druga dva su za one tamo“. Bio sam svjedok i kad su jurišali na neprijatelja sa ta tri metka. A tek teška i masovna glad njihovih porodica i djece.
Zahvaljujući borbi te mladosti vi danas jedni drugima čestitate Dan državnosti i govorite o ZAVNOBiH-u. Ta hrabra mladost je zaustavljena u naletu prema slobodi. Na putu prema boljoj Bosni zaustavila ih je prijetnjama i ultimatumima uvijek dvolična tzv. međunarodna zajednica.
Da oni nisu borbom, životima i sakaćenjem platili očuvanje Bosne i Hercegovine, ko bi se danas pored ovih revizionista, koji otvoreno slave ustaše i četnike, mogao sjetiti Titovih partizana i antifašizma? Malo njih.
Ali, nažalost, te historije borbe Armije RBiH kao da nema. Ona je izbrisana, bajagi radi mira u kući. Zato nam godinama hapse generale i borce i sude im za nepostojeće zločine. Zato slušamo njihovu neprekidnu bljutavu propagandu. I nijedne riječi ne kažu protiv ZAVNOBiH-a, ali ga ne spominju. Svoju najčasniju historiju su bacili pod noge i osudili na zaborav.
Oni vlastitu historiju u ovoj BiH ne spominju, a ovi ovdje posljednju veličanstvenu borbu za Bosnu i Hercegovinu.
Za goleme količine revizionističkih laži mali je ovaj svijet, a prevelika će biti ova Bosna i Hercegovina.
A ova strana u ogledalu Bosne? Hoćemo li platiti račun i kakav će on biti za tu „pauzu“ u sjećanju na jednu veličanstvenu borbu, na izginulu a prebrisanu mladost u ime nečije naivne pameti?
