Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik je na entitetskom TV kanalu RTRS nazvao Bošnjake „konvertitima“ i „podaničkim narodom“.
Strašno je kada neko sjedi u Predsjedništvu države i rasistički vrijeđa jedan narod u toj državi.
Gotovo je zaboravljeno da je upravo rasizam kriv za najgore zločine protiv čovječnosti i konačni vrhunac zla kroz genocid u Srebrenici. Rasističke izjave poput ove Dodikove ugrađene su u temelje svih zločina nad Bošnjacima.
Jednostavno, ne može se tvrditi da su evropski narodi podanički, ako ih je zakratko okupirao Hitler. Ili da su neki istočni evropski narodi podanički jer ih je sovjetska vlast držala pod čizmom gotovo pola vijeka.
Dragan Kalinić, koji se navodi kao potpisnik žalbe na Inckov zakon o negiranju genocida itekako je imao učešća u zlu:
U maju 1992. na Skupštini bosanskih Srba, Kalinić, kao pomoćnik Karadžića, svježe prebjegli Markovićev reformista, zahtijevao je rat i istrebljenje bosanskih Muslimana:
„Poznavajući naše neprijatelje (bosanske Muslimane, Bošnjake,op.a.) i njihovu podmuklost, i to do koje im se mjere ne smije vjerovati, dok ne budu fizički, vojno uništeni i satrti, što očito pretpostavlja uklanjanje i likvidaciju ključnih ljudi, ne oklijevam opredijeliti se za rat“, izdeklamovao je ove rasističke rečenice Kalinić.
Biljana Plavšić, kojoj je Dodik bio odani politički saradnik, odnos prema Bošnjacima je rasistički svodila na gene:
“To je genetski deformisani materijal koji je prigrlio islam. I sada sa svakom nasljednom generacijom taj gen postaje koncentriran. Postaje sve gori i gori, jednostavno postaje izražajan i diktira njihov stil mišljenja i ponašanja, koji je ukorijenjen u njihovim genima.”
Ovdašnja priča o nacionalizmima je traljavi pokušaj da se nešto što je sasvim normalano u evropskim okvirima predstavi kao zlo. Ono što se dogodilo kao teški zločini protiv čovječnosti i genocid u Bosni i Hercegovini je proizvedena mržnja iz rasističkih pobuda.
Peter Maass je u svom djelu “Ljubi bližnjeg svoga” pisao i o prostoru muslimanske državice koju su pravili Milošević i Tuđman, te objasnio da je “za Bošnjake bila namijenjana teritorija nalik na indijanski rezervat”. To je identično onome što je Tuđman u “Stenogramima” nazvao “malom zemljicom Bosnom oko Sarajeva”.
Dodik bi mogao pročitati knjigu svjedočanstva Petera Maassa u knjizi “Ljubi bližnjeg svoga” o progonu Bošnjaka iz Banja Luke. Da vidi kako je izgledao “Biro za iseljenje i razmjenu materijalnih dobara”. Tačnije biro za etničko čišćenje, pred kojim Bošnjaci stoje u redu. Neki su čak imali i papiriće da su uredno vratili knjige u biblioteku: “Sa tim bijelim papirićima potpune predaje, stajali su u redu da im se ime doda na spisak putnika”…
“Nesrbi žele da odu”, kaže direktor Biroa Miloš Bojnović. Novinar Maass pita direktora zašto ljudi uopšte žele da odu?
“To je sad u modi”, odgovara Bojnović.
“U modi”?
“Da, ova agencija iz humanitarnih pobuda pomaže ljudima”, kaže Bojnović.
Maass primjećuje da je sličnu brigu za žrtve imao i Adolf Ajhman.
U svojoj knjizi “Proizvodnja rata” Mark Tompson navodi rasističke ispade Riste Đoge, novinara TV Srne. Njegove uvrede je nemoguće svesti na objašnjenje ljudskim jezikom: “Vrijeđajući Muslimane ‘en masse’ i druge lojalne Vladi u Sarajevu on svoju publiku podsjeća da su Muslimani apsurdne, smiješne, prirodne mete viceva. ‘Njihova’ patnja nije ljudska patanja”.
Warren Zimmermann je primijetio: “Oni koji uvjeravaju da su “drevna balkanska neprijateljstva” odgovorna za nasilje koje je iznenadilo i razorilo Jugoslaviju, zaboravljaju moć televizije u rukama zvanično izazvanog rasizma.”
Gledajući jednu užasnu vlast u Beogradu kako preko TV šalje strašne rasističke poruke, poznati britanski publicist Noel Malkolm je zapisao: “Bilo bi to isto kao kada bi sve televizijske stanice u SAD preuzeo Kju Kluks Klan.”
Mark Tompson je napisao da “Srbi umjesto glava imaju televizore”, te bio autor onog čuvenog vica o Hitleru i Tuđmanu, koji razgovaraju u paklu: “Ja da sam imao tvoju vojsku, kaže tuđman, podijelio bih Bosnu i Hercegovinu”. Hitler mu odgovara: “Ja da sam imao tvoje medije Nijemci još ne bi znali da su izgubili rat”.
Tilman Cilh, predsjednik Društva za ugrožene narode je rasizam upravo vidio u medijima, posebno te 1993. godine:
“Danas su Bosanci žrtve jedne primitivne hrvatske propagande, koja je u međuvremenu dosegla najgora propagandna zastranjena Beograda.”
Vojislav Lubarda srpski pisac je tvrdio nešto slično Dodiku, da Bošnjaci Muslimani razumiju samo silu: “Kad su suočeni sa nečim što je jače od njih ( kao što je jača osoba ili jača sila) oni postaju tako krotki kao janjad i neopisivo poslušni…”
“Srpska pravoslavna crkva je jačala privid da su Muslimani defektna ljudska bića”, zabilježio je čuveni novinar i publicista Norman Cigar na osnovu izjava pravoslavnog sveštenstva.
U hvatskim medjima se javljaju brojni huškački autori, pa i izvjesni don Ante Jurić govori o Muslimanima: “U njima je šatorski duh. Vidio sam ih oko Meke, divno lepršaju kao da će poletjeti sve do Bosne… Od islama ništa nismo dobili… Snaga mu je harem, nafta, fatalizam i ležanje, sve truhlo i zapaljivo…”
U samom cilju etničkog čišćenja krije se najgora vrsta rasizma i potreba za čistom nacijom i rasom na jednom prostoru.
Koji je najkraći vic o Muju i Sulju? “Bili nekad Mujo i Suljo”, pričalo se po salonima u Beogradu, pred zgroženim strancima.
“Bilo je slučajeva da se mogućnost da neko bude Musliman (Bošnjak) ili da čak ima nekog Muslimana u familiji, smatralo se sramotom među Srbima”, napisao je Norman Cigar i dodao primjer reagiranja beogradske bankarke Dafine Milanović: “Molim vas napišite, ja nisam Muslimanka, kao što glasine kažu. Svi su u mojoj familiji Srbi. Svako onaj ko sumnja trebalo bi da vidi moju krštenicu, krštenice mojih roditelja…”
Vuk Drašković je 8. decembra 1992. rekao: “Na prostoru Jugoslavije, mi Srbi smo biološki najjača nacija i imamo najjače istorijske korijene, imamo… najinteligentniji narod, najbolje pisce, najbolje pozorište, najbolje vojnike”.
Te godine se pojavila poplava članaka koji su govorili o superiornosti Srba. Olga Luković-Pejanović je napisala knjigu: “Srbi – najstarija nacija”. “U takvim se publikacijama tvrdilo da je biblijska rajska bašta bila locirana u današnjoj Srbiji, da su Srbi izumili pismo, da je pjesnik Ovidije pisao svoja djela na srpskom i da su u Alesandrijskoj biblioteci bile srpske knjige koje su Arapi zapalili u 7. vijeku.”
Vladimir Cvetković je za beogradsko Vreme u maju 1993. citirao jednog ministra u Vladi Srbije: “Danas mnogi širom svijeta sanjaju da budu Srbi: Pojedinac na Petoj aveniji koji jede hamburger, Eskim koji probija led da bi lovio ribu, Francuz koji luta duž Jelisejskih polja… budite sretni jer ste Srbi… budite sretni jer vi pripadate tom narodu… vi ste vječni”. Slično je govorio i Velibor Ostojić, jedan od lidera SDS-a u BiH: “Svaki kutak srpske zemlje i sami Srbi su nebesko čudo I inspiracija i primjer svim drugim narodima i zemljama”. Ta vrsta propaganda stigle je do Andreasa Breivika u Oslo i Brentona Taranta na Novi Zeland, koji su napravili najstrašnije zločine sa ovim rasističkim pobudama.
U junu 1993. je Karadžić dao intervju za BBC, a onda je pred Hrvojem Šarinićem, šefom kabineta Franje Tuđmana rekao: “Ako Muslimani ne private ono što im se nudi, treba ih dotući.”
Bio je to izraz kojim se pokazuje da je za Karadžića čitav narod samo ranjena zvijer.
Na britanskom Kanalu 4 Petko Čančar, funkcioner SDS-a Foče je rekao: “Od 20 hiljada Muslimana u Foči ostala su samo 52 i oni su ovdje u zatvoru”, dodajući da “neće šest mjeseci jesti ribu iz Drine zbog plutanja muslimanskih leševa u njoj”.
Sociolog Ervin Straub piše: “Osjećaj superiornosti, osjećaj da si bolji od drugih i da imaš pravo njima da vladaš, stvara predispoziciju čitave grupe za upotrebu nasilja: Kada se osjećaj superiornosti kombinuje sa naglašenom sumnjom u sebe, njihov doprinos mogućnosti pravljenja genocida i masovnih ubistava može biti izuzetnio veliki.”
Odmah iza toga se rađa i potreba za osvajanjem teritorija.
General Života Panić, načelnik generalštaba Jugoslovenske vojske : “Ima mnogo naroda koji žele da nam oduzmu naš lebensraum (životni prostor) u Bosni.”
Isti izraz “lebensraum” je upotrijebio i Slobodan Praljak, haški osuđenik, tokom intervjua sa slavnim američkim novinarom Royem Gutmanom, kojeg je to šokiralo. Lebensraum je nacistički plan osvajanja životonog prostora na Istoku.
Prilikom etničkog čišćenja jednog bošnjačkog sela, mladi srpski vojnik je izjavio: “Mi Srbi imamo plemenitu dušu. Sve smo ih mogli pobiti, umjesto da ih protjeramo.”
Bošnjaci nisu pristali na podaništvo pred četvrtom vojnom silom u Evropi, tadašnjom JNA. Bili su praktičnio goloruki, ali je sloboda bošnjačkom narodu bila jedino što je važno. Grmljavina bosanskog otpora čula se do neba. Zahvaljujući tom otporu na međunarodnim sudovima su završili zločinci, koji su osuđeni, a njihovi zločini su postali poznati širom svijeta.
Pravda u ovu Bosnu i Hercegovinu dolazi prvi put nakon deset genocida nad ovim narodom. I ta je Pravda došla iz civiliziranih zemalja. Tu, na Međunarodnom sudu u Hagu je praktično donosena presuda za genocid. Pravda za žrtve je pobijedila. Valentin Incko je samo, sa podrškom svih demokratskih država, portvrdio odluke Suda u Hagu.
